Tema ustaškog pokreta u Hrvatskoj je duboko ispolitizirana. Nakon više od 30 godina od proglašenja neovisnosti, u državi i dalje nije stvoreno političko okružje u kojem bi se građani mogli suočiti s mračnim dijelom svoje prošlosti i otvoreno progovarati o činjenicama vezanima uz Nezavisnu Državu Hrvatsku. Povijesni revizionizam učestala je pojava, a mladi u obrazovanju nemaju dostatan uvid u događanja iz tog razdoblja. NDH je, osim genocidne politike, s ostalim fašističkim režimima tog vremena dijelio i načine indoktrinacije mladih ljudi putem organizacije Ustaške mladeži. Goran Miljan, povjesničar zaposlen u Centru Hugo Valentin na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Uppsali u Švedskoj, bavi se temom komparativnog fašizma u Europi unutar koje je obrađivao ustašku organizaciju i druge totalitarne pokrete. Tijekom svog rada u Švedskoj izdao je knjigu „Croatia and the Rise of Fascism: the Youth Movement and the Ustasha during WWII“ koja je nedavno prevedena na hrvatski pod naslovom „Uspon fašizma u Hrvatskoj. Ustaše i pokret mladih u Drugom svjetskom ratu“, u nakladi Srednje Europe. Miljan je za Nacional govorio o organizaciji Ustaške mladeži, problemu povijesnog revizionizma u Hrvatskoj, o razlikama akademskih zajednica Švedske i Hrvatske te profesionalnim razlozima svog odlaska u inozemstvo.

 NACIONAL: Zašto ste odlučili proučavati fašizam u Hrvatskoj?

Pitanjem fašizma općenito, te NDH specifično, počeo sam se baviti tijekom svog magistarskog studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Sama ideja došla je tijekom razgovora s mojim tadašnjim mentorom, a kasnije i mentorom na mome doktorskom studiju, profesorom Constantinom Iordachijem, koji me je uputio u to polje proučavanja i razumijevanja fašizma u komparativnoj perspektivi. Interes se povećao kada sam primijetio da stručnjaci koji se bave tim poljem zapravo imaju veoma malo materijala na koji bi se mogli referirati u svojim komparativnim analizama fašizma, a ono malo što su imali bilo je većinom napisano ’60-ih ili ’70-ih.

NACIONAL: Koja je specifičnost fašizma u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim fašističkim i nacističkim pokretima u Europi?

Kao prvo, potrebno je spomenuti da je svaka fašistička organizacija imala svoje nacionalne specifičnosti, dok se istovremeno razvijala unutar transnacionalnog aspekta razvoja, utjecaja i konačne dominacije fašizma u međuratnoj Europi. Također, nisu postojale nacističke organizacije, u pluralu, postojala je jedna takva organizacija, i to ona u Njemačkoj.

Ono što je specifično za ustašku organizaciju jest činjenica da se njen proces radikalizacije i fašizacije odvijao izvan političkog konteksta i okvira protiv kojega se ta organizacija borila, koristeći se prvenstveno nasiljem i terorističkim akcijama. Također, još jedan specifikum bio je ustaški antisemitizam, koji se razvio i radikalizirao tijekom 30-ih, a svoj brutalan odraz dobio u holokaustu koji su ustaše počinile tijekom NDH, te antisrpstvo, koje se oslanjalo na „kulturološko-civilizacijski“ rasizam koji je ustaško vodstvo naglašavalo u svojoj ideologiji i praksi, a prema kojima su Hrvati bili razvijeniji, civiliziraniji i humaniji od „barbara s istoka“. U takvom ideološkom razumijevanju, koje je, nažalost, naišlo na glasno ili prešutno odobravanje brojnih intelektualnih, političkih i kulturnih krugova i ljudi, obje skupine, s Romima, bile su predodređene da, prema riječima Antuna Bonifačića, nestanu „kao i svaki nametnik iz zdravoga organizma“.

Fotografije pripadnika Ustaške mladeži kako marširaju ispred Banskih dvora i imaju aktivnosti poput igranja šaha te kamp Ustaške mladeži u Ozlju. FOTO: Srednja Europa

NACIONAL: U svojoj knjizi bavite se ustašama i njihovim pokretom mladih. Koja je bila uloga mladih u režimu NDH? O tome se manje govori nego o Hitlerjugendu. Mogu li se povući paralele između mladih u nacističkoj Njemačkoj i NDH?

Uloga mladih služila je realizaciji osnovne ideološke komponente svih fašističkih organizacija, a to je bila ideja palingenetike, tj. nužnosti preporoda. Ta ideja zasnivala se na osnovnom uvjerenju da je nacija kroz razne društvene i političke utjecaje izgubila svoju osnovnu, primordijalnu esenciju. Budući da su fašisti smatrali da se ne mogu osloniti na starije generacije da provedu tu vrstu antropološke revolucije koja je smatrana ključnom za opstanak nacije, prvenstveni naglasak je bio stavljen na pripadnike organizacije kao uzore i mlade koje treba odgajati prema ideološkim principima uspostavljenima od tih vodećih pojedinaca. Glavni cilj i zadatak organizacije Ustaške mladeži bio je nametnuti se kao treći i najvažniji čimbenik odgoja mladih, pored obitelji i škole kojima je dana sekundarna uloga. Sama struktura organizacije bila je strukturirana prema principima Hitlerjugenda i Liktorske mladeži u tadašnjoj Italiji, koji su poslužili kao uzor. Međutim, potrebno je spomenuti i organizaciju Hlinkine mladeži u tadašnjoj Slovačkoj s kojom je Ustaška mladež uspostavila bliske odnose u vidu suradnje, razmjene, edukacije i ostalih aspekata smatranih bitnima za „pravilan“ odgoj mladeži. O tim sličnostima i razlikama između tih organizacija pisao sam detaljno u svojoj knjizi.

NACIONAL: Iz kojeg se društvenog sloja najviše mladih regrutiralo u fašistički pokret u Europi? Kakva je situacija bila u Hrvatskoj?

 Teško je reći iz kojeg su se društvenog sloja mladi najviše regrutirali u fašističke organizacije mladih s obzirom na to da je u svim glavnim organizacijama pristupanje mladeži postalo obavezno, kao na primjer u NDH gdje je svaki polaznik prvog razreda osnovne škole ujedno morao postati i pripadnik Ustaške mladeži. Situacija je slična onoj u komunističkoj Jugoslaviji kada su prvašići polagali prisegu i postajali pionirima. Dakle, kao što je bilo slučaj u svim političkim revolucionarnim režimima s tendencijom stvaranja novih društava – tj. totalitarnim pogledom na ono što se želi i mora postići i što svaki pripadnik toga društva mora prihvatiti, aktivno ili pasivno, kao ispravno – zahtijevalo se da mladi postanu članovi tih organizacija od najranije školske dobi.

NACIONAL: Zagreb je bio glavni grad NDH i ujedno imao snažan pokret otpora. Jesu li ustaše u Zagrebu imale specifičnosti u odnosu na ostale krajeve s obzirom na snažnu antifašističku prisutnost? Kako je u glavnom gradu bila organizirana Ustaška mladež?

U knjizi nisam proučavao Zagreb kao zasebnu cjelinu, već sam više pokušavao razumjeti prakse i ideje organizacije u različitim geografskim područjima koja su tijekom NDH prolazila kroz različite faze i stupnjeve sukoba, sigurnosti, vlasti itd. Budući da se radi o urbanoj cjelini, zasigurno odgovor nije mogao biti jednak onome koji bi se dogodio u nekom selu u Slavoniji ili Bosni i Hercegovini, ali su sredstva i cilj bili jednaki: nasilje i eliminacija.

Sam pokret pratio je strukturu zadanu samom uspostavom Ustaške mladeži kao jedine organizacije mladeži na teritoriju NDH, gdje se mladež dijelila na mušku i žensku granu prema dobnim skupinama: Ustaška uzdanica od 7-11 godina, Ustaški junak od 11-15 godina te Ustaška Starčevićanska mladež od 15-18 godina.

NACIONAL: Jesu li morali biti zadovoljeni neki uvjeti kako bi mladi čovjek ušao u Ustašku mladež?

Prvenstveno, trebali ste biti definirani Hrvatom, bilo prema selektivnoj ustaškoj ideološkoj definiciji ili zakonskoj rasnoj definiciji hrvatstva. Dakako, i te su definicije bile podložne promjenama, ali opet samo za određene grupe ljudi, ovisno o kontekstu i sigurnosnoj situaciji, koja je za ustaše postojala sve gora kako je vrijeme prolazilo.

Nadalje, uvjet za članstvo bio je propisan Propisnikom o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustaša – Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Time je propisano da članom postaju svaki Hrvat ili Hrvatica s navršenih sedam godina te da prestaje u slučaju smrti, navršenom 21 godinom, upisom na sveučilište prije 21. godine života, stupanjem u ustašku vojnicu prije navršene 21. godine života, ženidbom ili udajom prije 21. godine, ili odstranjenjem iz ustaške mladeži. Također, mladež se trebalo privući idejom da napredovanje unutar same organizacije kasnije omogućava napredovanje unutar ustaške organizacije, državnih struktura te društva općenito. Ukratko, aktivnošću unutar organizacije dokazivala se predanost ustaškoj organizaciji, ideji i Poglavniku kao njenom utjelovljenju, što je omogućavalo bržu socijalnu ili političku mobilnost i uspon u kasnijoj fazi života.

NACIONAL: U Hrvatskoj se i dalje mogu primijetiti veličanje ustaškog pokreta i povijesni revizionizam. Kako gledate na to, što je uzrok?

Veličanje ustaške organizacije prvenstveno je bazirano na selektivnom odabiru određenih događaja, osoba, dokumenata, djela ili drugih aspekata koji služe potvrdi određenih narativa ili ideoloških obrazaca. Nažalost, takvo veličanje traje kontinuirano već nekoliko desetljeća i ne nazire mu se kraj. Razlozi tome su mnogostruki i teško bi ih bilo svesti na jedan nazivnik s obzirom na to da je tu pomiješano pitanje identiteta, pitanje države, pitanje značaja povijesti i njeno historiografsko interpretiranje, koje je prečesto podložno utjecaju dnevnih politika i ciljeva ili određenih ideoloških krugova. Veličanje fašističke organizacije koja je slavila nasilje, koristila terorizam kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva te u konačnici počinila, ili pokušala počiniti, genocid nad određenim skupinama svojih građana, koje je, doduše, prije toga „zakonskim“ aktima lišila svih prava, doista je zapanjujuće, posebno imajući na umu trajnost toga postupka veličanja i relativizaciju nasilja te organizacije. Nažalost, to nije samo slučaj u Hrvatskoj, ali s obzirom na to da se ovdje radi o organizaciji koja je uspostavila jedan od dugotrajnijih fašističkih režima, pored onoga u tadašnjoj Italiji i Njemačkoj, te režima koji je sam „uspješno“ sproveo politiku istrebljenja svojih židovskih i romskih građana i koristio teror i nasilje u svojim obračunima s političkim i nacionalnim protivnicima, to jest zabrinjavajuće.

Naslovne stranice ‘Ustaške uzdanice’, časopisa Ustaške mladeži. FOTO: Srednja Europa

NACIONAL: Kako ste i zašto završili u Švedskoj? Kako je izgledao vaš put?

U Švedskoj, u Uppsali, završio sam nakon uspješne prijave na međunarodnom natječaju za postdoktorsku poziciju u studijima holokausta i genocida. Naime, nakon uspješno završenog doktorskog studija proveo sam otprilike godinu dana u Hrvatskoj javljajući se na brojne natječaje za radna mjesta u akademskoj sredini, koji su se pokazali uzaludnima. Uzaludnima su se pokazale i moje žalbe na neke od tih postupaka, gdje i kada sam uspio dokazati da su stvari bile neregularne i protivne propisima i statutima određene institucije, no uvijek sam nailazio na zid i u konačnici, nažalost, borbu s vjetrenjačama. Nakon nekoliko takvih iscrpljujućih borbi odlučio sam da to nema smisla, jer ni moj akademski, a ni socijalni kapital, s obzirom na to da sam magisterij i doktorat odradio izvan Hrvatske, nisu se mogli nositi s kapitalom onih koji su svoje obrazovanje odradili na matičnim institucijama. Također, moje skromno obiteljsko porijeklo, s obzirom na radničku povijest i političku neuvezanost moje obitelji, nije mi davalo ni društveni ni politički kapital te sam u dogovoru sa suprugom odlučio napraviti radikalan zaokret i otići.

NACIONAL: Mislite li da bi se države trebale više pozabaviti opasnošću od jačanja fašizma? Bavi li se Hrvatska time dovoljno?

Prvenstveno bismo morali definirati što točno podrazumijevamo kad govorimo o jačanju fašizma. Ne smatram da se nalazimo u razdoblju jačanja fašizma. Prije bih to nazvao jačanjem tendencija konzervativno-reakcionarnih nacionalnih ideologija, u smislu pokušaja detektiranja i određivanja identitetskih značajki određenih zajednica koje se nazivaju nacijama, a u vidu njihovih kulturno-religijskih aspekata. Dakle, mislim da se ovdje ne radi o jačanju nekih revolucionarnih tendencija, kao što je, primjerice, bio slučaj s fašizmom ili komunizmom početkom 20. stoljeća, već više o reakcionarnim snagama koje pokušavaju redefinirati određene društveno-političke norme uspostavljene nakon 1989. Međutim, s obzirom na geopolitički sukob koji se odvija na globalnoj razini, lako je moguće da se takve tendencije transformiraju u autoritarne ili čak revolucionarne političke ideologije i prakse koje bi težile za potpunom dominacijom i kontrolom tih zajednica. Upravo stoga moramo biti oprezni kada te aktualne procese pokušavamo razumijevati i imenovati, jer lijepljenje etiketa „fašizam“, „fašistički“, „fašist“ samo imenuje stvari vrlo pejorativno, bez da ih se pokušava razumjeti i shvatiti, a što je osnovno ako se takvim tendencijama želi oduprijeti. Kako bi se to postiglo, prvenstveno je potrebno staviti naglasak na obrazovanje i podučavanje mladih. Nažalost, čini mi se da po tom pitanju Hrvatska ne radi dovoljno te da za to nema ni političke, a bojim se ni akademske odlučnosti. U protivnome, u državi čija je suvremena povijest velikim dijelom obilježena totalitarizmom, a posebno fašističkom organizacijom koje je uspostavila fašistički režim te kroz njega sprovela holokaust i genocid, sve to zakonski regulirala te koristila nasilje i represiju za ostvarivanje svojih ideoloških političkih ciljeva, teme poput fašizma, totalitarizma, nasilja, radikalizacije, holokausta i genocida trebale bi činiti osnovicu pri podučavanju suvremene hrvatske povijesti.