Kada se na jugoslavenskom tržištu 1988. godine pojavio prvi album grupe Mizar, mnogi su bili iznenađeni specifičnim zvukom i imidžem grupe koja je spojila aktualnu gothic glazbu s makedonskim folklornim motivima, ali i zapjevala na makedonskom jeziku. Mizar nije kopirao popularne zapadnoeuropske i američke bendove, već je jedinstveno spojio klasični gothic rock s makedonskom glazbenom baštinom, bizantskom glazbom i pravoslavnim crkvenim pjevanjem, što mu je dalo specifičnu mističnu crtu i oduševilo publiku. Album je doživio veliki uspjeh i uvršten je među deset najboljih rock albuma ikada objavljenih u Jugoslaviji. Ujedno je to bio i prvi album s pjesmama na makedonskom jeziku čijoj je interpretaciji i uspješnosti pridonio karizmatični pjevač dubokog glasa Goran Tanevski. No kada je Mizar bio na vrhuncu svog stvaralaštva, Tanevski je, na iznenađenje mnogih, napustio grupu i posvetio se nekim drugim poslovima. Gotovo 30 godina kasnije Goran Tanevski vratio se glazbi i ostvario vlastiti audiovizualni projekt „Ascend“, koji je odlučio promovirati mimo interneta i bez pomoći društvenih mreža.

NACIONAL: Nakon skoro 30 godina vratili ste se na scenu te odnedavno promovirate vlastiti audiovizualni projekt. Kako biste ga opisali, kakvu glazbu sada stvarate?

Zapravo se radi o trilogiji, a „Ascend“ je prvi album te trilogije. Riječ je o viđenju vlastita života, a „Ascend“ predstavlja mladost. Svaka promjena je opisana u svakoj pjesmi; period zabave, flerta, filozofije, bunta, razmišljanja o religiji, romantizmu i razočaranjima. Prije nego što kritičari kažu svoje, trebam naglasiti da je glazba rađena bez ikakvih pretenzija i nije zaokružena nekim glazbenim stilom. Najbitnije mi je bilo da putem glazbe oslikam osjećaje, da glazba i vokali budu u skladu poruke. U stvari, nikad se nisam opterećivao i razmišljao o nekakvom stilu. Glazbu dijelim na onu koju volim i onu koju ne volim.

Drugi album nosi naslov “More” što na engleskom znači više, a može biti i “mo`r” što na makedonskom znači Žena. Kao što i sam naslov kaže, album govori o srednjim godinama. Posljednji album trilogije naslovljen je “Sretan sam čak i bez sebe”, a govori o zrelim godinama i raščišćavanju sa svojim egom.

NACIONAL: Kako to da ste se odlučili za promociju bez interneta i društvenih mreža, što je danas gotovo nezamislivo?

Inspirirala me jedna, po mom mišljenju, vrlo dobra misao, a to je: “Ne mijenjaj ništa i promijenit ćeš sve, ako mijenjaš puno, nećeš promijeniti ništa.” Živimo svakodnevnu “tehnološku revoluciju” gdje ljudi misle da se sve promijenilo, a ne shvaćaju da su samo zbunjeni i da u takvom stanju već dulje žive. Jer zapravo se sva ta promjena odvija samo u njihovoj glavi.

NACIONAL: Kada ste se krajem osamdesetih s Mizarom pojavili na sceni, svojim vokalom i karizmom izazvali ste izuzetno velik interes publike. Po čemu vi najviše pamtite taj period rada s grupom Mizar?

Uvijek je bilo turbulentno, što zbog intenziteta same glazbe što zbog proba ili promjene postave benda, pa opet ispočetka. Gorazd (Čapovski) opirao se tome da se okrenemo tradicionalnoj glazbi koja nam je bila ispred nosa, a na kojoj sam inzistirao jer bismo inače ostali nekakav post-punk bend. Sve se promijenilo 1986. godine kada je u bend došao Zoran Spasovski kao bubnjar, kasnije bubnjar grupe Anastasia, s kojim je Mizar dobio čvrstoću i konkretnost. Zoran je došao s Goranom Trajkovskim kao basistom i pratećim vokalom. Kao što je poznato, Trajkovski je kasnije osnovao grupu Anastasia. Njihov dolazak sam iskoristio da stvorimo pjesmu “Hoden že”. Napokon sam tada uspio inicirati promjene. Poslije pjesme “Hoden že” počele su pljuštati ideje, a ubrzo poslije Mizar je dobio jasan koncept.

NACIONAL: U kojem ste trenutku shvatili da ste na neki način nadišli svoja očekivanja i postali grupa koja je dosegnula kultni status u Makedoniji, ali i u dobrom djelu regije?

Nikada nismo bili opterećeni očekivanjima, već smo vjerovali da nosimo nešto novo od čega se ne može pobjeći. Sve što je došlo nakon toga – a uključuje prihvaćanje pjesama na makedonskom jeziku među publikom, spavanje ispred Jugotonovih trgovina čekajući izlazak albuma i slično – samo je bilo potvrda našeg uvjerenja da će glazba koju sviramo dotaknuti širu publiku.

NACIONAL: Mislite li da su status i popularnost Mizara utjecali na makedonsku političku scenu i tadašnju želju za samostalnom državom?

Svakako da je tada pomoglo oko prepoznavanja samosvijesti, ali jedna lasta ne čini proljeće. S druge strane, uopće nismo razmišljali politički, već je sve teklo, barem za nas, nekim prirodnim tokom.

NACIONAL: Koji je zapravo bio razlog da na vrhuncu slave grupe Mizar napustite grupu?

Po završetku prvog albuma i njegova ogromnog uspjeha, stvari su se polako pogoršavale. Gorazd je shvatio da na prvom albumu nema nijednu autorsku stvar, a apetiti su se povećali, pa je počeo raditi pjesme za sljedeći album, koji je glazbeno i konceptualno bio identičan prvom. Kako sam već i prije ubacivao narodne instrumente na koncertima, predložio sam mu da na sljedećem albumu glavni budu narodni instrumenti i ženski narodni vokali. Tu ideju je odbio. Probao sam istu ideju predstaviti ljudima u bendu koji su se na to slatko nasmijali, nemajući o tome nikakvu sliku. Nisam mogao više lagati sam sebi i sudjelovati u nečemu u što nisam vjerovao. Kad smo ušli u studio, rekao sam da ću otpjevati vokale najbolje što mogu i odlazim. Tako je i bilo. Otpjevao sam zadnju pjesmu, platio svoj dio studija i otišao. Na kraju se ispostavilo da je sve to bilo kazalište, a da su sve moje ideje bile implementirane, kako u glazbenom smislu tako i kroz dizajn i konceptualni dio, a to je Amarkord Records. Napokon je Gorazd mogao postati glavni.

NACIONAL: Nakon odlaska iz grupe Mizar dio svog života posvetili ste organiziranju koncerata u Makedoniji. Koliko dugo je trajao taj vaš angažman i zašto ste se prestali baviti organizacijom i promocijom?

Početkom devedesetih bilo je turbulentno. Osjećao se miris rata, stvarale su se podjele i velike socijalne nesigurnosti. U trenucima kada se nije znalo koje je platežno sredstvo u opticaju i nitko nije ulagao ni u što, odlučio sam organizirati prvi koncert. Htio sam postići da se kulturni život nastavi bez obzira na događanja u zemlji. Osim toga, kada je Makedonija postala samostalna bilo je potrebno narodu dati do znanja da život ide dalje. U međuvremenu me savez studenata zamolio za pomoć u otvaranju radiostanice. Imali su novac, ali nisu znali kako. Upustio sam se i u tu avanturu i u vrlo krakom roku to je rezultiralo najslušanijom radiostanicom. Isti koncept su preuzele i druge radiostanice.

NACIONAL: Iako su mnogi to očekivali, ipak se niste vratili pjevanju niti se uključili u rad neke grupe. Što ste tada radili, čime ste se bavili nakon što ste prestali organizirati koncerte?

Poštovao sam nepisano pravilo da se ne mogu baviti glazbom dok radim produkciju i koncerte. Ali to ne znači da nisam razmišljao o glazbi i radio za svoju dušu. Izašlo je dosta dobrih ideja. Napravio sam glazbu za TV film u režiji Maje Mladenovske “Šta sanja pas?”. Istovremeno sam se bavio privatnim i kreativnim poslovima. S Izabelom Makić otvorio sam kafić New Age, koji je po mnogočemu preokrenuo razmišljanje o ugostiteljstvu, kako u Makedoniji tako i šire. Istovremeno smo se bavili i primijenjenim dizajnom te smo bili predstavljeni u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku. Pomagali smo drugim umjetnicima u realizaciji njihovih ideja. Bavili smo se čak i proizvodnjom vina, egzotičnih alkoholnih pića itd. Mislim da tri dana jahanja nisu dovoljna da opišem što smo sve radili.

NACIONAL: Koje ste djelo predstavili u New Yorku?

Radilo se o dizajnu plakata. Izradili smo tisuću različitih plakata za jedan koncert koji smo organizirali. Od početka pa sve do kraja devedesetih provocirali smo različit pristup u izradi plakat-dizajna i marketinga. Dobro smo se zezali.

NACIONAL: Prije dvije godine poznati makedonski novinar i glazbeni kritičar Toše Filipovski napisao je biografiju grupe Mizar. Jeste li zadovoljni biografijom i njegovim pristupom karijeri Mizara?

Ako netko piše o vama, normalno je da vam to što piše ponudi na autorizaciju. To se nije dogodilo. Sve je napravljeno s ciljem da se o meni piše najopskurnije. Jasno mi je koji mu je bio cilj. Zasad mu je to možda i uspjelo.

‘Mizar nije bio opterećen očekivanjima, već smo vjerovali da nosimo nešto novo od čega se ne može pobjeći. Sve ono poslije potvrda je naše uvjerenosti da ćemo glazbom dotaknuti publiku’

NACIONAL: Koji mu je bio cilj, po vašem mišljenju?

Omalovažavanje mog značaja na utjecaj konceptualizacije i uspjeha grupe. Ujedno da budem predstavljen samo kao jedan od mnogih, netko sasvim nebitan, a da Gorazd bude jedan i jedni.

NACIONAL: Kako vam se dopada Mizar danas i muzika koju je Gorazd Čapovski nastavio stvarati?

Htio ne htio, ja sam nesuđeni guru Gorazdove karijere. Svi projekti koje je u životu napravio nastali su zahvaljujući mojim idejama. Nikada nije imao svoje. Dobar je slušatelj. Češće je krao nego pitao. Stvar je ukusa jesu li dobro izvedene ili ne.

NACIONAL: Vratimo se vašem novom glazbenom projektu. Bliskog suradnika za realizaciju vizualne prezentacije svojih pjesama pronašli ste u jednoj vrlo zanimljivoj osobi. O kome je riječ i koliko je važan taj vizual vaših novih pjesama?

Dugo sam tražio čovjeka s kojim bih mogao surađivati na video materijalu. Cilj mi je bio da sve pjesme imaju video podlogu, ali takvog čovjeka nisam mogao pronaći. U trenutku kada sam odustao i od albuma i od glazbe, sudbina se poigrala sa mnom. Igrom slučaja ili sudbine, upoznao sam čovjeka iz Štipa, grada na istoku Sjeverne Makedonije, koji se zove Miki Stavrev. Otvorio sam njegov kanal na YouTubeu nazvan Criminal Records i rekao sebi: “On je taj!” Poslao sam mu audio-materijal koji mu se dopao i za 60 dana poslao mi je osam videoradova. Nisam do tada sreo ili čuo za tako produktivnog čovjeka. Ideja da preko glazbe vizualiziram osjećaje tražila je svoju video-podlogu. Ostavio sam Mikiju potpunu slobodu da napravi kako on doživljava glazbu, a kako izgleda krajnji produkt, vidjet će oni koji dođu na promociju.

NACIONAL: Koje su vas teme najviše zaokupljale na novim pjesmama, o čemu ste najviše pisali?

U proteklom periodu surađivao sam s raznim kreativnim ljudima poput pisca Aleka Rusjakova, s glumicom Janom Stojanovskom i umjetnicom Marijom Kaevom. Svi oni bili su dio mog vremena o kojem govori ideja albuma, tako da su se njihovi stihovi inspirirani glazbom i te kako dobro uklopili.

NACIONAL: Kako su nastajale pjesme? Jeste li s nekim surađivali ili ste sve sami napravili?

Poslije zadnjeg albuma s grupom Mizar „Pogled kon cvetnata gradina“ 2007. godine, potpuno sam se povukao i počeo raditi na svom projektu. Uvijek sam htio raditi s timom jer i sada vjerujem da je sinergija odlična za bilo koji kreativni rad. Bilo je nekih pokušaja, ali su bili kratkog daha. Možda sam i ja sam tražio nešto što nisam mogao dobiti. Na kraju sam odlučio raditi sam. Na materijalu sam surađivao pretežno s gitaristima Denkom Matevskim i Markom Cvetanoskim, aranžman za jednu pjesmu radio sam s Vladimirom Kaevskim, nekadašnjim klavijaturistom grupe Mizar. Kao gošće na pratećim vokalima sudjelovale su Marija Kaeva i Sandra Jordanova.

NACIONAL: Jeste li planirali prezentaciju svojih novih pjesama u Hrvatskoj u skorije vrijeme, s obzirom na publiku koju ste svojevremeno osvojili svojim glasom i pojavom krajem osamdesetih s grupom Mizar?

Da, svakako. Uz Sloveniju, Srbiju i Bugarsku koncertnu promociju održat ćemo i u Zagrebu, 14. prosinca nastupamo u klubu Dva Osam. Iskreno se nadam na obostrano zadovoljstvo.

NACIONAL: Bavite li se čime osim glazbom?

Sa životom u gradu raščistio sam prije osam godina. Živim u ruralnom djelu centralne Sjeverne Makedonije i trenutačno dovršavam obiteljsku kućicu kao sam svoj majstor. Ponekad živim i u manastiru Teovo. Bavim se svime što i ostali brđani rade. Već mi je postalo opasno prelaziti ulicu, a da me netko ne opomene zbog nečega. Uvijek doživim kulturološki šok.