Bivši glavni ekonomist Ine govori apologetski o mađarskom MOL-u, tvrdi da je negativno ozračje u javnosti zbog ulaska stranog kapitala u Inu najviše štetilo Hrvatskoj te zagovara poboljšanje međusobnog odnosa države i MOL-a kao suvlasnika Ine

Udruga Crodiaspora, koja okuplja profesionalce hrvatskog porijekla koji žive u inozemstvu, ali i one koji su se posljednjih godina vratili u Hrvatsku, upriličila je krajem listopada online panel diskusiju na kojoj se raspravljalo o osmom strateškom cilju prijedloga Hrvatske nacionalne strategije razvoja do 2030. koji se odnosi na budućnost energetskog sektora. Jedan od panelista bio je i makroekonomist Goran Šaravanja, Hrvat rođen i odrastao u Australiji koji se prije 20 godina vratio u Hrvatsku i tu odlučio nastaviti karijeru. Šaravanja je objasnio da s ostalim članovima udruge koji dolaze iz raznih društvenih i ekonomskih sektora i koji pripadaju drugoj ili trećoj generaciji iseljenika, namjerava vlastitim znanjem, kontaktima, iskustvom i radom konstruktivno pridonijeti razvoju Hrvatske. Osim toga, on ima petogodišnje iskustvo glavnog ekonomista Ine i voditelja Odjela strateškog razvoja te kompanije, koje je okončano u drugoj polovici 2017. godine. U razgovoru za Nacional Šaravanja je s priličnom empatijom, benevolentno i apologetski komentirao krajnje dvojbenu poslovnu politiku Mola kada je upravljanje Inom u pitanju, istaknuo da će, htjeli mi to ili ne, nafta i plin još nekoliko desetljeća biti glavni izvori energije u svijetu pa je posve jasno da i Hrvatska treba u svojoj energetskoj budućnosti planirati nastavak proizvodnje ugljikovodika iz vlastitih izvora. Kao čovjek koji je pet godina uživao veliko povjerenje Molove vrhuške u Ini, dodao je da je negativno ozračje koje je proteklih godina u javnosti stvoreno zbog ulaska stranog kapitala u Inu, a onda i zbog preispitivanja poslovnih odluka MOL-a, najviše naštetilo Hrvatskoj i njezinoj percepciji poželjne investicijske destinacije, ali i Ini kao kompaniji i MOL-u kao suvlasniku. Ustvrdio je da sve što u budućnosti možemo učiniti kako bismo popravili taj negativni imidž zemlje problematične za inozemne investitore i kako bismo poboljšali međusobni odnos države i MOL-a kao suvlasnika Ine, može samo donijeti korist svim navedenim stranama. A suvlasnici umjesto da se svađaju oko toga u čemu se ne slažu, trebali bi se usmjeriti onome u čemu se slažu i tu tražiti rješenje tog problema.

NACIONAL: Je li sva odgovornost za negativan imidž zemlje doista na javnosti koja kritizira poslovne odluke MOL-a ili dio odgovornosti snosi i MOL zbog posljedica tih odluka za Inu? Kako vi kao bivši glavni ekonomist Ine, a onda i voditelj Inina sektora strateškog razvoja, gledate na odluke Uprave Ine vezane uz budućnost kompanije, posebno odluku o zatvaranju Rafinerije nafte Sisak?

Vjerujem da poslovne odluke MOL-a treba gledati isključivo kroz isplativost poslovanja. U biznisu je profitabilnost ključna za dugoročnu održivost i kada jedan segment poslovanja nije profitabilan, valja učiniti sve kako bi on to postao i kako bi generirao povrat uloženog novca. Prenamjena postojećih kapaciteta također je jedna od mogućnosti. U sisačkom primjeru vidimo prenamjenu dijela proizvođačkih kapaciteta u proizvodnju bitumena. Treba znati da je ulazak Hrvatske u EU dodatno povećao konkurentske pritiske na rafinerijski biznis, jer su prerađivački kapaciteti domaćih rafinerija znatno iznad stvarne hrvatske potrošnje. Kontekst visokih standarda zaštite okoliša koji se postavljaju pred rafineriju, a čije ispunjavanje košta, kao i ciljevi niskougljične ekonomije koji su postavljeni pred EU, pa tako i pred Hrvatsku, također su se negativno odrazili na profitabilnost europskih rafinerija jer automatski povećavaju troškove bez mogućnosti da ih nadoknadite kroz poslovanje. Sve te činjenice valja prihvatiti i učiniti koliko je moguće da bi se preostali prerađivački kapaciteti sačuvali i razvili.

NACIONAL: No odluku o zatvaranju rafinerije u Sisku svakako treba staviti u kontekst činjenice da MOL kao strateški partner Ine nije ispunio obvezu preuzetu dioničarskim ugovorom iz 2003. da će modernizirati obje rafinerije. Umjesto toga, rafinerija u Sisku je zatvorena, a ona u Rijeci ni do danas nije modernizirana i pitanje je hoće li ikada biti. Je li to doista strateški interes Ine i bi li sisačka rafinerija ipak imala svoje mjesto na tržištu da je modernizirana na vrijeme?

MOL ima plan ulagati u modernizaciju riječke rafinerije i to ćemo svakako pratiti. Što se tiče sisačke rafinerije, možemo samo nagađati bi li ona mogla opstati da je doista modernizirana u pravom trenutku, odnosno onda kada je to trebalo napraviti. No treba biti realan. Što je bilo, bilo je, na to više ne možemo utjecati. Mislim da je važnije okrenuti se sadašnjosti i budućnosti i pronaći što je i kako u ovom trenutku najbolje napraviti za budućnost te rafinerije. Zato smo u panel raspravi i iznijeli neke ideje koje idu na ruku Ini i koje bi mogle potaknuti veća ulaganja u istraživanja novih ležišta nafte i plina na kopnu, ali i u Jadranu, i eksploataciju većih količina nego što je to do sada bio slučaj. Nafta koju bi se pronašlo u Jadranu otvorila bi prilike rafineriji u Rijeci. To bi značilo i manji uvoz nafte za domaće potrebe.

NACIONAL: Kad ste spomenuli proizvodnju nafte za vlastite potrebe, u svojoj prezentaciji na panel raspravi upozorili ste na to da od pet barela nafte potrošenih u Hrvatskoj, četiri dolaze iz uvoza. No Ina u ovom trenutku naftu s domaćih polja izvozi u Mađarsku, a Inina uprava tvrdi da je izvoz za kompaniju isplativiji biznis od prerade te nafte u domaćoj rafineriji, dok u isto vrijeme uvozimo derivate po daleko većim cijenama. Može li to doista biti isplativ biznis?

Imao sam sreće što sam, kao makroekonomist, dobio priliku zahvaljujući Ini raditi u proizvodnom sektoru, odnosno energetici. Vrlo brzo mi je postalo jasno da se poduzeća koja posluju u proizvodnom sektoru stalno nalaze pred dilemom: kupiti ili proizvoditi. Naime, sezonski i ostali proizvodni ciklusi i kratkoročni faktori stalno aktualiziraju to pitanje isplati li se trenutno proizvoditi. Sve se, naravno, vrti oko isplativosti proizvodnje u određenom trenutku, a to je pitanje posebno aktualno u energetici, i to kratkoročno. Energetske tvrtke se, naime, uvijek pitaju je li u određenom trenutku, ovisno o cijeni energenta na tržištu, isplativije proizvesti potrebnu energiju u vlastitom postrojenju ili je manji trošak kupiti je na otvorenom tržištu. Ako u trenutnim okolnostima proizvodnja nije isplativa i ako je proizvodna marža negativna, odnosno trošak prerade nafte veći je od koristi koja se preradom ostvaruje, logično je ne proizvoditi. Kada još imate priliku izvoziti input – u ovom slučaju nafte – onda takva odluka ima smisla. Jasno, ovisno o tome po kakvoj je cijeni nafta izvezena. Nemam razloga ne vjerovati u tezu Uprave iako me, nažalost, ne čudi što je jedna uobičajena poslovna odluka digla toliko prašine, pogotovo ako je i JANAF imao poslovne koristi od te odluke.

NACIONAL: S druge strane, Ina domaću vrlo kvalitetnu naftu s niskim postotkom sumpora izvozi u Mađarsku, a uvozi lošiju, s više sumpora i žive koja značajno više opterećuje rafinerijsko postrojenje u Rijeci. Je li to doista isplativo, tim više što stvarna cijena po kojoj je domaća nafta prodana MOL-u nikada nije otkrivena?

To što MOL ne želi kazati po kojoj je cijeni nafta kupljena, uopće me ne čudi. Poslovna politika svake naftne kompanije u svijetu je da se o cijenama i maržama ne govori javno i to spada u domenu poslovne tajne. Ne želim sudjelovati u špekulacijama o cijenama po kojima je Ina kupila ili prodala naftu jer, ponavljam, kompanija donosi odluke ovisno o situaciji na tržištu i uvijek računajući o dobrobiti vlastitog poslovanja. Možemo imati ovakvo ili onakvo mišljenje o MOL-u kao strateškom partneru, no smatram da je mađarski suvlasnik pitanje financijske discipline unutar Ine podigao na višu razinu.

NACIONAL: Takav vaš stav suprotan je stavovima velike većine energetičara koji tvrde da bi svaka zemlja trebala težiti energetskoj neovisnosti, što znači osiguravanje dovoljnih količina energije iz vlastitih izvora uz što manju ovisnost o izvozu. Hrvatska, posve suprotno, izvozi svoju naftu kako bi uvezla derivate. Može li to biti u interesu i Ine i Hrvatske?

I da i ne. Mi smo u panelu istaknuli da zagovaramo razvoj domaćih izvora nafte i plina i vjerujemo da bi u tome svoj interes imala i Ina i tu nema dileme. Energetska neovisnost je svakako važna, no treba uzeti u obzir da je Hrvatska danas na slobodnom tržištu i da je razmjena energenata među zemljama posve normalna, a Hrvatskoj je u interesu osigurati što širi spektar dobavnih pravaca energenata. Uostalom, u tom smjeru gradimo i LNG terminal koji također pozdravljamo. Važno je da se Hrvatska pozicionira kao važno energetsko čvorište. I opet se vraćamo na pitanje isplativosti i održivosti proizvodnje. Na tom pitanju sve počinje i završava. Svakako da je strateški interes Hrvatske zadržati rafineriju u Rijeci i da je važno da ona, nakon modernizacije, ostane u energetskom sustavu. A kroz fokus na upstream, odnosno istraživanje novih izvora nafte i plina, posebno na Jadranu, Rijeka će ostati važna karika u tom sustavu.

NACIONAL: No ako hrvatska vlada ponovno odluči pokrenuti projekt istraživanja ugljikovodika na Jadranu, koji je prekinut 2014., hoće li i ta nafta završiti u izvozu? Nije li onda opravdano postaviti pitanje za koga radimo?

Često se žalimo da nam je izvoz premalen. Sad imamo situaciju u kojoj izvozimo robu i ostvarujemo pozitivnu maržu i povrat na uloženi kapital. Opravdano je postaviti i pitanje koliko je rafinerija u Rijeci, u stanju u kakvom je sada, spremna zadovoljiti zahtjeve tržišta i u količinama i u kvaliteti derivata. Najvažnije je opskrbiti tržište, a pritom ne ostvariti gubitak. To je temelj dobrog poslovanja.

NACIONAL: Jedna od obaveza MOL-a iz dioničarskog ugovora iz 2003. odnosila se i na širenje maloprodajne mreže benzinskih pumpi u zemljama regije, i to pod brandom Ine. No MOL je tu obvezu prekršio. U Srbiji postoji 70 benzinskih postaja pod brandom MOL-a, u BiH MOL posluje kroz stanice Energopetrola koje su svojedobno bile u vlasništvu Ine, a u Sloveniji ima 45 benzinskih postaja pod vlastitim brandom. Hrvatska vlada kao suvlasnik na to nije reagirala iako je tu riječ o očitom nanošenju štete Ini. Kako to komentirate?

Ina je vlasnik gotovo 90 posto Energopetrolovih dionica, odnosno MOL već nekoliko godina nije u vlasničkoj strukturi te kompanije koja je izlistana na Sarajevskoj burzi. Kao dugogodišnji dobar poznavatelj bosanskohercegovačke poslovne klime, Ina je svjesna važnosti imena Energopetrol prvenstveno među bošnjačkim stanovništvom i logički je zadržala taj brand. Ina kao brand prisutnija je u BiH tamo gdje ima više Hrvata, kao što bi neki treći brand postojao kada bi poslovala u Republici Srpskoj. To je jednostavno bosanskohercegovačka zbilja u toj industriji. Ono što je bitno, Energopetrol je profitabilna kompanija, što je dokaz da Ina dobro njime upravlja. Osim toga, nedugo nakon što je stabilizirala Energopetrol, Ina je krenula u širenje svog poslovanja u Crnoj Gori. Kad sam napustio Inu u ljeto 2017. godine, kompanija je imala jednu benzinsku pumpu u Crnoj Gori. Danas ih ima 11 i time je druga najveća kompanija na tržištu u toj zemlji, iza Jugopetrola koji je u vlasništvu grčkog Hellenica.

NACIONAL: Općenito gledajući, vrijednost Ine kao kompanije u posljednjih 15 godina značajno je srozana, u čemu se slažu brojni stručnjaci i konzultanti, a to je još 2014. godine službeno potvrdila i konzultantska kuća AT Kearney. Trend razaranja Ine se nastavlja. Ako vjerujete da Uprava Ine donosi odluke motivirana isključivo dobrobiti kompanije, zašto vrijednost Ine stalno pada?

Ovo su teška vremena za poslovanje naftnih kompanija. Mnoge od najjačih svjetskih naftnih tvrtki trpe goleme gubitke i Ina nije izuzetak. Niske cijene nafte direktno utječu na gubitke u upstreamu, rafinerijske marže vrlo su niske, izostala je turistička sezona, a pala je i maloprodaja. Sve je to utjecalo na poslovanje Ine. Teško mi je bilo što komentirati vezano uz odluke Uprave jer ne raspolažem dovoljnim količinama informacija. Podsjetio bih samo na to da u poslovanju neke tvrtke odluke moraju biti logične, komercijalne i isplative. Najbolji primjer za to je Petrokemija u Kutini. Nakon što je država izašla iz vlasničke strukture te tvrtke i kad su u nju ušli Ina i PPD, Petrokemija je krenula pozitivno poslovati.

NACIONAL: Zašto, po vašem mišljenju, hrvatske vlade kao suvlasnici – a govorimo o vladama od 2009. naovamo – nisu poduzele ništa da zaustave taj trend i prisile MOL da ispuni svoje obaveze preuzete ugovorom iz 2003.?

To su pitanja za glavne dioničare, Vladu i MOL. Dioničari bi se trebali dogovoriti oko svih pitanja oko kojih se slažu ili pak ne slažu, a država kao regulator svojim zakonima i ekonomskim pravilima može stvoriti okvir za kvalitetno poslovanje. Mislim da bi hrvatska vlada sa svoje strane trebala stvoriti uvjete za razvoj Ine i dati joj za to prostora, jer se tako indirektno utječe na odluke Uprave. Budući da ne mogu mijenjati prošlost, radije se fokusiram na budućnost. Crodiasporini komentari na energetski dio Prijedloga nacionalne strategije do 2030. sastavljeni su upravo s time na umu. Naš panel o energetici pokušao je otvoriti mnoga pitanja koja su u skladu sa Strategijom razvoja, s ciljem da se Hrvatska što bolje pozicionira u razdoblju energetske tranzicije na niskougljičnu ekonomiju.

NACIONAL: Jedan od sudionika Crodiasporina panela, Kanađanin hrvatskog porijekla George Kovačić, dugogodišnji naftni i plinski konzultant, u glavnim zaključcima rasprave preporučio je da Hrvatska u narednim desetljećima nastavi koristiti ugljikovodike kao izvor energije te da se krene u ozbiljnije istraživanje potencijalnih novih izvora nafte i plina u podmorju Jadranskog mora. Te su preporuke suprotne Nacionalnoj energetskoj strategiji Hrvatske koja se zalaže za okretanje prema obnovljivim izvorima energije. Kako to komentirate?

Većina hrvatskih energetskih potreba, više od 70 posto, kao i globalne potrebe za energijom, zadovoljava se iskorištavanjem nafte i plina. Istovremeno, Hrvatska je već 2018. godine proizvodila 28 posto energije iz obnovljivih izvora, što je puno bolje od prosjeka EU-a koji iznosi 18 posto ili pak pojedinih zemalja članica poput Italije (18 posto), Njemačke (17 posto) ili Nizozemske (manje od 10 posto). Ostale zemlje članice istovremeno nastavljaju ulagati ili su nedavno dovršile velika kapitalna ulaganja u infrastrukturu za uvoz ugljikovodika. Primjerice, Transjadranski plinovod koji će uskoro biti u punom pogonu, osigurat će Italiji nove izvore prirodnog plina s područja Kaspijskog jezera. Njemačka nastavlja s kontroverznim plinovodom Sjeverni tok 2 kojim će se preko Rusije opskrbljivati prirodnim plinom i tako nadomjestiti energiju iz nuklearnih reaktora koje planira zatvoriti do 2022. To nam samo svjedoči da će tranzicija na niskougljičnu ekonomiju trajati desetljećima i da naši partneri u EU-u grade infrastrukturu za uvoz ugljikovodika koja će im biti potrebna tijekom ove tranzicije. Hrvatska, koja je do sada proizvela više od 1,3 milijarde barela naftnog ekvivalenta iz Panonskog bazena i proizvodi plin u Jadranu, ima sreće što ima potencijala istražiti i proizvoditi još više domaće nafte i plina. Međutim, Jadran ostaje dobrim dijelom neistražen, tim više što je javnosti nepoznato da nafta i plin iz podmorja Jadrana prirodno izlaze na površinu. Na talijanskoj strani Jadrana ta se curenja istražuju i omogućila su našim susjedima da pronađu naftu i plin. Usput, te su aktivnosti spriječile puštanje ugljika u okoliš i zagađenje Jadrana. Znamo također iz talijanskih iskustava da je potencijal za izlijevanje nafte iz Jadrana poprilično ograničen zbog relativno teške nafte, postojećih hidrostatičkih pritisaka i malih naftnih polja. U ovim uvjetima je vjerojatnost izlijevanja nafte vrlo mala, a offshore istraživanje i proizvodnja po svojoj naravi ne ispuštaju naftu u more. Transport nafte tankerima, s druge strane, predstavlja znatan rizik jer se izlijevanja nafte iz tankera ne mogu spriječiti, uvijek postoji i rizik od pomorskih nesreća, a čak i bez nesreća sama prisutnost tankera u Jadranu predstavlja rizik. Naime, satelitske snimke otkrile su mnoge naftne mrlje u Jadranu, neke su i veće od 100 četvornih kilometara, a opravdano se vjeruje da su te mrlje uzrokovali tankeri koji prevozeći naftu kroz Jadran, ispuštaju balastne vode ili pak koriste morsku vodu za ispiranja spremnika. Umjesto uvoza više ugljikovodika, Hrvatskoj su potrebne nove tehnologije za proizvodnju nafte i plina koje bi ispuštale manje ugljika. Naše preporuke nisu u suprotnosti s Nacionalnom energetskom strategijom, već su s njom komplementarne. One podcrtavaju naš potencijal za proizvodnju domaće nafte i plina koristeći nove tehnologije koje bitno smanjuju ugljične emisije. To bi istovremeno osiguralo ekonomiji i potrošačima efikasne, stabilne i pouzdane izvore bazne energije tijekom prijelaza na niskougljične izvore. A kad govorimo o istraživanju ugljikovodika na Jadranu, mi smo u svojoj panel diskusiji naglasili da ništa a priori ne prihvaćamo niti odbacujemo. Ali smatramo da o svemu treba otvoriti javnu raspravu i dati priliku svima da kažu svoje mišljenje.

NACIONAL: U zaključcima nakon panel diskusije iznijeli ste svoja slaganja, ali i neslaganja s ciljevima navedenima u Strategiji koji se tiču energetske budućnosti Hrvatske. Možete li ukratko objasniti oko čega se slažete, a što smatrate nerealnim u 8. strateškom cilju? Odnosno, preciznije kazano, kakav bi, prema vašem mišljenju, trebao biti energetski razvoj Hrvatske u narednim desetljećima?

Mislim da su ciljevi u energetskom dijelu strategije razumni i poželjni i mi se slažemo sa svim ciljevima koji su u Strategiji izneseni. Crodiasporini komentari na ponuđeno su jedan set konstruktivnih preporuka kako bi Hrvatska što uspješnije ispunila cilj da postane uspješna niskougljična ekonomija. U tom svjetlu naglasili smo da valja razmisliti o tehnološki neutralnom pristupu ulaganju u čiste tehnologije, bez posebnog favoriziranja jednog izvora energije, jer ne znamo pouzdano koje će se sve čiste tehnologije nametnuti niti kada. Stoga ima smisla biti otvoren svim potencijalno čistim tehnologijama.

NACIONAL: U svojoj prezentaciji upozorili ste na činjenicu da je Hrvatska, u odnosu na veliku većinu članica EU-a, mali potrošač energije per capita te da loše stojimo na ljestvici zemalja po potrošnji energije za proizvodnju 1000 eura GDP-a, odnosno da smo među energetski neefikasnim zemljama EU-a. Što to govori o našoj ekonomiji i što bi Vlada trebala napraviti da se ta loša brojka popravi?

Upravo su te činjenice jedan od razloga što podržavamo energetsku obnovu zgrada i sve ciljeve iznesene u Strategiji, jer ona svojim provođenjem može popraviti takvu sliku Hrvatske. Nekoliko je aktualnih faktora koji nas guraju među energetski neefikasne članice EU-a. Jedan od njih je činjenica da su nam hoteli relativno nepopunjeni dobar dio godine. Ako ti hoteli nisu zatvoreni tijekom cijele godine – a mnogi nisu – oni troše energiju. Drugi faktor na koji ne možemo puno utjecati jest da veliki dio turista dolazi u Hrvatsku automobilima. Jasno je da je transport jedan od glavnih izvora ugljičnih emisija.

NACIONAL: U komentarima ste zaključili da Hrvatska u ovom trenutku ne raspolaže ni dovoljnim tehničkim niti financijskim kapacitetima da bi značajnije samostalno ulagala u razvoj i primjenu novih tehnologija na području energetike, te da se nove tehnologije mogu komercijalno primijeniti jedino u suradnji s inozemnim investitorima. No inozemni investitori do sada nisu pokazali neki veći interes za ulaganje u razvoj novih tehnologija na polju energetike. Zašto je tako?

Čini mi se da je idealna prilika za upoznavanje javnosti s ciljevima Crodiaspore kao organizatora panela. Naime, Crodiaspora okuplja Hrvate iz dijaspore iz čitave palete industrija, uslužnih djelatnosti i obrazovanja te one poput mene koji su se odlučili vratiti u Hrvatsku i tu ostati. Cilj je iskoristiti naša ukupna znanja i iskustva kako bismo podržali razvoj ovoga društva i ekonomije. Kad smo sastavljali svoje komentare za taj cilj, umjesto samih ulaganja na umu smo imali kako skrenuti pažnju na naša sveučilišta i znanstvene institucije, odnosno kako potaknuti njihovo uključivanje u komercijalna istraživanja s globalnim i relevantnim hrvatskim kompanijama. Znanstvenici, naime, uvijek publiciraju svoja istraživanja izlažući ih pregledu i komentarima kolega, a razmjena ideja zapravo je ključna faza u razvoju novih pristupa i tehnoloških i ostalih rješenja za goruća pitanja u društvu. Ona je ključ produbljenja istraživanja i razvoja. A što se tiče financiranja projekata, odnosno realizacije ideja, budući da je Hrvatska danas članica EU-a, do europskog novca za neke od dobrih projekata nije teško doći. Problem je jedino kako investitore zainteresirati za svoju ideju i kako ih motivirati za suradnju. A to se može jedino kvalitetnim projektima i dobrim idejama.