Vojni analitičar Goran Redžepović objašnjava šire značenje i moguće vojno-sigurnosne posljedice pokušaja političke podvale u režiji vrha HDZ-a oko curenja tajnih informacija o kretanju Zorana Milanovića te analizira ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku.

Vojni analitičar Goran Redžepović za Nacional objašnjava šire značenje i moguće vojno-sigurnosne posljedice pokušaja političke podvale u režiji vrha HDZ-a, koji je organizirao „curenje“ tajnih informacija o kretanju Zorana Milanovića da bi potom predsjednika države i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga optužio za rastrošnost prekomjernim korištenjem vojnih helikoptera. Redžepović, vojni pilot s dugogodišnjim iskustvom, analizira i druga događanja i trendove u Hrvatskoj vojsci i MORH-u kao i aktualnu situaciju na ukrajinsko-ruskom ratištu te na Bliskom istoku. Razgovarali smo i o mnogim nepoznatim pojedinostima njegove vojne karijere u zrakoplovstvu te o suradnji s medijima. Malo je onih koji znaju da je Goran Redžepović ispisivao vojne analize u hrvatskim novinama, koristeći pseudonime, još u devedesetima, nakon što je napustio JNA odbivši sudjelovati u napadu na Sloveniju i Hrvatsku. Bio je u timu koji je formirao Operativno središte ZNG-a te uspostavio jedinstveni sustav zapovijedanja. Zaslužan je za otkrivanje srpskih logora u BiH. Nakon desetljeća provedenog u HV-u, do nedavnog odlaska u mirovinu radio je u EUROCONTROL-u, paneuropskoj civilno-vojnoj organizaciji koja upravlja zračnim prometom u Europi.

NACIONAL: Skandal izazvan pokušajem HDZ-a da proširi lažne informacije o tome kako i koliko predsjednik države Zoran Milanović koristi vojne helikoptere, ima „repove“ i tjednima nakon medijske promocije. Koje je šire značenje i kakve su moguće dodatne posljedice te političke podvale?

Cijelu trakavicu oko korištenja vojnih helikoptera od vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, treba promatrati s dva aspekta, političkog i sigurnosnog. S političkog stajališta to je neuspjeli pokušaj difamacije političkog oponenta zloupotrebom sustava na čijem je on čelu. Cijela priča bazira se na pretjeranoj upotrebi helikoptera i nepotrebnom trošku za MORH. Međutim, likovi koji su pripremali taj spin nisu se potrudili pronaći čak ni pravu definiciju leta helikoptera sukladno Pravilniku o letenju vojnih zrakoplova, a sve s ciljem „bildanja“ broja letova. Je li puno ili malo letio, isključivo je arbitrarna odluka. Letio je sukladno zakonu. Politika nije moja specijalnost, no imam osjećaj da će to biti još jedan u nizu „udaraca ispod pojasa“, ovoga puta od HDZ-a, ali bez ozbiljnih političkih posljedica.

NACIONAL: Premijer je praktički nametnuo „lex AP“ kao prijetnju onima koji medijima odaju informacije „iz sustava“ politički štetne za HDZ, da bi u ovom slučaju informacija visokog stupnja povjerljivosti do odabranih medija bila odaslana iz njegove vlade. Tko bi i kako trebao odgovarati za to „curenje informacija“ na temelju dvostrukih kriterija?

U tom segmentu postoji pitanje političke i profesionalne odgovornosti. Insistiranje ministra obrane na „velikoj“ rastrošnosti predsjednika Republike umjesto zabrinutosti za curenje povjerljivih informacija iz sustava za koji je osobno odgovoran, nije ništa drugo nego zamjena teza i izbjegavanje moguće političke odgovornosti. Također, tko god je iz sustava prenio informaciju neovlaštenoj osobi, trebao bi snositi profesionalnu odgovornost. U tom pogledu ne mislim na glasnogovornicu Ministarstva obrane, kako se spominje u medijima. Ni ona, pa ni čak ni ministar obrane, nisu osobe koje bi trebale raspolagati informacijama o letu predsjednika Republike u realnom vremenu. Postoji jedan drastičan primjer iz Domovinskog rata. Kad je 23. lipnja 1992. godine pilot Ante Radoš poletio na borbeni zadatak s MiG-om 21, naši dečki počeli su preko otvorene radioveze, potpuno nepotrebno i neovlašteno, dijeliti informacije. Od Zagreba, preko Moslavine do Posavine brujale su motorole: „Ovo je naš! Ne pucaj! Idu naši…“ Sasvim dovoljno da se uzbuni neprijateljska protuzračna obrana. Očekivana posljedica vjerojatno dobronamjernog, ali neovlaštenog širenja informacija o letu u realnom vremenu, bila je gubitak vrhunskog pilota i trećine borbenog zrakoplovstva. Obitelj bez supruga i oca.

‘Ministar Anušić je dobro krenuo, ali se nepotrebno upetljao u ‘kampanju helikopter’. Ako energiju i vrijeme troši na obranu neobranjivog, teško da će ostvariti svoju osnovnu misiju, a ima puno posla’.

NACIONAL: Premijer zamjera predsjedniku da se, koristeći vojni helikopter, ponašao neodgovorno rastrošno. Ta „prozivka“ nije poduprta ozbiljnim argumentima, među kojima bi, naprimjer, trebala biti usporedba sa sličnom vrstom troškova prethodnih stanovnika Pantovčaka. Što bi takva usporedba pokazala?

To je pitanje principijelnosti. Koriste li se ista mjerila kad se kritizira politički protivnik ili isti principi ne važe za sve. Ako se kao referenca uzme osnivač HDZ-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, u odnosu na njega aktualni predsjednik je izuzetno skroman u trošenju novca poreznih obveznika. Predsjednik Tuđman raspolagao je, samo za sebe, jednim poslovnim zrakoplovom, salonskim helikopterom i medicinskim helikopterom. Zbog njega su izgrađena dva namjenska helidroma i jedan hangar. U današnjoj protuvrijednosti oko 80 milijuna dolara bez troška osoblja i satova leta helikoptera. Predsjednik Milanović nema isključivo svoja zrakoplovna prijevozna sredstva, nego koristi helikoptere iz operativnih postrojbi. Zato se njegovi letovi mogu podvesti pod redovitu letačku obuku radi održavanja trenaž-pilota helikoptera. Tvrdnja da je to dodatni trošak je čista manipulacija istinom.

NACIONAL: U cijeloj priči mnogo važnijim se čini sigurnosni aspekt, koji se gotovio zanemaruje, pogotovo u kritikama koje dolaze iz HDZ-a i njegovih kadrova u državnom aparatu.

Točno. Iz sustava je neovlašteno procurio plan leta predsjednika države u realnom vremenu. Plan vojnog letenja, sam po sebi, zapovijed je za letačku zadaću zapovjednika zrakoplovne postrojbe koja organizira vojno letenje. Ako se tome doda i činjenica da se prevozilo štićenu osobu, to jest šefa države, probijanje sigurnosne barijere cijelog sustava postaje još ozbiljnije. Godinama sam radio u HRZ-u. Koliko se sjećam, nikad se nije dogodilo da bi procurila informacija o planu leta predsjednika Tuđmana, članova njegove obitelji, visokih državnih funkcionera ili uglednih članova HDZ-a, ma koliko ona bila medijski interesantna. Tko god je distribuirao informaciju o planu leta u realnom vremenu, kompromitirao je cijeli sustav najave i distribucije vojnih planova leta, koji nije javan.

NACIONAL: Ako je moguće da „procure“ informacije visokog stupnja tajnosti koje mogu ugroziti sigurnost vrhovnog zapovjednika, nije li to znak da je potrebno temeljito preispitati stanje u Oružanim snagama?

Stanje u Oružanim snagama ne može se komentirati izvan konteksta cijelog obrambenog sustava. I pored velikih ulaganja posljednjih godina, u najkraćem smislu obrambeni sustav može se ocijeniti zapuštenim. Oružanim snagama nedostaju dva ključna dokumenta, Vojna strategija i Vojna doktrina. Vojna strategija definira strategijske ciljeve i upotrebu vojnog instrumenta u realizaciji tih ciljeva, dok se doktrina bavi načinom borbene primjene Oružanih snaga. Posljedično, ne postoje razvijene doktrine pojedinačnih grana Oružanih snaga te taktika primjene rodova i službi. Neki dokumenti, kao što je Strategija obrane Republike Hrvatske, na snazi su još od 2002. godine. U međuvremenu, promijenilo se sigurnosno i obrambeno kao i institucionalno okruženje. Hrvatska je postala članica Sjevernoatlantskog saveza i Europske unije. Dodatnu pomutnju u sve unosi i vrhovni zapovjednik koji javno dovodi u pitanje koncept kolektivne sigurnosti te preispituje odnose s glavnim saveznicima. Sreća u nesreći je što ga, na međunarodnom planu, više nitko ne uzima ozbiljno. Takvo stanje utječe i na kampanjsko opremanje Oružanih snaga. Najbolji primjer je osnovni kalibar naoružanja borbenih vozila pješaštva Bradley i borbenih oklopnih vozila Patria. Dva tipa borbenog sredstva, tri različita kalibra naoružanja! Kupovina novog naoružanja, bez prethodno definiranog koncepta njegove primjene, nije ništa drugo nego neracionalno trošenje novca. U sustavu nedostaje ljudi i transportnih sredstava, a rezerve određene vrste streljiva gotovo su beznačajne. Na to sve treba dodati probleme u vođenju i zapovijedanju Oružanim snagama koje determinira personalni odnos Pantovčaka i Banskih dvora. U tom pogledu moraju se dograđivati pojedini procesi i procedure. Međutim, ne postoji ta procedura koja će neutralizirati osobnu netrpeljivost čelnih ljudi odgovornih za Oružane snage. Uzroci takvom stanju u OS-u su negativna selekcija kadra i politički voluntarizam. Uvođenje vojnog roka, bez obrazloženja zbog kojih se to sigurnosnih prijetnji radi, još je jedan primjer političkog voluntarizma. Uvježbavanje od samo dva mjeseca pogotovo nema smisla. Kratak rok za pripremu također je još jedan argument protiv. Moje mišljenje je da od toga nemam ništa. Koliko je bila ugrožena sigurnost predsjednika Republike u konkretnom slučaju, ne mogu cijeniti. Međutim, afera Helikopter ukazuje na spremnost gaženja temeljnih operativnih principa vojske radi političkih probitaka.

Privatna fotografija Gorana Redžepovića snimljena 1982. godine na aerodromu Batajnica. ispred aviona MiG-21

NACIONAL: Kad je Mario Banožić smijenjen s mjesta ministra obrane te ga je zamijenio Ivan Anušić, činilo se da bi, nakon tragikomičnog razdoblja, mogao biti postignut napredak u ponašanju predsjednika države i Vlade u vezi s vojnim temama. No ne bi se reklo da je postignut očekivani napredak. Curenje tajnih informacija čak i o mjestu i vremenu polijetanja i slijetanja vojnog helikoptera koji je prevozio vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, jasan je dokaz. Kakvo je stvarno stanje Oružanih snaga Republike Hrvatske?

Ministar Anušić je dobro krenuo, ali se nepotrebno upetljao u „kampanju helikopter“. Ne sumnjam u njegove iskrene namjere da poboljša stanje unutar Oružanih snaga. Međutim, ako energiju i vrijeme troši na obranu neobranjivog, teško da će ostvariti svoju osnovnu misiju. A da posla ima mnogo, pokazuje stanje u pojedinim granama Oružanih snaga. Hrvatska ratna mornarica najviše je zanemarena. Tu je potrebno dosta investirati uz velike napore na definiranju prihvatljivog, a ne željenog, „modusa operandi“. Kopnena vojska već je u procesu modernizacije. Iako je taj proces više stihijski nego planski, ipak se kreće. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo sigurno je najkompletnija grana Oružanih snaga. Jedan od razloga je i kontinuitet operativnih zadaća. Sustav zračnog motrenja i navođenja (ZMIN) potpuno je integriran u sustav NATO-a. Dolaskom Rafalea lovačka avijacija proširit će svoje djelovanje i na noćne uvjete tako da će, sa ZMIN-om, biti operativno spremna 24 sata. Naoružavanje transportnih helikoptera zapadnom tehnologijom je u tijeku. Naši helikopterski transportni kapaciteti, osim misija izvan RH, bili su stalno angažirani i u sustavu medicinskog prevoženja. To je bio izvrstan način održavanja trenažer-pilota uz obavljanje korisnih zadaća. Međutim, kako je Ministarstvo zdravstva „otkantalo“ MORH i sklopilo višemilijunski ugovor s Talijanima, naši piloti ostvarivat će sada veći dio potrebnog naleta leteći praznim helikopterima. Spremnost i korisnost posada protupožarnih zrakoplova ne treba posebno napominjati. Iskreno, nije mi jasno u kakav koncept se uklapaju borbeni helikopteri OH-58 Kiowa. Ipak, oni su zaslužni za održavanje sposobnosti borbenih helikoptera. Najkritičnija točka, u funkcionalno smislu, jest ukidanje transportnog zrakoplovstva. Ta sposobnost ukinuta je na prijedlog generala Drage Lovrića, u mandatu Zorana Milanovića. Transportni avioni An-32B stajali su na zemlji godinama dok nedavno nisu donirani Ukrajinskom ratnom zrakoplovstvu. To je jedan od tipičnih primjera nekompetentnosti prilikom donošenja strategijskih odluka. Slovenija, naprimjer, nabavlja dva nova transportna aviona Alenia C-27J Spartan, a Srbija isti broj letjelica Airbus C295.

NACIONAL: Pratite i komentirate događanja na ukrajinskom bojištu, koje je nedavno postalo ukrajinsko-rusko. Kako biste najkraće ocijenili trenutno stanje i što se može očekivati?

Očito je da ruska ofenziva, koja traje od prosinca prošle godine, gubi dah. Velika je potrošnja ljudi. Ukrajinski upad kod Kurska pokazao je da Ruska Federacija nema strategijske rezerve kopnene vojske spremne za brzo djelovanje. Više od mjesec dana prikupljali su snage da bi počeli istjerivati Ukrajince, kojih tamo nema mnogo, možda 10, najviše 15 tisuća vojnika. Najveća je slabost Ukrajine, osim neredovitog snabdijevanja naoružanjem, nemogućnost političke konsolidacije društva u borbi za zajednički cilj. I dalje Zelenski drži pod političkom kontrolom najveći dio unutarnjih rezervi i očito se više bavi očuvanjem svoje političke moći nego ratom. Nije uspio objediniti sve političke snage u borbi protiv agresije. Zadnjim kadrovskim rješenjem smijenio je neke ljude koji su bili vrlo uspješni u obavljanju svojih poslova u teškim vremenima. Ukrajinci žele ratnu pobjedu i još uvijek podnose politički voluntarizam i svojevrsno sektaštvo Zelenskog. Svima je jasno da Rusija dugoročno ne ostvaruje ni reducirane ciljeve „specijalne vojne operacije“. Mnogo se „pukotina“ otvara u Rusiji. Smanjena je proizvodnja naftnih derivata 15 posto. U odnosu na 2022. godinu, aktivnost željezničkog sustava pala je šest posto. Ne treba zaboraviti da je željeznica „žila kucavica“ ruskog gospodarstva. Inflacija rublja ponovo ubrzava. U Vojsci Ruske Federacije ratuju plaćenici, nema više dragovoljaca. Vojnoindustrijski kompleks nije u stanju zadovoljiti potrebe rata, pogotovo u domeni sofisticiranog naoružanja. Jedna Ruska Federacija spala je na to da su joj najveći vojni saveznici Iran i Sjeverna Koreja. Trenutno nema indikatora za skori prekid rata. Rusija nema snage za namatanje mira pod svojim uvjetima. Ukrajina, uz pomoć saveznika, ima snage za obranu. Međutim, sada nema kapaciteta za poraz ruske agresije. Da bi obrana bila učinkovitija, mora imati sposobnosti i odobrenja saveznika, prvenstveno SAD-a, za vatreno djelovanje unutar strategijske dubine Ruske Federacije. Rusi će i dalje uništavati ukrajinsku kritičnu infrastrukturu ne obazirući se na civilne žrtve i Ukrajinci će sve teže živjeti. Ipak, Vojska Ruske Federacije nema kapaciteta za potpunu neutralizaciju ijednog kritičnog sustava. Povijesno gledano, nijedna država nije kapitulirala zbog uništavanja infrastrukture. Ni kad su Nijemci gađali Veliku Britaniju, ni kad su Saveznici gađali Njemačku, ni kad je Irak gađao Iran balističkim raketama. Izuzetak je Savezna Republika Jugoslavija, ali NATO-ova intervencija bombardiranjem ciljeva u Srbiji bila je specifična po ogromnom nesrazmjeru snaga. Ukratko, mir još nije na vidiku.

‘U vojsci Ruske Federacije ratuju plaćenici, nema više dragovoljaca. Vojnoindustrijski kompleks nije u stanju zadovoljiti potrebe rata, pogotovo u domeni sofisticiranog naoružanja’.

NACIONAL: Kakav razvoj situacije predviđate u Gazi i na cijelom Bliskom istoku s obzirom na sve što se tamo događa?

Netanyahu je postavio uvjet koji nije prihvatljiv. Želi uspostavljanje „tampon zone“ između Egipta i Pojasa Gaze koja bi bila pod kontrolom Izraela. To ne prihvaća Hamas, ali ni Egipat. Amerikanci na njega vrše pritisak, ali ne zna se do kada će to trajati. Od 18 točaka prestanka neprijateljstava, ugašeno je njih 15. Hamas je u Pojasu Gaze vojnički poražen, ali nije uništen. Više ne predstavlja oružanu prijetnju koja bi mogla ozbiljno nauditi Izraelu. Zato, ali i zbog velikog međunarodnog pritiska, očito se bliži kraj intenzivnih vojnih operacija u Pojasu Gaze. Ipak, jedno je nepobitno. Što dulje traje rat, Benjamin Netanyahu dulje je na vlasti. U Izraelu postoje dvije struje. Jedna daje prioritet uništenju Hamasa u odnosu na oslobađanje talaca, a druga prioritetno traži povratak otetih građana Izraela. U tom smislu treba sagledati i premještanje fokusa vojnih operacija izraelske vojske na jug Libanona. Što se tiče regionalnog sukoba, do sada nijedna strana nije pokazala ozbiljne intencije za širenje sukoba. Izrael je gađao ciljeve koji su izravno povezani s njegovom sigurnošću. Iran je na to odgovarao, ali bez povoda za dodatnu eskalaciju i djeluje preko svojih „proxyja“ – Hezbollaha, Hamasa, jemenskih Huta… Hezbollah je objavio da njegovi napadi na sjever Izraela prestaju kad se okonča rat u Pojasu Gaze. Ukratko, zasad nema indikacija da će taj sukob prerasti u regionalni rat – jer nijedna strana to ne želi.

NACIONAL: Tridesetak godina prije nego što ste počeli pisati kolumnu za Telegram i komentirati vojne teme u televizijskim emisijama, pisali ste vojne analize za hrvatske novine, ali pod pseudonimom jer ste bili djelatni časnik HV-a. Kako je to počelo?

Kad je bio napad na Banske dvore, 7. listopada 1991., bio sam u Operativnom centru. Nazvao me je Slaven Letica, s kojim se nisam poznavao, i pitao bih li pomogao Jasni Babić da napiše nešto o tom napadu. Pitao sam pretpostavljene i dobio sam dopuštenje. Jasna je našla veze kako doći na mjesto događaja. Obišli smo Banske dvore i ostale lokacije vatrenog udara. Kad smo otišli u redakciju, Jasna je počela pisati, a glavni urednik Denis Kuljiš me je pitao: „A vi? Što vi ništa ne pišete?“ Odgovorio sam mu da nisam novinar, a i da ne znam kucati na pisaćem stroju. On je pozvao redakcijsku daktilografkinju, tetu Katicu, pa je ona pisala što sam ja govorio. Kad je Denis pročitao, rekao je: „U, ovo je roba!“ Tako je Globus objavio da Banski dvori nisu raketirani iz MiG-ova, kako je bila prva službena verzija, već da je riječ o američkim bombama koje MiG 29 ne može koristiti. Kasnije se pokazalo da je Globus bio u pravu.

NACIONAL: Ali taj tekst, kao i ostale u Globusu te kasnije u Nacionalu i Jutarnjem listu, niste potpisali svojim imenom.

Taj tekst bio je potpisan s „Ekspertni tim Globusa“, a kasnije sam objavljivao i pod pseudonim Karlo Jeger, koji je smislio Kuljiš. Karlo prema Karlu von Habsburgu, a Jeger po Chucku Yeageru, prvom pilotu koji je probio zvučni zid. Kasnije sam koristio pseudonim Denis Kuljiš, nakon što su mi iz političke uprave MORH-a savjetovali da surađujem s „državotvornim“ medijima. Nakon toga kratko sam pisao za Nacional, također ne potpisujući tekstove svojim imenom. Poslije nekoliko godina pauze počeo sam pisati u Jutarnjem listu pod pseudonimom Josip Novak. To je bilo 1999. godine kad je NATO bombardirao Saveznu Republiku Jugoslaviju. Uvijek sam bio otvoren prema svim novinarima i nisam imao problem surađivati s različitim medijima bez obzira na to što su možda bili jedni drugima konkurencija. Kako onda tako i danas. Ali nikada nisam podijelio informaciju do koje sam došao u sklopu obavljanja svoje dužnosti.

‘Izrael je gađao ciljeve koji su izravno povezani s njegovom sigurnošću. Iran je na to odgovarao, ali bez povoda za dodatnu eskalaciju i djeluje preko svojih proxyja – Hezbollaha, Hamasa, Huta…’

NACIONAL: No pisanje za Globus zapravo nije bilo vaša prva autorska suradnja s medijima?

Čim sam izišao iz JNA, napisao sam tekst za tjednik Danas. Moja teza bila je da JNA ne može pobijediti. Tad su svi bili skeptični i strahovali su od moći JNA, a ja sam napisao da JNA ne može pobijediti jer je od četiri ključna faktora na strani JNA bio samo jedan – materijalni. Imali su oružje. Nije im u prilog išao faktor prostora jer su ratovali u zemlji koja više nije bila njihova, kao ni faktor vremena jer nije bilo vrijeme agresije nego vrijeme rušenja blokovskih podjela. Naposljetku, nisu imali ni ljude za mobilizaciju. Bilo je samo pitanje koliko će pobjeda koštati. Samoinicijativno sam otišao do redakcije Danasa i ponudio joj taj članak, uz argument da treba poručiti generalima JNA da rade sve suprotno onome što smo učili u vojnim školama. Sjećam se da su me u Danasu gledali malo sumnjičavo, ali ipak su objavili.

NACIONAL: U lipnju 1992. godine, nakon jednog leta do Cazina kamo ste prevezli sanduke pune vojnih potrepština, zbio se neplanirani susret koji je na kraju rezultirao otkrićem logora za Bošnjake i Hrvate. Za tu priču američki novinar Roy Gutman dobio je Pulitzerovu nagradu, ali vi ste prvi o tome pisali?

U Cazinu mi je prišao čovjek te me zamolio da prenesem poruku njegovim rođacima u Hrvatskoj, a onda je počeo govoriti o masovnim civilnim žrtvama u dolini rijeke Sane te o srpskim logorima i etničkom čišćenju. Po povratku u Zagreb napisao sam priču za Globus. Nakon nekog vremena nazvala me je novinarka iz ljubljanskog Dela koja je surađivala s američkim novinarom Royem Gutmanom, da joj kažem sve što znam. Nakon nje došao je i sam Gutman. Tragom Globusova teksta nastavio je istraživati te je objavio istinu o logorima. Čitavih 20 godina kasnije, dok sam radio u EUROCONTROL-u, išao sam na poslovni put u Banjaluku s dvojicom kolega. Kad smo prolazili kroz mjesto Kozarac, belgijski umirovljeni časnik, kontrolor leta Marc De Buck rekao mi je da je on tu već bio. Objasnio je da je 1992. bio na dužnosti UNPROFOR-ova promatrača u zapadnoj Slavoniji te je sa skupinom kolega poslan provjeriti što se događa na zapadu BiH. Tada su saznali za ispražnjena i spaljena sela, ali i za logore jer su ih srpske vlasti vodile u razgledanje logora kao na turističkoj turi. To je bilo prije nego što sam ja čuo priču o logorima i objavio je u Globusu. Pitao sam ga zašto nisu ništa učinili. Odgovorio je da su napravili izvještaj koji je poslan u UN. To se događalo u svibnju, članak u Globusu izašao je krajem lipnja, a Roy Gutman objavio je svoj prvi članak, mislim, u kolovozu. U međuvremenu su u UN-u znali i šutjeli o etničkom čišćenju i postojanju logora.

NACIONAL: U ožujku 2022. godine u blizini Studentskog doma „Stjepan Radić“ srušila se bespilotna letjelica. Službena verzija bila je da je nosila bombu od 40 kilograma. Premijer Plenković je izričito tvrdio da je dron doletio iz Rusije. Vi ste te tvrdnje pobili.

Nisam čuo tu premijerovu tvrdnju, ali odakle je dron došao, zapravo je vrlo jednostavno utvrditi. Imate vrijeme koje je letjelica provela u zračnom prostoru Rumunjske, Mađarske, a potom Hrvatske. Bila je poznata točka ulaska u zemlju kao i lokacija pada. Povežete te podatke i potpuno je jasno da je letjelica krenula iz Ukrajine. Još nešto… Kad se to dogodilo, slučaj je trebala ispitivati komisija za ispitivanje zrakoplovnih nesreća. Međutim, na mjesto događaja došao je tadašnji ministar obrane Banožić s vojnom policijom. To je protivno zakonu. Vojna policija kontaminirala je mjesto događaja. Jedino što je smjela raditi Vojna policija bilo je osiguranje područja. Tako je nastala i teorija da je dron nosio bombu s eksplozivom – koji zapravo ne postoji. Sve informacije koje sam iznio bile su javno dostupne, samo ih je trebalo integrirati, procesuirati i doći do ispravnog zaključka. Čak je i generalni tajnik NATO-a Stoltenberg rekao da nije bilo bombe, a naši i dalje tvrde da je bila bomba s eksplozivnom supstancom nepoznatog porijekla.

NACIONAL: Ta priča o zalutalom dronu obilježila je vaš povratak u hrvatske medije, gdje vas nije bilo dvadesetak godina. To vrijeme proveli ste u EUROCONTROL-u, Europskoj organizaciji za sigurnost zračne plovidbe, čija djelatnost obuhvaća više od 40 europskih zemalja. Što vas je odvelo tamo i koji je bio vaš posao?

Bio sam u hrvatskoj vojsci gotovo punih 10 godina bez napredovanja. Tek 2003. godine dobio sam prvo promaknuće. U vojsci je čin rezultat uspjeha u karijeri. A tada su me već po činu „prešišali“ i mlađi dečki kojima sam ja prenosio znanje. Odlučio sam se natjecati za posao u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe, ali nisam primljen pa sam se javio na javni natječaj za posao u EUROCONTROL-u i preselio se u Bruxelles. Tamo sam radio razne poslove, uključujući i vođenje pojedinih EUROCONTROL-ovih programa. Zadnja velika aktivnost u EUROCONTROL-u bila mi je vođenje grupe čiji je zadatak bio implementacija sposobnosti EUROCONTROL-a za centralizirano procesuiranje vojnog plana leta na razini Europe.