Goran Tribuson, jedan od najplodnijih i najpopularnijih hrvatskih pisaca, predstavio je prošloga tjedna novi roman „Zbogom, Izabel“, priču o poslijeratnoj pretvorbi, tajkunima, ali i braniteljima iz Domovinskog rata.

Tribuson je rođen 1948. u Bjelovaru, diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počeo je objavljivati početkom 1970-ih, a posebno zapaženi su mu kriminalistički romani koji su prihvaćeni i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike. Višestruki je dobitnik književnih nagrada. Nagradu Gjalski dobio je 1991., 1999. i 2019. godine.

NACIONAL: Upravo ste predstavili svoj novi roman „Zbogom, Izabel“. Glavni junak je Igor Crneković, cinični bivši branitelj kojeg angažiraju kao tjelohranitelja kćeri tipičnog hrvatskog tajkuna. Otkud inspiracija za tu priču?

Godinama me zanima filmski žanr, rođen vjerojatno u Americi, ali prisutan i drugdje, koji se obično naziva film noir. Ne mogu baš točno kazati koliko ga ima i u književnosti, jer se radi o onom žanru koji se počesto naziva trivijalnim i supkulturnim, izjednačuje ga se s krimićem pa se o njemu razmjerno malo i piše. Nazivaju ga kojekako, roman noir, noir fiction pa i pulp fiction kako se svojedobno zvao i iznimno popularan Tarantinov film. Zanimalo me koliko taj žanr može poslužiti kao okvir, odnosno kao optika kojom promatramo i našu ranu poratnu stvarnost. Dovoljno je samo prelistati stare novine, pogledati knjige kakve su, primjerice, pisali Jasna Babić, Denis Kuljiš i mnogi drugi, pa da se prisjetite svih tih slučajeva mafijaške djelatnosti, ubojstava po ulicama, široko razvijena reketa, ali i gotovo lopovski provedene prijetvorbe te prilično bizarnog plana o predaji društvenog vlasništva nekom čudnom gremiju od dvjestotinjak privilegiranih familija, pa da zaključite kako je veoma teško podičiti se takvim korijenima. No to je bio okvir u koji sam smjestio radnju dok mi je neposredna inspiracija bio tjelohraniteljski posao, o kojem sam se nagledao filmova i koji je počesto govorio o ljudima koji su stajali jednom nogom u plemenitoj zaštitnoj djelatnosti, drugom pak u kriminalu.

NACIONAL: Koliko su vam važne promocije, koliko su važni ti susreti s publikom, s čitateljima?

Nekoć sam bio entuzijast koji bi na svaki poziv kakve daleke gradske knjižnice ili slične kulturne udruge, odmah pakirao stvari u torbu i kretao na put, često se zanoseći time kako će tamo kamo ide naići na gomilu obožavatelja koji su, svi redom, pročitali njegovu knjigu. S godinama se umorite od književnih manifestacija, rezignirani ste i počnete se pitati: trebam li im ja uopće tamo? Nije li pametnije ostati kod kuće i ispričati se kakvim nevjerodostojnim razlogom? Ne mogu baš kazati da sam odustao od svega, ali ipak sam postao veoma probirljiv. Idem tamo gdje uistinu očekujem nekakav interes, ali i probitak od prodanih knjiga, premda već godinama ne radim za „rojalti“ nego za paušal. Sve te stvari vrijede kad se na takvom događaju stvori neka dobra atmosfera, što je razmjerno rijetko. Međutim, ja kao osobito škrt tip kad se radi o hodočašćima po promocijama i književnim večerima, možda i nisam dobro odabran sugovornik za razgovor o toj temi.

NACIONAL: Kako vidite tu književnu scenu u Hrvatskoj, je li živa i aktivna?

Ima podosta veoma talentiranih, pa i iskusnih razmjerno mladih autora kao što su, primjerice, Ferić, Popović, Karakaš, Perišić, Prtenjača, Kristian Novak, Simić… Oni su uglavnom takozvani fakovci, s kojima sam i sam znao putovati naokolo, čitati iz svojih knjiga i zabavljati se na razne načine. Njihov okupljač i vođa takvih putovanja bio je Kruno Lokotar, koji je znao napraviti iznimno dobru atmosferu tako da ste na tim čitanjima mogli čuti ljude kako glasno odobravaju, smiju se ili možda dobacuju. Ali do fakovaca seže moje pamćenje, ove mlađe i novije uglavnom ne poznajem. Naime, ušao sam u godine kad preciznu i široku informaciju o novim trendovima više ne držim svojom obavezom. I inače je starost, bar za mene, neka vrsta povratka starim vrijednostima, tako da sve više čitam Borgesa, Čapeka i Chandlera, gledam prastare Fordove filmove i Sergija Leonea, dakako, slušam rock i blues iz šezdesetih i sedamdesetih, džez Milesa Davisa i osobito Cheta Bakera. Sve sam konzervativniji i zatvoreniji za nove vrijednosti što prolaze pokraj mene ne uzbuđujući me previše.

NACIONAL: Ovo vam je prvi roman nakon 2019. godine i romana „Otac od bronce“ za koji ste dobili Gjalskog, je li tako? Znači li to da vama pandemija nije bila baš jako plodna u spisateljskom smislu ili tri godine i nije velika pauza između romana?

U vrijeme pandemije napisao sam roman „Vilinska priča“, preuredio svoju autobiografsku tetralogiju i objavio je u jednom poprilično golemom svesku koji nosi naziv „Obiteljske slike“, potom napisao roman „Zbogom, Izabel“ i za izdavača detaljno koncipirao romane „Truba Cheta Bakera“ i „Nepomično vrijeme“, za čiji sam naslov posudio sintagmu iz jedne od Arsenovih najljepših pjesama. E sad, vi možda držite da nisam bio plodan te da me epidemija fertilizirala. Kad to ne bi zvučalo neukusno, rekao bih samo: da mi je još takvih epidemija! Ali, budimo ozbiljni. Nije nužno da epidemije tako olako učine autore izgubljenima i besplodnima. Imate ljude kojima baš sred rata, epidemija ili elementarnih nepogoda proradi taj stvaralački nerv, imate i onih koji baš na robiji dobiju potrebu za pisanjem. Ali kad bih baš htio biti precizan, rekao bih da se na epidemiju uglavnom nisam ni osvrtao.

NACIONAL: Kroz roman se, kao što ste rekli, dosta spominje film noir, junaci tih filmova, situacije, citati… Jeste li zaljubljenik u film noir, ima li autobiografskih elemenata?

Volim filmove iz tog perioda, volim i noir premda držim da još zapravo nije ni dogovoreno kakav je to zapravo žanr. Obično ima okosnicu ispletenu oko nekog zločina, ima detekciju, premda to nije nužno, često je tu i poneka femme fatale, likovi su luzeri, katkad čudaci, outsideri. Pokušao sam smisliti svoje privatno određenje noira, izvukao sam ga iz par rečenica agenta Neffa iz Wilderova filma „Dvostruka obmana“. Dakle, Neff kaže: „Ubio sam čovjeka zbog novca i žene. Na kraju nisam dobio ni novac ni ženu.“ To mi zvuči kao rezime noira: nitko nije dobio ništa, sve je otišlo kvragu! Naravno da je to neka vrsta dosjetke, ali mislim da u njoj ima i podosta istine. Kad već pitate jesam li zaljubljen u noir, mogu vam odgovoriti da se nikad ne zaljubljujem u knjige, pjesme, slike, nego samo u prave ljude. Što se tiče autobiografskih elemenata, njih uvijek ima u svakoj knjizi, pa i u svakog pisca. Osuđeni smo na vlastito iskustvo, nemamo nikakav drugi depo iz kojega bismo izvlačili priče. Zato u svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, baš kao što je ujedno i sve izmišljeno, jer onoga časa kad počnemo pisati fiction – ili kako Angloamerikanci kaži beletristiku – nađemo se u zoni izmišljenog, pa čak i kad pišemo o stvarima koje smo najizravnije doživjeli.

NACIONAL: Tko je Igor Crneković? Dakle, u romanu je on načitan čovjek kojem je disfunkcionalna obitelj poremetila ravnotežu i kroz život korača pomalo nesigurno, nevoljeno. Zašto je morao biti baš takav, razmišljate li o likovima prije nego što počnete pisati, kako gradite lik?

On je običan mali gradski luzer koji je pod navalom općeg raspoloženja otišao u rat, a da nije za to pronašao prave razloge. Ne volim patetične likove, moj književni milje, sredina po kojoj se motam pišući svoje knjige je autsajderska, tipovi iz polusvijeta koji nisu sigurni ni u što. Čak ni u vlastite odluke. Mislim da i sam pripadam takvom svijetu prosječnih i toga me nije stid. Kao što ste rekli, Crneković pripada disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj majka šara naokolo s ljubavnikom, otac neumjereno loče i potrošio se gotovo do ruba. A Crni, kako to narod kaže, krade bogu dane sve dok se ne skrasi u zaštitarskoj agenciji, koja je, kako se veoma brzo pokaže, mjesto u koje nikako nije smio ući jer će uletjeti u akciju u kojoj će i njegova glava postati ulogom u prljavoj igri. Da me pitate što je to disfunkcionalna obitelj, znao bih vam kazati, ali nikad ne bih znao objasniti iz kakve se čahure ona izlegne. Ne bih čak ni znao kazati nisam li i sam bio dijelom disfunkcionalne obitelji, mislim, kad sam bio klinac. Inače, pišući jako pazim na priču, na to da ona, kako je to govorio Hitchcock, neprekidno ide uzbrdo, dakle k vrhuncu napetosti. Ali mislim da na likove još više pazim i da ih pokušavam dovesti do nivoa maksimalne uvjerljivosti. To sad zvuči možda malo preuzetno, ali utvaram si da sam pišući u ovih četrdesetak knjiga uspio stvoriti bar pet-šest dobro oblikovanih likova. Možda se to nekom čini malo, ali ja sam sasvim zadovoljan.

‘U Jugoslaviji, moje knjige su u biblioteci Hit zagrebačkog Znanja izlazile u desetak tisuća primjeraka’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U spomenutom romanu „Otac od bronce“ radnja prati glavnog junaka mutne prošlosti, izoliranog od obitelji, koji se uoči rata iz inozemstva vraća u rodni grad. U najnovijem romanu tajkun Rudolf Vulas, mutne prošlosti i upitno stečenog bogatstva, vraća se u Hrvatsku poslijeratnih devedesetih. Jesu li vaši romani odraz hrvatskog društva? Jer, zaista, još uvijek se sve vrti oko Domovinskog rata, tajkuna, veza, poznanstava…

Kad ovako kažete da se u mojim romanima sve vrti oko Domovinskog rata, tajkuna, veza, poznanstava, onda mi se učini kao da želite kazati kako govorim o pradavnoj prošlosti, o vremenima Iliraca ili o Prvom svjetskom ratu. Pa sve je to i danas tu oko nas, kuha se u uzavrelom loncu najrazličitijih privatnih, uglavnom prljavih i pohlepnih interesa i želja. Ali ne radi se samo o toj neokapitalističkoj žudnji za dobrima, lovom, vilama i automobilima s grijanim sjedalima, nego i o ratu, ni on još nije prestao. Međunacionalne mržnje i danas su sasvim vidljive, idu čak i do toga da se zbog njih zanemaruju odredbe Ustava, nitko nikom ništa ne oprašta, i jedna, i druga, pa i treća strana uglavnom uzaludno potražuju svoje mrtve. Baš kako Arsen pjeva u Golobovoj pjesmi: „Moj prijatelj je umro, umro je moj brat, to nije bilo davno, još uvijek traje rat.“ Da, ja sam se uistinu trudio pisati o svom vremenu i radio sam to i u takozvanim ozbiljnim, ali i u kriminalističkim romanima. Mislim da je to jedna od obaveza pisca, osim ako se ne radi baš o hermetički orijentiranim freakovima.

NACIONAL: U „Zbogom, Izabel“, primjerice, pišete o Vulasu kao pripadniku famoznih dvjesto bogatih obitelji o kojima je prvi govorio Franjo Tuđman, koje su trebale preporoditi Hrvatsku, a zapravo su je opljačkale tijekom pretvorbe i privatizacije. Neki problemi ne mogu se samo tako izbrisati iz kolektivne svijesti, zar ne?

Nedavno je Jurica Pavičić pisao o tome kako su veterani prosvjedovali tvrdeći kako je za vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška sve bilo bolje, poštenije i čistije, kao da su lopovluci i ono što se kolokvijalno naziva društvenim nepravdama započeli negdje oko Uskrsa ove godine. U tom članku Pavičić je spomenuo film „Crvena prašina“, koji je režirao Zrinko Ogresta, a ja mu bio koscenarist, kao i moj roman „Bijesne lisice“ u kojem se istražitelj Banić suočava sa svijetom kriminala, korupcije, nepotizma i odbačenih moralnih vrijednosti. I film i roman datiraju s kraja devedesetih godina, dakle, pripadaju tom “čistom” svijetu spomenutih predsjednika i ministra. Uistinu ste u pravu kad kažete da se ti problemi ne mogu izbrisati iz kolektivne svijesti premda je još strašnije što najveći dio njih nikad nije procesuiran.

NACIONAL: Pljačka Ine pred nosom svih članova Uprave također je jedna žalosna epizoda koja podsjeća na poslijeratne devedesete, kako to komentirate? Muče li vas problemi o kojima pišete? Je li pisanje o tome za vas zaista katarzično?

Ne znam kako bih mogao pridonijeti tisućama stranica kojima je komentirana ta, kako vi dobro kažete, epizoda. Osobno me ti problemi ne muče, jer se čovjek uvijek može eskapistički zatvoriti u svoju malu oazu i gajiti prema svemu tome tihi prijezir. Naime, pišući nikad nisam jasno aludirao na određene afere u društvu, nisam se trudio biti njihov kroničar. Ja sam pripovjedač, beletrist, a ne kolumnist, koji uvijek nastoji ići za pravim i nedvojbeno dokazivim koracima. Moj posao je na neki način slobodniji i otvoreniji, daje mi mogućnost da slikajući određenu atmosferu i društvene prijepore, stvorim književne slike o stvarnosti. To je ono što me više zanima od aktualnih lopovluka, koje zapravo ne možete ni pratiti. Afere se nižu jedna za drugom takvom brzinom da u tom smislu uopće ne možete biti aktualni. A kad me već pitate za katarzičnost, nisam primijetio da se u našem društvu dogodilo nešto tako veliko i važno što bismo mogli nazvati katarzom. Nema katarze, lopovi i korupcionaši uglavnom tiho odlaze i nestaju u našem zaboravu ili u sudskoj zastari.

NACIONAL: Što mislite o stanju u hrvatskom društvu? Kako vi iz pozicije umirovljenog profesora na Akademiji dramske umjetnosti, akademika i književnika, gledate na hrvatsko društvo, posebno na kulturu i umjetnost?

Ne znam, postavili ste mi jedno tako sveobuhvatno pitanje na koje bih možda morao odgovoriti ovećim esejem, ako bih ga uopće bio kadar napisati. Osim toga, to što ste mi gotovo natovarili na leđa, to da sam umirovljeni sveučilišni profesor, neumirovljeni akademik i živi pisac su čiste akcidencije. Uz nekoliko pogrešnih zaokreta u životu mogao sam biti nešto sasvim drugo, klesar, naprimjer, jer je to bilo tradicionalno zanimanje u muškom dijelu moje furlanske loze. A to da vam odgovorim kako gledam na hrvatsko društvo, posebno na njegovu kulturu i umjetnost, čini mi se toliko širokim da sam se morao sjetiti jednog mjesta iz knjige Milovana Danojlića „Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju“, na kojem Bog pita jednog od svojih anđela: „Što mi danas radi čovječanstvo?“

NACIONAL: Počeli ste pisati 1970-ih, kakva je tada u Jugoslaviji bila situacija za pisce? Koliko je, ako jest, bilo cenzure, autocenzure?

Situacija se neprekidno mijenjala. Uglavnom se liberalizirala, ali bi nailazili i rigidniji trenuci kakvi su bili gušenje hrvatskog proljeća ili obračun sa srpskim liberalima. Naravno, društvo je bilo jednopartijsko, a za razne, tobože šire i drugačije, političke nazore postojao je Socijalistički savez, koji je bio tek mlađi brat Komunističke partije. Jednom je jedan od hrvatskih ministara “s desnog spektra” kazao kako je u Jugoslaviji bila diktatura. U određenom smislu to i nije daleko od istine, jer je uz jednopartijski sustav postojala i diktatura proletarijata, što je ipak postupno postajalo više geslom no nekim ozbiljnim provođenjem diktature. Ipak, putovali smo razmjerno slobodno u inozemstvo, kako na istok tako i na zapad. Čitali smo strani tisak, kupovali i pretplaćivali se na razne stručne i znanstvene časopise, s nekim malim vremenskim počekom gledali smo sve nove zapadne filmove. Bar u moje vrijeme, neka stroga cenzura doista se rijetko provodila. Izdavači su imali tzv. izdavačke savjete koji su donosili odluke o tiskanju određenih knjiga, a za knjige je postojala obveza prilaganja po dviju recenzija. Naravno, to je bilo iznimno glupo jer se tražilo od urednika i izdavačkih savjeta da se pišu recenzije za sve, čak i za, primjerice, Mannove „Buddenbrookove“, „Karamazove“ Dostojevskog ili Homerovu „Ilijadu“. Autocenzura je, naravno, postojala, ali se s vremenom moglo pisati sve slobodnije i otvorenije tako da su u onim posljednjim godinama liberaliziranog socijalizma, dakle u drugoj polovini osamdesetih godina, i cenzura i autocenzura postale gotovo nevidljive. Inače, što se tiče pisaca i njihovih profesionalnih interesa, postojalo je to veliko tržište koje je znalo progutati i poveće naklade. I moje su knjige u biblioteci Hit zagrebačkog Znanja, premda nisam bio baš neka književna zvijezda, izlazile u desetak tisuća primjeraka.

NACIONAL: Rođeni ste u Bjelovaru i često pišete o rodnom gradu i svom odrastanju. Čega se najradije sjetite kad razmišljate o djetinjstvu?

Sve to čega se najradije sjetim nema baš nikakve veze s književnošću. Najprije se sjetim bjelovarskog Partizana, provincijske rukometne momčadi u kojoj su gotovo svi igrači bili rođeni u Bjelovaru te su 1973. postali klupskim prvacima Europe. Nisu ni sportsku dvoranu imali, nego su igrali na otvorenom. Svi mi, bjelovarski klinci, trenirali smo rukomet u više, starosno i po kvaliteti, podijeljenih ekipa. I ja sam bio među njima, igrao sam na pionirskom prvenstvu Hrvatske na zagrebačkom srednjoškolskom igralištu, gdje je Tom Gotovac snimio svoj čuveni film „Glenn Miller I.“ (Srednjoškolsko igralište I). Bio sam golman i s petnaest godina dogurao do druge momčadi. Tad su se pojavili Beatlesi i Rolling Stonesi, prvi plesnjaci, traperice i duga kosa, cure u uskim lateks hlačama i moja je zaluđenost rukometom preko noći nestala. Kad kažete “rodni grad”, onda to zvuči strašno oskudno, usko, neprecizno. Rodni grad vam je uvijek nekom vrstom centra svijeta, kao što je za Dalija bio kolodvor u Perpignanu, premda, koliko znam, tamo nikad nije ni živio. Uz klub Partizan, jer se po ondašnjoj navadi inzistiralo na takvim imenima, postojao je i kinematograf Partizan, u kojem gotovo da sam proveo djetinjstvo. Kino Gorica je bilo malo elitnije, tamo su često igrale melodrame za tobože ozbiljniju publiku, a usto je kino i mnogo ranije dobilo sinemaskopski ekran. U mom Partizanu vječito su igrale kojekakve pucačine, vesterni, njemački krimići s Klausom Kinskim kao glavnim ubojicom, potom spektakli sa Steveom Reevesom, filmovi o Tarzanu, Jane i njihovoj nestašnoj čimpanzi. Ponekad mi se učini da sam u tom kinematografu naučio o životu više nego u školi.

NACIONAL: U ovom romanu, a i u još nekima, pišete o životu u malim sredinama. Kako vidite život u malim sredinama? Koje su prednosti, a koje su mane? Primjerice, upravo Bjelovar u posljednje vrijeme radi velike iskorake, što se nažalost ne bi moglo reći za Zagreb.

Uistinu i sasvim iskreno moram vam kazati da ne znam. Otkako ne živim u Bjelovaru i otkako su mi umrli roditelji, izgubio sam onu pravu “apgrejdanu” informaciju u gradu. Premda volim taj grad koji je moj jedini pravi domicil, morao sam otići iz njega jer sam osjećao da ću se u Zagrebu naći pred većim izborom. Nažalost, u Bjelovaru nisam imao u najbližoj okolici izdavačke kuće, tu nisam mogao biti ni urednik časopisa, ni sveučilišni profesor, ni filmski i televizijski scenarist. Lijepo je ako, kako kažete, Bjelovar radi velike iskorake, premda vam ja tako slabo vjerujem u tu od političara smišljenu i kanoniziranu riječ “iskorak”. Osim toga, više volim kad se stvari događaju po nekom oficijelnom i stabilnom redu nego stalno kroz neke iskorake. Kad napravite iskorak, znači da ste izišli iz određene kolotečine. Ako stalno živite kroz iskorake, to znači da ni ono što je izvan tih iskoraka ne predstavlja neku osobitu vrijednost.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Pišete li nešto trenutačno?

Nažalost, u godinama sam koje čovjek više provodi u svođenju računa nego u planiranju. Ipak, vjerujem da još uvijek postoji nekolicina čitatelja koji me vole, pa ću njih radi kazati nešto i o planovima, koji će možda biti provedeni, a možda i propasti. Za jednog zagrebačkog izdavača dogovorio sam omanji roman koji bi se trebao zvati „Truba Cheta Bakera“, što sam spomenuo. Ima posve ljubavnu temu o muškarcu i ženi koji su fascinirani jedno drugim, ali imaju karaktere koji su naprosto nepomirljivi. Ona je prividno sretno udana, ali zanemarena žena dosadnog muža, dok je on strašno zanimljiv, ali nažalost nepopravljivi alkoholičar. Ipak se pokušavaju voljeti u sjeni pjesama velikog Cheta Bakera, čovjeka s tužnim androginim glasom, šapatom, zapravo, bez kojeg je nemoguće zamisliti ono što nazivamo cool jazzom, kao i ono što nazivamo ljubavlju. Roman će biti posveta onima koji vjeruju u ovaj iskaz. I imat će veoma neobičan kraj, što nije blef. Druga knjiga ima radni naslov „Nepomično vrijeme“ što je sintagma koju je, kako rekoh, smislio Arsen Dedić. Roman bi trebao govoriti o šetnjama i skitnjama, ali još mi nije jasno kako ću ispuniti ugovor koji sam već potpisao s izdavačem.