Objavljeno u Nacionalu br. 919, 10. prosinac 2015.

Jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca u svom novom kriminalističkom romanu bavi se odlaskom hrvatskih građana u inozemstvo, u intervjuu priča i o hrvatskom filmu, političkoj situaciji u državi, odnosu provincije i Zagreba, a objašnjava i zašto misli da su političari ljudi koji ne rade ništa

U svom novom kriminalističkom romanu “Sestrica s jezera” Goran Tribuson, jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca, filmski i televizijski scenarist, ponovno se dotaknuo brojnih problema hrvatskog društva, ponajviše sve češćeg i većeg odlaska hrvatskih građana u inozemstvo.

Bjelovarčanin Goran Tribuson rođen je 6. kolovoza 1948., a diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počeo je objavljivati početkom 1970-ih, u prvom valu tzv. fantastičara, a postupno se opredijelio za žanrovsku prozu. Napustio je fantastiku, ali je zadržao interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina. Veliki ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani u kojima je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Tribuson je bio dugogodišnji urednik u Školskoj knjizi i redoviti profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za književnost, a već je dvije godine u mirovini.

Za Nacional govori o novom romanu, hrvatskom filmu, političkoj situaciji u državi, odnosu provincije i Zagreba, a objašnjava i zašto misli da su političari ljudi koji ništa ne rade.

NACIONAL: U novom kriminalističkom romanu “Sestrica s jezera” predstavljate i novi istražiteljski par, Ognjena Kokota i Ivu Vrabeca. Znači li to da počinjete neki novi ciklus?

Autor sam koji ne piše samo krimiće. U posljednje dvije godine napisao sam tri krimića, zadnji s istražiteljem Banićem i dva nova. Ne samo da ne radim novi ciklus, nego u sljedećem razdoblju neću pisati krimiće. Ne želim reći da ih nikad neću pisati, čak imam i stanovit osjećaj duga prema čitateljima jer mi se čini da sam ciklus s Banićem nekako prelako završio. Imao sam ideju da Banića, kad sam počeo pisati o njemu prije 30-ak godina, provučem kroz cijelo hrvatsko društvo i da naprosto on stari onoliko koliko i taj lik. Kad čitate Banića, sve stvari koje se u društvu događaju nekako se reflektiraju na njega, od bivše jugoslavenske milicije gdje je počeo kao istražitelj, preko promjena u Hrvatskoj uključujući rat, kad je Banić krenuo u privatnu praksu. Tako da sam ga kroz sve to vodio sve do umirovljenja, a star je otprilike kao i ja koji sam otišao u mirovinu prije dvije godine.

Dakle, ne radi se o novim likovima, već samo o dvama posljednjim romanima. Prvi je “Propali kongres” koji je zapravo povijesni jer se događa tijekom partijskog kongresa 1990. te sam u njemu koristio likove koje sam i inače koristio u romanima o Baniću, dakle Komara i Dogana, pa mi je bilo zgodno pisati o likovima koje već poznajem. U ovom najnovijem bilo mi je važno osmisliti detektivski par, nije mi bilo važno čak ni da je par, nego da je istražitelj usamljenik. No riječ je o paru i na neki način sam taj dvojac karakterno konstruirao na posve drugačiji način od onog kako sam radio prije. Ovdje je istražitelj macho tip, pomalo čak i priglup, nije istražiteljski mudrac, nego je tip kojeg često stvari zateknu. Primjerice, u romanu nasjedne na jednu prilično bedastu teoriju koje se drži do kraja i traži krivca u pogrešnom smjeru, pa bi se moglo reći da je počinitelja pronašao gotovo slučajno, što je zapravo kod krimića tabu, jer se u krimiću to ne smije, nego je sve suprotno tome. Moji Kokot i Vrabec, dakle dva ptičja detektiva, nisu genijalci. Prije bi se moglo reći da je Kokot mediokritet, ne koristi ni intuiciju ni britku logiku kakvu obično istražitelji imaju, nego vrluda.

NACIONAL: Je li takav karakter istražitelja vaš način da pokažete da je hrvatsko društvo puno mediokriteta?

Ne želim kazati da je naše društvo puno mediokriteta jer mi imamo druge divne rijetke vrste. Budući da je društvo vlastiti prosjek, onda bi se moglo reći da je svako društvo puno mediokriteta. Mediokritet nije glupan, nego prosječan čovjek osrednjih sposobnosti.

‘UVIJEK SAM SE SNEBIVAO nad time da participiram u politici zato što imam profesiju. Zašto bi vrhunski liječnik bio u politici? Ili nije vrhunski ili se radi o bolesnim razlozima’

NACIONAL: Ne pišete izravno o politici, ali dotičete se hrvatskih društvenih prilika. U ovom romanu nekako najviše pišete o odlasku hrvatskih građana u inozemstvo, poglavito mladih. Koliki je to problem?

Postoje različiti tipovi krimića, možda bismo ih metodološki pojednostavljeno mogli podijeliti na dvije vrste. Jedni su oni u kojima se autor bavi razvojem genijalne intrige i spletke, poput savršenog ubojstva. Druga vrsta krimića čijim autorima i sam pripadam, bavi se realitetom, stvarnošću u kojoj živimo. Bavi se, uz sve ostalo, i društvenim okolnostima. Meni je nemoguće pisati krimić koji će se događati u vakuumu ili genijalnoj logičkoj strukturi koja postoji u istražiteljevoj glavi. Ja naprosto krimić uvijek stavljam u sadašnje vrijeme i pišem o onome što vidim oko sebe. Ne pišem u ovom romanu samo o odlasku u inozemstvo, nego i o moru drugih problema koji nas okružuju.

NACIONAL: Koliko vam je kao autoru važno tako ocrtati situaciju u Hrvatskoj?

To mi je presudno, bez toga nema krimića, romana, pa moglo bi se reći da bez toga nema ni literature. Postoje divne sanjarije i pisci poput Borgesa ili Tolkiena, ali ja inspiraciju crpim iz iskustva, oslanjam se na ono što vidim. Nezamislivo mi je pisati drugačije.

NACIONAL: I kakva je ta stvarnost?

Ako baš želite znati kako je vidim danas, primjerice, ova posljednja dva i nešto tjedna, sve mi se čini kao jedna čudesna groteska. Gledam te pregovore koje jedna mala stranka vodi s dvjema velikim i drži im predavanje o ekonomskim modelima koji su svuda iskušani. Svi se slažu oko svega, dakle, sve je to groteskno i mislim da će završiti onim što smatram da je najbolje, a to su prijevremeni izbori, premda nikad nije sigurno da će oni koji su izabrani odustati od svojih vrlo pristojnih saborskih plaća. Iako nisam prava osoba za komentiranje politike, moje je mišljenje da se ne bi smjeli dogovoriti. Čak je i lider Mosta, Božo Petrov nosio onaj smiješni papir ovjeren kod javnog bilježnika koji ne znači ništa, ali ipak je tako želio zapečatiti njihovu sudbinu. Ja od svega toga pokušavam izvući korist u vidu novog romana, ali s obzirom na to da se roman ne može napisati odmah, vjerojatno ću o tome pisati kao o prošlom vremenu.

NACIONAL: Radili ste kao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti pa imate uvid u obrazovni sustav u Hrvatskoj. Kako biste ga vi opisali?

Budući da sam krajem 2013. otišao u mirovinu, nisam više dio tog sustava, ali mogu reći da taj sustav nije dobar. Kad se sjetim, ja sam u školu krenuo 1950-ih. Škola u koju sam krenuo zvala se II. Osnovna eksperimentalna škola. Uopće ne pamtim da je od tog perioda bilo situacija u prosvjeti koje na neki način ne bi bile reformske. Neprestano se uvode novi sustavi, neprestano se rade nekakve nove škole, uvode novi programi. Čini mi se da školstvo treba ostaviti na miru i da bi škole dobro funkcionirale i bez tolike intervencije politike. Sve reforme su političke jer ih provode politički establišmenti. Na čelu svake reforme je novi ministar koji pokušava stvari riješiti zanavijek. Čitao sam Konrada Liessmanna koji je rekao da je u svaku reformu ukalkuliran neuspjeh da bi se mogla napraviti nova.

NACIONAL: Predavali ste filmski scenarij, a i autor ste uspješnih filmskih scenarija. Kako biste ocijenili hrvatski film u ovih 20-ak godina?

U posljednjih nekoliko godina uistinu je došlo do uzleta hrvatskog filma. Sjećam se prije 20-ak godina, kad su se kod nas pržili srpski VHS-i jer se smatralo da je srpski film bio puno kvalitetniji. Možda je u tom trenutku i bilo tako, a sad smo mi malo ispred njih, iako se radi o sličnim motivima. Mnoge stvari je hrvatski film riješio, HAVC je uistinu institucija koja izvrsno radi, stvoren je novi model. Stvoren je novi pouzdan sustav alimentiranja sredstava, sustav u kojem se sredstva moraju pokupiti iz više izvora, a ne kao prije kad biste dobili polovicu od Ministarstva kulture, a polovicu od HRT-a. Danas možete konkurirati u drugim zemljama, na Euroimageu i drugim izvorima. Sad je to mnogo “europskije”, ne svodi se projekt na dva punkta.

Ne znam kako će HAVC funkcionirati u budućnosti jer kod nas stvari idu dobro ako su na čelu entuzijasti. Sad je na čelu HAVC-a jedan čovjek koji je vrlo sposoban, ali i vrlo entuzijastičan, a to se vidi po tome što je zanemario vlastitu karijeru. Dokad će to trajati, ne znam, ali HAVC je sad u svojim dobrim danima.

NACIONAL: U novoj knjizi pišete o maloj sredini, a i sami ste porijeklom iz manjega grada, Bjelovara. Kakav je život u manjim sredinama? Zašto se u Hrvatskoj često zaboravljaju manje sredine, a forsira se centralizacija?

I ja sam na neki način žrtva te centralizacije. Maturirao sam 1967. i otišao u Zagreb, gdje kontinuirano živim otada. Teško mi se i sjetiti kakav je život bio u provinciji 1967., premda mi se čini da danas nije puno različitije. To je očito sudbina hrvatske provincije, da se razvija užasno sporo, a mnoge i stagniraju. Ja sam dijete sreće jer sam uspio pobjeći u “centar”. Neki će reći da dolaskom u centar žrtvujemo sve ono što smo imali u provinciji, lijepe zalaske sunca, mir, malo automobila i slično. Ali ja nisam to doživljavao kao gubitak zato što sam u gradskom smislu bio pokvaren. Uživao sam u birtijama, druženjima, kinematografima, knjižnicama. Ta sam vrsta karaktera koji u toj briljantnoj divnoj prirodi nije vidio nikakvu prednost. Ne volim ići na izlete, ako se radi o prirodnim ljepotama, radije ih pogledam u nekoj dobroj monografiji. Bio sam jednom na Plitvičkim jezerima, a nijednom u Kopačkom ritu, to ne bih ni smio priznati. Ali sam po birtijama i kinematografima proživio mladost.

‘U DIVNOJ prirodi ne vidim prednost. Bio sam jednom na Plitvicama, a nijednom u Kopačkom ritu, to ne bih ni smio priznati. Ali sam po birtijama i kinima proživio mladost’

NACIONAL: U vezi centralizacije sve se češće spominje smanjenje broja županija, općina, gradova. Koje je vaše mišljenje o tome?

To je ponovno političko pitanje i pretpostavljam da je dio procesa koji je beskonačan. To je ono kad se ukinu općine, ali i dalje svi općinski uredi rade! Najočitiji je primjer za to ukidanje zagrebačkih općina, ali na mjestima svih tih općina ostao je ured i centar za kulturu, pa kad su mi potrebni upravni poslovi, idem u bivšu općinu Centar i sve to napravim. Tako će to vjerojatno biti i ovog puta ako to naprave. Ne znam da je to neki dobitak za nas, a nisam siguran ni da je ta županijska i lokalna birokracija tako velika kao što se priča. Više puta čitao sam da se broj zaposlenika u javnoj upravi često precjenjuje, ali ne znam je li uistinu tako.

NACIONAL: Zanimljivo je kako ste u knjizi napisali da su političari oni ljudi koji zapravo ne rade ništa. Mislite li i vi jednako kao i vaš lik koji je to izrekao?

Da, to je i moje mišljenje. Uvijek sam se snebivao nad time da participiram u politici na bilo koji način, zato što imam svoju profesiju. Kad imate svoju profesiju, onda vam je strano bavljenje nečim drugim. Ne razumijem zašto vrhunski liječnik odlazi u politiku. Ili nije vrhunski ili se radi o bolesnim razlozima. Zašto vrhunski sveučilišni profesor odlazi u politiku? Ne razumijem. Naviknuo sam, još od socijalizma, da su političari oni koji su samo političari i to opet nije bilo dobro. Znate kako se u komunizmu govorilo da su političari oni koji znaju s ljudima. Ne zna ništa, ali zna s ljudima! Može biti predsjednik nekog gradskog komiteta, može biti u Saboru, jer zna s ljudima. Danas ne znaju čak ni to i ne mogu ih shvatiti. Ne mogu shvatiti ni taj zov privilegiranog mjesta s vrlo pristojnom plaćom, da je toliko jak da bih zbog toga ostavio struku. Ja to ne mogu zamisliti! Nisam ja nikakav genijalan pisac, čak sam i pisac koji ne živi od pisanja, ali sam nešto drugo po struci. Bio sam jedno vrijeme propagandist, pa sam bio urednik, pa sveučilišni nastavnik. Sve su to profesije uz koje mi je bilo nezamislivo da na bilo koji način odem u politiku.

NACIONAL: Spomenuli ste da ne živite od pisanja, a posljednjih godina u Hrvatskoj se pojavio pristojan broj autora. Kako gledate na hrvatsku književnu scenu?

Činjenica da u Hrvatskoj ima puno pisaca nije znak nikakva boljitka, ni napretka, ni poboljšanja, nažalost. Znate kad će doći do unapređenja hrvatske književnosti? Kad se pojavi velik broj čitatelja. Oni presuđuju svemu tome. To je, međutim, teško očekivati. Ne samo zato što Hrvatska ima velik broj nepismenih i neobrazovanih, nego jer nas je malo, oko četiri milijuna. Imamo jezik koji je mali, rubni, pa ne postoji niti će ikad moći postojati proizvodnja knjige koja bi bila industrijskog tipa. Nećemo nikad biti kao njemački, francuski, da ne govorim o engleskom jeziku. Kad imate tako velik jezik, onda se knjige mogu proizvoditi u većim nakladama. Kod nas toga neće biti. Onaj koji bi trebao spašavati literaturu je država, odnosno, porezni obveznici. To je uvijek nesretan način jer je strašno teško pronaći objektivne kriterije. U posljednje vrijeme mi autori počeli smo dobivati godišnju naknadu prema broju posuđenih knjiga u knjižnicama. To je objektivan kriterij, ali je dobar za one koji pišu čitljive knjige, međutim, zbog njega može patiti neki hermetični esejist ili autor poezije. A dovesti se u poziciju da ovisiš o državi, to mi je uvijek bilo neprivlačno. Uvijek sam bio zadovoljniji kad sam prodavao velik broj knjiga, jer sam onda smatrao da sam to i zaradio, iako nije bilo dovoljno za život. Gotovo svi pisci, svega je nekoliko izuzetaka, ljudi su koji su negdje u radnom odnosu. Jesmo profesionalci jer obvezu i radost pisanja prihvaćamo s profesionalnom savješću. Ali s druge strane, zato što se bavimo nekim drugim stvarima, pomalo smo i hobisti.

NACIONAL: Ali ipak se čini da je u Hrvatskoj nastupila hiperinflacija u smislu velikog broja izdanih knjiga. Tko će to sve čitati?

To je točno, strašno je velika proizvodnja knjiga, ali to su tako malo naklade, 500 primjeraka uglavnom. Puno je izdavača i puno je naslova. Jedina su šansa čitatelji i posudbene biblioteke. A situacija u knjižnicama je katastrofalna. Koliko dugo te knjige tamo stoje? Velik broj njih je skoro u raspadu jer knjižnice ne mogu kupovati, nemaju mogućnosti. Dok ne bude dobrih knjižnica i jednako dobrih čitatelja, neće biti nikakvih pomaka.

‘REĆI ĆU VAM NEŠTO KRAJNJE ISKRENO – prezirem nagrade koje ne nude materijalnu naknadu, poput ukinutog Kiklopa. Otići doma s nekoliko kilograma željeza u ruci – nije mi poželjno’

NACIONAL: Počeli ste pisati krimiće 1970-ih. Kako vidite taj žanr odonda do danas?

Ni s kojom vrstom literature ne možete se baviti ako ne postoji neka zaljubljenost u tu vrstu žanra. Ja u djetinjstvu nisam čitao ono čemu se roditelji vesele. Nisam čitao ni hrvatske klasike, ni inozemne klasike, nego sam odrastao na stripovima, vestern romanima, Karlu Mayu, Zagorki i na krimićima. Krimiće smo čitali u nekoj novosadskoj biblioteci, bili su to romančići koji su se kupovali na kioscima, bili su jeftini, grozno prevedeni. Ja sam čitao tolike količine krimića da mi se moralo zavrtjeti u glavi. Čitao sam gotovo sve jer mi tad nisu autori bili važni, ali Raymond Chandler bio je prvi od kojeg sam počeo učiti. Napisao je samo sedam romana i nešto priča i odmah me osvojio. Zatim sam imao period sklonosti prema etabliranim, pametnim stvarima. Gledao sam Godarda i Viscontija, čitao sam Joycea i Virginiju Woolf pa sam se onda ponovno, zasićen time, okrenuo banalnim stvarima.

Tako sam drugi put došao do krimića, ali sam počeo birati pisce. Situacija u Hrvatskoj po pitanju autora nije bila dobra jer je i ono malo pisaca koji su pisali krimiće, koristilo pseudonime zato što su se stidjeli tog žanra. Sad mi kažemo da je to subliteratura a nekad su je zvali šund literaturom. Pavao Pavličić bio je prvi autor koji je bez ikakvih ustručavanja, bez pardona, na krimić stavio svoje puno ime i prezime. Potaknut tim njegovim “striptizom” i ja sam na svoj krimić napisao svoje ime i prezime, pa je krimić u Hrvatskoj stekao legitimitet. No u Hrvatskoj se prema krimiću odnosi kao prema trivijalnoj robi i od toga je jako teško pobjeći. Uvijek sam ostao vjeran angloameričkom tipu krimića, iako je uvijek bilo autora koji su pisali na drugačiji način. U posljednje vrijeme svjedoci smo poplave nordijskih krimića. Ja nisam ljubitelj takvih romana, draži su mi filmovi. A kad smo kod čitanja, nisam u godinama kad čitam zbog informativnih razloga, stao sam negdje na FAK-ovcima. Od onog što sam nedavno pročitao, svakako bih izdvojio Ivicu Prtenjaču koji je napisao uistinu odličan roman “Brdo”.

NACIONAL: Kako komentirate ukidanje dodjele književne nagrade Kiklop?

Ta dodjela nikad mi nije bila draga, nisam čak ni htio doći na dodjelu koja djeluje kao dodjela Oscara. Reći će vam nešto krajnje iskreno – prezirem nagrade koje ne nude nikakvu materijalnu naknadu. Imate nekoliko generacija hrvatskih pisaca koji žive od tako bijednih honorara. I ako im nemate što dati, nemojte onda uopće ni organizirati dodjele. Otići doma s nekoliko kilograma željeza u ruci, nije mi poželjno.