Kada je 26. svibnja 2010. godine Goran Polak na internetu odlučio pokrenuti blog s ciljem da se na jednom mjestu nađu brojne priče o domaćoj alternativnoj rock sceni i odrastanju u državi sa šest republika, nije mogao ni slutiti da je započeo priču koja će tijekom godina postati najveća digitalna baza alternativne glazbene scene od 70-ih i pop kulture. Kao dokaz tome govori podatak da je taj njegov blog neobičnog imena Stražarni lopov do danas posjetilo preko milijun i pol čitatelja. Tako blog sadrži veliku zbirku neobjavljenih audio i videosnimaka najvećih imena hrvatskog i ex-YU rocka i anonimnih glazbenika. Blog sadrži i brojne fotografije iz tog vremena, tekstove iz Poleta i Džuboksa, plakate, press materijale, flyere, brojne memorabilije i sjećanja koji su kod Polaka probudili želju da priče koje je objavljivao pretoči u knjigu. “Na neki način je blog nastao iz ideje da napišem knjigu. Prvo sam odlučio da ću napisati knjigu o vremenu u kojem sam živio i o ljudima s kojima sam odrastao, da ti trenuci naših života ne budu izgubljeni u vremenu. Da ostane neki trag. No kako nisam pisac, nisam se mogao natjerati da sjednem i pokušam na papir staviti sve ono što sam želio. Preko nekih detroitskih blogova sam shvatio da mi je koncept bloga idealan za pisanje knjige jer sam u postovima na blogu mogao polako pisati priče, onako kako mi je što padalo na pamet, bez kronološkog reda. Od početka mi je bio plan da sve te priče jednog dana posložim u cjelinu i objavim ih u formi knjige.”

Novac mu nikada nije bio pokretač, a knjiga koju će uskoro završiti sastojat će se od priča koje je objavio na blogu Stražarni lopov koje su s još nekim nikad objavljenim tekstovima povezane u jednu cjelinu i prate njegov rokerski život od 70-ih uz podosta fotografskog materijala.

Gorana Polaka, 55-godišnjeg supruga i sina studenta, mnogi se sjećaju kao sudionika alternativne zagrebačke scene i njegove alter rock grupe Endymion u kojoj je svirao od 1988. do 1991., a potom i grupe Yola Yola u kojoj je svirao početkom devedesetih i koju je nedavno ponovo aktivirao kako bi napokon objavili prvi studijski album. Polak je svakodnevno komunicirao s brojnim pripadnicima alternativne rock scene tog vremena, polako puneći blog raritetnim audiovizualnim sadržajem.

Nastup grupe Trobecove krušne peći u Kulušiću 1985. godine. PHOTO: Goran Polak

“Osnovni cilj bloga bio je da ostavim trag na neke ljude i na jedno vrijeme u kojem sam živio, s tim da sam tu ideju nadogradio sa svojevrsnom interaktivnom slikom tog vremena koju čine postovi u kojima se mogu poslušati i pogledati snimke bendova koji su u to vrijeme egzistirali na sceni i to ne samo poznatih bendova, već i onih malih koje je odavno progutalo vrijeme, postovi u kojima se mogu pročitati tekstovi iz časopisa koje smo nekad čitali, poput Džuboksa i Poleta, pogledati plakate iz tog vremena, fotografije s tuluma, koncerta, iz zagrebačkih klubova. Većina postova koji čine tu interaktivnu sliku je napravljena u suradnji s bendovima i autorima, a jedino pravilo na blogu je da nema službeno objavljenih snimaka i copy-paste tekstova. Sve što je objavljeno su materijali koje sam dobio isključivo za objavu na ‘Stražarnom lopovu’ i nema ih nigdje drugdje”, ispričao je Polak i pojasnio odakle neobičan naziv bloga.

“Do sad to nisam nikada nikome ispričao. Jednom sam se s mojim sinom Tinom vozio prema kući. Sjećam se da je jako padala kiša i da smo stali na semaforu u Heinzelovoj. On je još bio malen i sjedio je u sjedalici iz mene. Nešto je brijao sam za sebe i odjednom je rekao ‘stražarni’ i nakon par sekundi ‘lopov’. Okrenuo sam se i pitao ga što je to rekao, a on je ponovio ‘stražarni lopov’. Rekao sam mu tada da ako ću ikada ponovo napraviti bend, da ću ga tako nazvati, jer mi se to baš jako svidjelo. Kada sam smišljao naziv bloga, tražio sam nešto jedinstveno. Kad upišeš u web tražilicu riječi poput ‘zagrebački’, ‘priče’, ‘muzika’ ili slično, preglednik će ti ponuditi stotine web stranica, a kad upišeš ‘stražarni’ ponudit će ti jedino mene jer na webu ne postoji nijedna stranica koja u svom imenu sadrži riječ ‘stražarni’. Kombinacija riječi ‘stražarni lopov’ ne postoji nigdje osim kod mene i zato je to ime bio najbolji put da me netko odmah pronađe u bespućima interneta.”

Kako je ipak u pitanju najveća baza podataka i audiovizualnih djela vezanih uz alternativnu rock scenu bivše države, tako je Polak često pomogao brojnim domaćim glazbenicima da dođu do nekih snimaka. “Kojotima sam tako dao kompletan materijal za bonus koji je objavljen u sklopu njihova CD box seta, vinil Blitzkriega je stopostotna kopija mog posta o njima, a najvjerojatnije je i serijal sa Stražarnog lopova o grupi Limunovo drvo, prvom bendu Milana Mladenovića, inicirao snimanje dokumentarnog filma o njima jer ideja o filmu se pojavila neposredno nakon mojih objava, koje su nakon puno godina ponovo bacile fokus na njih. Ima toga dosta, ali u svemu tome blog se najčešće nigdje ne spominje, pa čak ni u osnovnim zahvalama, pa se za to ne zna. Mene u tome što radim nikad nije pokretao novac. Na blogu nema ni jedna plaćena reklama, od svega toga nemam nikakvu financijsku korist. Ne želim od Stražarnog lopova raditi bilo kakav biznis.” Pitali smo Polaka što ga je od audiovizualnih materijala, tekstova i fotografija iznenadilo i da je shvatio da je u pitanju raritet.

“Ja nisam kolekcionar ex-YU snimaka tako da o materijalima na Stražarnom lopovu ne razmišljam kao o raritetima, jer meni su jednako zanimljive snimke nekih malih nepoznatih bendova i snimke za koje se smatra da su rariteti. No jednom sam pitao neke kolekcionare ex-YU muzike što je njima ono što kolekcionari zovu sveti gral, snimke koje ne mogu iskopati. Rekli su mi da nema snimaka grupe La Fotunjeros, Korowe Bara i da je već godinama najtraženija videosnimka koncerta grupe Gang of Four sa zagrebačkog Biennala 1981. U par mjeseci sve te snimke su bile na blogu. Član grupe La Fortunjeros Saša Zalepugin dao mi je gomilu fotografija, audio i videosnimku kompletnog koncerta La Fortunjerosa ispred SC-a 1982., kompletan neobjavljen album iz 1983. i uz to staru magnetofonsku vrpcu s njihovim koncertom iz Doma Sportova koji je usput snimljen kad je za live album sniman koncert Parnog valjka, na kojem su La Fortunjerosi bili predgrupa. Tu traku nitko prije nije nikada preslušao jer nitko nije imao studijski magnetofon. Ja sam našao vezu i to digitalizirao. Nabavio sam video Gang of Four koji su tražili, ali uz to sam dobio od prijatelja iz Ljubljane kvalitetnu audiosnimku tog koncerta za koju se nije ni znalo da postoji. Onda mi se javio bubnjar grupe Gang of Four koji je bio oduševljen s postom jer do tada nije vidio ni jednu live snimku na kojoj se on tako dobro vidi kako bubnja kao na toj koju sam objavio. Pa sam onda i s njim napravio intervju za blog o tom koncertu kojeg se on jako dobro sjećao. Za Korowa Bar sam našao audio, video i fotografije, a i s Tomom in der Mühlenom napravio sam veliki intervju o bendu. Poslije mi je frendica javila da je poslala taj post kćeri pokojne Varje, pjevačice grupe Korowa Bar i da je ona bila jako sretna jer je konačno vidjela kako je njena mama plesala na koncertima. Jednako zanimljivo je bilo i to što sam nakon što je objavljen album s pjesmama koje su trebale biti na petom albumu Haustora shvatio da imam jednu pjesmu koju nisu objavili. Mislio sam da je namjerno izostavljena, a onda mi je Rundek rekao da nije ni znao da je ta pjesma snimljena.”

Blog Stražarni lopov ima veliku posjećenost čitatelja iz svih država nekadašnje Jugoslavije na kojem su neki pronašli inspiraciju, pa čak i “posudili” tekstove s bloga za svoje knjige. “Priča o blogu se proširila po brdovitom Balkanu. U Beogradu je 2015. prikaz Stražarnog lopova objavljen u ‘Godišnjaku za društvenu istoriju’, jedna moja priča je objavljena u knjizi ‘Sav moj bol – Magi, Milan i EKV u pričama, pesmama, knjigama…’ koja je neka vrsta antologije grupe Ekatarina Velika beogradske književnice Lidije Nikolić, a i dio mog teksta sa Stražarnog lopova je preko čitave stranice citiran u knjizi ‘MAGI: Kao da je bila nekad’ Dušana Vesića. Gledanost u pojedinim državama ovisi o objavama. Ako napravim nešto vezano za Mizar skoči gledanost u Makedoniji, ako iskopam neku neobjavljenu snimku Zabranjenog pušenja ili Bijelog dugmeta cijela Bosna doslovno svršava. Baš sam nedavno čitao na webu konverzaciju dvojice ljudi iz Banje Luke. Pita jedan, dal’ znaš što je bilo nakon rata s tim i tim. Drugi mu odgovara, piše ti na Stražarnom lopovu, na što mu ovaj opet odgovara, pa gdje bi o njemu moglo i pisati nešto nego na Stražarnom lopovu. Kad to pročitam, drago mi je što radim blog.”

Slovenski Laibach i srpski VIS Idoli neke su od grupa čije se fotografije i drugi materijali mogu vidjeti na portalu Stražarni lopov. PHOTO: Goran Polak

Polak je i strastveno vezan uz Iggyja Popa i grupe The Stooges i MC5 te prepoznat u svijetu kao najveći kolekcionar audio i videosnimaka tih glazbenika. “Moja kolekcija audio i videosnimaka Iggy Popa, The Stoogesa i MC5 je najveća u svijetu, za što je najzaslužnija popularnost koju među kolekcionarima ima moja web stranica Jesus Loves The Stooges, jer me preko nje kontaktiralo nebrojeno mnogo ljudi iz čitavog svijeta s ponudama za razmjenu traka. Uz to sam preko nje upoznao i gomilu Iggyjevih bliskih suradnika koji su mi poklonili puno raritetnog materijala. Prvi put sam bio na Iggyjevu koncertu 1986. u Beču i od onda je to počelo. Na žalost, internet je polako ubio tu zajednicu koja razmjenjuje trake putem pošte jer danas se više nitko oko ničega ne bi potrudio. Svatko bi jednim klikom do svega.” U razgovoru se prisjetio momenta kada je prvi put čuo grupe The Stooges i MC5 jer je mislio da će mu glava eksplodirati. “To je bilo to. To sam bio ja. Ta muzika je točno ono što to mi čitav život teče kroz vene. Poslije sam se navukao na Bauhaus i na rane punk bendove, ali Detroit mi je uvijek na prvom mjestu.”

Surađivao je s nekim strancima za ekskluzivna izdanja grupe The Stoogesa objavljenim u Engleskoj i s francuskom televizijom na prilozima koji su emitirani uz intervju s Iggyjem, a kontaktirao ga je bliski suradnik Martina Scorsesea za pomoć oko videa koji je emitiran u Parizu prilikom ulaska The Stoogesa u Kuću slavnih. “Zanimljivo je da su me svi oni, za razliku od ovih naših, i za najmanji info koji sam im dao naveli u zahvali, iako meni do toga i nije pretjerano stalo”

Pitali smo Polaka kako objašnjava činjenicu da je ex YU alter rock scena ostala u diskografskoj sjeni unatoč popularnosti i kvaliteti. “Iako se danas u javnosti stvara slika da su u osamdesetima svi slušali novi val, da su svi bili rokeri, punkeri i alternativci, to baš i nije bilo tako. Izgledalo je to tako, ali samo ako se nalaziš na potezu od Blata do HNK, ako petkom stojiš ispred Centra ili ako odeš u Jabuku ili neki drugi klub koji je najčešće jedan dan u tjednu imao takav program jer za više od toga nije bilo interesa. Izvan te male galaksije slušala se neka druga muzika. Diskografske kuće su imale interes objavljivati isključivo ono za što su smatrali da će im sigurno donijeti profit, a svi ti alternativni bendovi kad se zajedno skupe i još uz to dovedu Leb i sol da kao zvijezde odgude svoj set na kraju večeri, teško su mogli rasprodati jednu veliku dvoranu jer publike za to jednostavno nije bilo. Dvorane su punili isto kao i sada neki komercijalni pop bendovi, narodnjaci i veliki narodski bendovi poput Dugmeta, Čorbe i Valjka. Dovoljno je pogledati koje su bile najprodavaniji ploče i sve ti je jasno. Diskografi su početkom osamdesetih čak testirali tržište s par nekomercijalnih ploča beogradskih novovalnih bendova, ali nakon što su popušili pare na tome, zagrebački bendovi nisu ni dobili šansu. Da se sredinom osamdesetih našao netko poput Zdenka Franjića koji je uložio svoje pare i gomilu truda oko promocije benda koji objavljuje, bez ikakve zarade, sve bi bilo drugačije. U mojoj knjizi je jedan dio koji se zove ‘Osamdesete, mitovi i legende’ u kojem detaljno pišem o svemu tome, ali i o tome kako se povijest zagrebačke alternativne scene danas izokreće kako to kome odgovara. Ta priča je ujedno i kostur dokumentarnog filma koji već duže vrijeme planiram snimiti s mojim dugogodišnjim frendom Miljenkom Baričevićem Moljcem.” Kao posebno zaslužne suradnike istaknuo je Zdenka Franjića i Igora Mihovilovića koji su mi najviše pomogli, ali je i naglasio da ne želi nikoga posebno izdvajati. “Puno se dobrih ljudi uključilo s raznoraznim materijalima. Ipak moram reći da mi je posebno drag svaki post koji sam napravio s Davorom Turkovićem, rokerom iz jednog malog mjesta od tridesetak stanovnika koje se zove Segovina, jer iza svakoga posta stoje naši dugi razgovori koje sam obožavao zbog njegove iskrene ljubavi prema muzici. Davor je nažalost svojevoljno napustio ovaj svijet prije godinu dana.”

Izlazak knjige pratit će soundtrack “Stražarni lopov i dobri ljudi” koji će na CD-u i vinilu biti dostupan isključivo kao dodatak knjizi, a kako će to zvučati moglo se čuti na prvom singlu “Noćni tramvaj u svemiru” koji je dostupan na svim digitalnim platformama za slušanje muzike. Početna ideja je bila snimiti EP s par pjesama na kojima bi kao gosti sudjelovali pojedini članovi grupa koje su obilježile zagrebačku alternativnu scenu u osamdesetima, kao što su Sexa, Trobecove krušne peći i Cul-de-Sac, ali kada je počeo raditi na muzici za soundtrack ipak se odlučio za klasični album s desetak pjesama i s puno više gostiju.

Tako je gitaru na prvom singlu odsvirao Darko Kordovan, osnivač i član originalne postave kultne grupe Sexa koji će sudjelovati na još par pjesama na albumu, kao i Saša Radusin, pjevač grupe Yola Yola koji je u pjesmi pročitao tekst s Rujanom Jeger, književnicom i ikonom zagrebačkog kluba Jabuka. Polak je autor muzike, odsvirao je bas i bubanj, u zagrebačkom noćnom tramvaju snimio je zvučnu kulisu pjesme te napravio miks muzike, dok je Alan Mance iz grupe Phantasmagoria napravio miks vokala.

Otkrio je i zašto je priče o tom vremenu nazvao “Priče o izgubljenoj generaciji”. “Krajem osamdesetih sa svojim bendom Endymion bio sam dio scene koja je svoj kreativni vrhunac trebala doživjeti početkom devedesetih. U to vrijeme je konačno sve nekako sjelo na svoje mjesto. Koncerti, konstantni tulumi, s Univerzijadom je Zagreb prodisao i noćni život je bio bolji nego ikada. A onda je rat sve to preko noći uništio. Otkinuo je nepovratno dio naše mladosti i nakon rata više ništa nije bilo isto. Dosta se ljudi pogubilo, dosta ih se raselilo po cijelom svijetu. Neki su se navukli na drogu i alkohol, neki su si oduzeli život, a neki su na neki svoj način prolupali. Da ne spominjem da za više od devedeset posto dobrih bendova koji su krajem osamdesetih egzistirati danas više nitko ništa ne zna. Ja sam živio svoju mladost sa svim tim ljudima i zato sam priče o njima tako nazvao.”

Polak smatra da će knjiga “Stražarni lopov” doživjeti debakl jer se od nje očekuje veličanje osamdesetih, a ona to nije. Očekuje se alternativna rock enciklopedija, a ona nije ni to. “Bilo koji književni kritičar će popljuvati način na koji pišem jer ja nisam pisac, a niti to pokušavam postati. Uz to, u njoj je dosta stvari koje su dijametralno suprotne od onoga što su gotovo svi napisali o tom vremenu o kojem pišem, pa je logično da i oni popljuju to što sam napisao. No siguran sam da će se naći i mali broj ljudi kojima će se knjiga jako sviđati i kojima će nešto značiti, kojima su poput mene i od osamdesetih i od devedesetih bitniji ljudi, oni mali sitni kamenčići koji se kotrljaju u protoku vremena i ostavljaju tragove koji bi bez knjiga poput ove moje zauvijek nestali. Meni je to i više nego dovoljno.”