Učiteljica iz Vrbovskog vodi gastro-blog ‘Gorski kotao’ u kojem je spojila ljubav prema goranskoj prirodi i kuhanju s receptima iz dviju bilježnica s početka 20. stoljeća koje je pronašla na starom tavanu, a kriju uzbudljivu obiteljsku priču

Priča o gastro-blogu ‘Gorski kotao’ nalik je uzbudljivom scenariju za neki šarmantni film pun prekrasnih krajolika, uzbudljivih pustolovina, živopisnih likova punih strasti za posao kojim se bave i brojnih jela koja poželite kušati. Ali prije svega pun ljubavi. Jer kako kaže autorica bloga ‘Gorski kotao’ Valentina Vanja Vukadinović, “kuhanje je ljubav, hrana je ono što volim, a naročito kad je spremljena za drage ljude”. Vanja, kako je uglavnom svi zovu, živi u Vrbovskom u Gorskom kotaru, učiteljica je ali se bavi i fotografijom, uređenjem vrta, uzgojem povrća, izradom pekmeza, namaza, likera, sirupa i zimnice i jako, jako voli ‘’starinska’’ jela, ona koja su othranila generacije. Voli jela koja idu uz tradiciju proslava. Kolači su joj posebna strast jer dok ih peče, cijela kuća miriši. Gotovo da možete osjetiti miris dok čitate njezine rečenice na blogu.

Rođena je u Zagrebu, ali se već u četvrtoj godini preselila u Vrbovsko koje obožava i u kojem je upoznala i supruga Stanka Majetića koji je živio u susjednoj ulici. Kada je suprug u nasljeđe dobio kuću svog strica koji nije imao potomke, započela je nevjerojatna pustolovina iz koje se rodio blog Gorski kotao. Kuću na broju 36 u glavnoj ulici u Vrbovskom kupili su pradjed i prabaka Majetić 1903. godine nakon što su u SAD-u stekli imetak. Imali su Saloon Majetich i trgovinu živežnih namirnica u Chicagu. Godine 1906. u ovoj kući otvorili su gostionu koja je, kako piše u obiteljskim zabilješkama, bila poznato okupljalište elitnijeg društva iz Vrbovskog i okolice, a kuhinja prabake Franciske je bila na osobitom glasu. Kada su Vanja i njezin suprug Stanko krenuli preuređivati kuću, pronašli su u ladici pisaćeg stola dvije bilježnice rukom pisanih recepata. Jedna je naslovljena ‘’Kuharica Merice Majetić’’, a druga je pripadala prabaki Franciski. „Po pronalasku tih bilježnica najprije me oduševio rukopis jer je to odavalo da se radi o nečemu doista starome. Tek nakon toga sam krenula proučavati recepte i otkrivati cijelu priču. Na koricama jedne bilježnice piše ‘Kuharica Merice Majetić’, a Merica je bila najstarija kći pradjeda Ivana Majetića. Druga bilježnica je po izgledu starija i nema korice, a neki listovi su istrgnuti i pretpostavljam da je nju pisala prabaka Franciska. Vidi se više različitih rukopisa pa pretpostavljam da je dopisivana kako su stasale nove generacije kuharica u obitelji.“

Poduzetna Vanja je nakon temeljitog i detaljnog proučavanja ovih starih kuharica krenula u isprobavanje tih nevjerojatnih recepata iz davnina. „Prvo što sam pripremila po receptu iz stare kuharice su bile krafne. Činile su mi se najsličnije domaćim krafnama moje bake i doista, bile su to najmekše i najukusnije krafne ikada. Podijelivši recept na društvenim mrežama, počeli su mi se javljati prijatelji da su im krafne po tom receptu odlične.“ Iako je pradjed njezina supruga u toj kući imao gostionu, njih dvoje nisu te struke pa nisu ni pomišljali da otvore novu gostionicu ili kafić. Stare bilježnice s receptima je otkrila kod preuređenja kuće tijekom koje su nastojali sačuvati sve što se moglo od predmeta koje su zatekli:, namještaj, stare predmete, slike, stare peći pa i sam izgled i raspored prostorija. Svaki predmet ima svoju obiteljsku priču pa su s velikom pažnjom otvorili stari rolo pisaći stol u kojem je bila ta divna, stara kuharica, odnosno dvije bilježnice ispisane krasopisom. „Priznajem, ‘slaba’ sam na te retro stvari pa mi je otkriće tih recepata bilo poput pronalaska nekog skrivenog blaga“, iskrena je bila naša sugovornica koju smo pitali koliko joj je kuhanje bilo blisko prije pronalaska ovih recepata. „Kuham još od djetinjstva. Uz svoje bake i majku sam naučila peći kolače i to mi je oduvijek predstavljalo veselje. Još u osnovnoj školi sam od prijateljičinih mama na rođendanima ‘žicala’ recepte za kolače i zapisivala ih na papiriće i u bilježnice. U mojoj obitelji smo skoro svi odlični kuhari, a brat je izvrstan profesionalni kuhar. Izgleda da imamo taj gastro gen.“

Naravno da je obitelj imala najveći utjecaj da zavoli kuhanje. Jer kada su bake izrađivale zimnicu, mijesile kruh, pravile sir ili kolače za proslave, uvijek je sudjelovala u spravljanju jela, a zahvaljujući majci još od malih nogu zna kako se radi sok od mrkve i cikle, sirup od smrekovih iglica protiv kašlja ili kako ukiseliti vrganje. Ukratko, imala je savršene temelje da svoje kuharsko iskustvo i umijeće, svoju vještinu i nasljeđe i strast kuhanja predstavi javno. Unatoč savršenim temeljima, ideja za pokretanje bloga Gorski kotao nastala je spontano. „Blog Gorski kotao je nastao spontano u veljači ove godine. Znači da je blog još prilično mlad i još sam u procesu učenja i skupljanja iskustva. Pošto sam dosta aktivna na društvenim mrežama i često stavljam fotografije hrane i dijelim recepte, u razgovoru s prijateljicom koja također piše blog, ponukalo me da i sama pokušam pisati i okušam se u tom izazovu. Pokazalo se da je to ljudima zanimljivo i da su recepti na blogu, zajedno s cijelom pričom o Gorskom kotaru, obitelji Majetić i životu ovdje, dosta primamljivi za čitanje. Javljaju mi se ljudi koji su nešto pripremili po nekom receptu i bili jako zadovoljni što im je jelo uspješno i ukusno ili ljudi koji su ponukani nekim tekstom ili fotografijama posjetili Gorski kotar i proveli se najbolje u životu.“

Da je blog naišao na plodno tlo, a Vanja Vukadinović svojim receptima oduševila brojne pratitelje bloga, govori činjenica da je blog u prvih osam mjeseci pogledalo preko 55.000 ljubitelja hrane i raznih sladokusaca. Njezina Facebook stranica ima 2500 pratitelja, no kako je istaknula uopće se ne opterećuje brojkama. Želja joj je bila ispričati priču, sačuvati stare recepte, opisati život u Gorskom kotaru i pri tome uživati u toj vrsti kreativnog izražavanja. Naravno da su njezini prijatelji i poznanici objeručke prihvatili i pozdravili pokretanje bloga. „Moram priznati da su svi bili oduševljeni idejom te da do sada nailazim samo na podršku u vezi bloga. Tako su moji prijatelji i poznanici sudjelovali i u pronalasku imena za blog.“ Kako iza svakog uspješnog muškarca stoji njegova žena tako i iza svake uspješne žene stoji njezin muškarac. „Suprug mi je uvijek najveća podrška u svemu, a istovremeno i savjetnik i kritičar. Često tražim njegovo mišljenje o nekom jelu ili o fotografiji tog jela jer znam da ću od njega dobiti najiskreniji sud. Pošto je izvrstan fotograf i esteta te odličan kuhar, njegovu oku i nepcu apsolutno vjerujem.“ Vanja je odmah iskoristila priliku i pohvalila kuharsko umijeće svog supruga. „Suprug je također vrstan majstor kuhinje pa sam od njega i naučila pripremati neka starinska jela poput pikantne juhe od vrganja ili lovačkog gulaša u kotliću. Kod pripreme hrane na roštilju ili peke, nema mu premca. Kada nam se rasporedi poklope, često kuhamo zajedno.“

‘Pratim promjene u prirodi i sezonski pripremam ono što dozrijeva. U proljeće je to namaz od medvjeđeg luka ili sirup od smrekovih iglica’

Po struci drvni tehničar, njezin suprug Stanko Majetić bavi se tokarenjem i izradom ukrasnih predmeta od drveta pa je i on dobio priliku predstaviti svojih ruku djela putem bloga, koja su se savršeno poklopila uz recepte iz starih kuharica i život u Vrbovskom. „Moj majstor Stankina, kako ga od milja zovem, tokarenjem se bavi već nekoliko godina. Rad s drvetom mu je i inače struka pa je izrada predmeta od drveta njemu prirodna stvar. Osim toga, ima istančan ukus za estetsko oblikovanje. Njegove zdjele, daske za posluživanje i ostali ukrasni i uporabni predmeti uvijek plijene pažnju. Od drveta izvuče najbolje i najljepše, to je doista veliki talent. Time se bavi iz hobija. Na blogu sam pisala o njemu jer je to zanat koji je već sada rijedak pa je to lijepa goranska priča, a kako mi je želja pokazati ljudima da Gorski kotar krije mnoge divne ljude i priče, tekst je izazvao odlične reakcije.“

Autoricu i glavnu kuharicu bloga Gorski kotao kuhanje opušta pa ne čudi što svakodnevno u kuhinji provede i po nekoliko sati: „Kuham svakodnevno i moram priznati da sve više vremena provodim u kuhinji. Ponekad je to samo par sati, a ponekad provedem i cijeli dan. Najčešće vikendom, a naročito kada se radi o obiteljskim okupljanjima, proslavama, pripremi hrane za neka druženja ili izradi zimnice, što me iznimno veseli. A ako pripremam hranu za blog, tu je još i aranžiranje, serviranje i fotografiranje.“

Nakon što odradi sve obaveze vezane za školu, krene kuhati kako bi se opustila jer to ne smatra obavezom te kaže da je to sve stvar organizacije i trenutnog raspoloženja. „Ima dana kada ne stignem pisati niti kuhati nešto za blog jer imam puno administracije vezane za školu, a ponekad si dam oduška pa cijeli vikend provedem u pripremi slastica. Volim svoj posao, kreativan je, ali i jako odgovoran pa je kuhanje i pisanje dobar odmak od toga. Kuhanje ponekad prenesem i u učionicu pa s učenicima izrađujem jednostavnije slastice ili ih u učeničkoj zadruzi poučavam kako pripremiti namaz od bundeve, domaću vegetu, kuglice od bundeve ili paprenjake.“ Posebno je vesele takozvani sezonski poslovi poput spremanja zimnice, rađenje likera, kuhanja pekmeza itd. „Takvi sezonski poslovi su ono što me veseli jer često staklenke pekmeza, bočice likera ili nekog namaza poklanjam prijateljima. Pratim promjene u prirodi i sezonski pripremam ono što dozrijeva. U proljeće je to priprema namaza od medvjeđeg luka, sirupa od smrekovih iglica ili od maslačka. Ljeti su tu razni sirupi od bazge, kadulje ili mente pa prema jeseni kada stiže bogatstvo plodova i moja kuhinja bude prepuna mirisa i okusa voća i povrća. Taj posao zahtijeva puno vremena i strpljenja te malo znanja i vještine, no ja baš uživam u tome. Često smo u berbi gljiva ili šumskih plodova poput kupina i borovnica. Sakupljamo i samoniklo ljekovito bilje za čaj i domaću travaricu koju radimo za svoje potrebe. Likere također izrađujem od voća koje imamo ili na primjer od divlje trešnje koju nalazimo u našim šumama“, kaže Vanja Vukadinović.

‘Kuhanje ponekad prenesem i u učionicu pa s učenicima izrađujem jednostavnije slastice ili ih podučavam kako pripremiti namaz od bundeve’

Ova poduzetna učiteljica iz Vrbovskog proljeće, ljeto i jesen provodi u svom povrtnjaku i voćnjaku.

„U povrtnjaku i voćnjaku uvijek ima posla. Jedino zimi se ne radi u vrtu, ali smo tada zauzeti čišćenjem snijega. Suprug i ja zajedničkim snagama održavamo i voćnjak i povrtnjak. Uz neke jako stare sorte voćaka poput kruške tepke, za koju ni ne znamo koliko je stara, a pretpostavljamo da ima oko 150 godina, pa do mladih voćaka koje je suprug posadio prošle godine, imamo i mali povrtnjak. Sve što nam priroda donese, uz naš trud, iskoristimo u kuhinji i za zimnicu. Od začinskih trava do povrća za juhu, od ljutih čili papričica do luka, paprike i rajčice, sve je domaće i dostatno za naše potrebe. Radimo svoj jabučni ocat, pečemo rakiju, pripremamo likere, sokove i sirupe, pekmeze i namaze, sušimo začinsko bilje i povrće te se u našoj smočnici obavezno nađu i sušeni vrganji. Ono što ne uzgojimo sami, poput mesa, suhomesnatih proizvoda, brašna, jaja ili mlijeka, kupujem od lokalnih proizvođača i OPG-ova“’, ispričala je. Najčešće kuha za supruga i sebe, potom roditelje, obitelj i prijatelje, ali često počasti i kolegice i kolege u školi te susjedstvo. Voli nahraniti ljude i voli kada dragi ljudi uživaju u hrani koju s ljubavlju priprema za njih. Međutim, kolači su definitivno njezina slaba strana jer da može, kolače bi pripremala svakog dana:

„Slastice su mi baš ljubav, iako ih ne jedem puno. Dovoljno mi je da kušam to što sam pripremila i meni je slatkog dovoljno. Zanimljivo je da ni Stanko, moj suprug, baš nije ljubitelj slatkog pa tako kolače pripremam za proslave, goste ili nekome za poklon. Uživam u tom procesu odabira recepta i pripreme do dekoriranja i posluživanja, a najviše uživam kada vidim da ljudima prijaju te slastice.“

Posebno voli tradicionalne kolače poput orehnjača, makovnjača ili karubnjača, odnosno štrudle s rogačem. Omiljeni su joj sitni kolači koji se peku za blagdane pa se kod nje često nađe vanilica, linzera, košnica, raznih kuglica, roščića ili kiflica. No najdraže su joj prhke pite s različitim voćem. Spoj prhkog tijesta s jabukama, borovnicama, malinama, jagodama ili sirom i makom je uvijek obori s nogu po pitanju deserta. Njezin konačni odabir je ipak kriška dobre pite sa sladoledom od vanilije.

Kolači od sira

U staroj, krasopisom pisanoj bilježnici s početka 20. stoljeća pronašla sam recept pod naslovom Kolači od sira. Kolači su punjeni domaćim pekmezom od marelice (teglicu sam sakrila u smočnicu još prošle sezone da imam baš za ovakve situacije). Riječ je o predivnom starinskom kolaču od tijesta koje se priprema sa svježim sirom i maslacem. Koristila sam domaći, svježi, kravlji goranski sir.

Okus i miris ovih kolača je božanski, poput onih trokuta iz pekarnice, samo još bolji. Recept je zapisan krasopisom na istrgnutom listu papira i umetnut u bilježnicu sa starim receptima, no izgleda i djeluje stariji od ostalih. Što više proučavam ove stare bilježnice s receptima, pronađene u ladici pisaćeg stola, sve više me oduševljavaju. Vraćaju me u dane djetinjstva, moje bake u Lici, miris domaće kuhinje bude nostalgiju. Odmah vam napominjem, napravite dvostruku dozu jer ovi slatki trokuti će vam nestati u trenu.

Tijesto je meko i podatno za oblikovanje. Aromatizirala sam ga limunovom koricom pa mi je kuća još uvijek mirisna zbog ovog deserta. Idući put ću ih pokušati pripremiti s nekim drugim punjenjem, možda s nekim svježim voćem poput malina ili borovnica, a išlo bi i punjenje od maka ili oraha poput onoga za makovnjaču ili orehnjaču. U zapisu domaćica navodi da se peku “kod jake vatre” i ne navodi vrijeme pečenja pa sam improvizirala. Ovaj kolač od sira se brzo priprema, a može se jesti i topao.

Sastojci za kolač od sira:

150 g maslaca

150 g svježeg sira

150 g glatkog brašna

50 g šećera

1 žumanjak

prstohvat soli

par žlica hladne vode (ako vam je smjesa presuha, ovisno kakav sir imate)

naribana korica limuna

Za punjenje:

pekmez od marelice

Priprema:

U prosijano brašno dodajte prstohvat soli i naribajte hladni maslac pa razmrvite smjesu rukama. Dobit ćete pjeskovitu, mrvičastu smjesu. U smjesu dodajte izrađeni svježi sir, šećer, žumanjak i ako je potrebno, par žlica hladne vode. Možete naribati i malo limunove korice. Zamijesite glatko tijesto pa ga premjestite na brašnom posutu dasku. Još ga malo premijesite pa dodajte još malo brašna ako vam se lijepi. Oblikujte kuglu koju prekrijte čistom krpom te ostavite otprilike pola sata da tijesto odmori.

Kada se tijesto odmorilo, razvaljajte ga u veliki četverokut (ne predebelo niti pretanko) pa oštrim nožem ili kotačićem izrežite kvadrate (cca 8×8 cm). Na svaki kvadrat stavite žličicu pekmeza. Preklopite suprotne vrhove u oblik trokuta pa vilicom pritisnite rubove da vam pekmez ne iscuri kod pečenja. Trokute slažite na lim obložen masnim papirom. Uključite pećnicu na 200 stupnjeva i pecite trokute dok malo ne porumene (nekih 15-20 min). Ako volite, pospite ih šećerom u prahu kada su mlaki. Od ove količine sastojaka sam dobila 24 trokuta. Dobar tek!