Beogradski redatelj Goran Marković dobitnik je ovogodišnje počasne nagrade Maverick Motovun Film Festivala. U popratnom programu Motovuna bit će prikazana dva njegova filma – ‘Nacionalna klasa’ iz 1979., dobitnik Zlatne arene za najbolju žensku ulogu, i privremeno zabranjeni film ‘Majstori! Majstori!’ iz 1980.

Dobitnik ovogodišnje počasne nagrade Maverick Motovun Film Festivala, koja se dodjeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izričaja, beogradski je redatelj Goran Marković. U popratnom programu Motovuna bit će prikazana dva njegova filma – „Nacionalna klasa“ iz 1979., dobitnik Zlatne arene za najbolju žensku ulogu, i svojevremeno privremeno zabranjeni film „Majstori! Majstori!“ iz 1980.

Objašnjavajući zašto je Goran Marković zaslužio ovu nagradu, Jurica Pavičić, selektor motovunskog festivala, između ostalog je rekao:

„Nagrada Motovun Maverick obično je namijenjena onim filmskim autorima koji su išli protiv struje: protiv dominantnog ukusa, protiv poželjnih formi, protiv masovne popularnosti. Goran Marković naoko nije takav Maverick. Filmovi Gorana Markovića tijekom najvećeg dijela njegove karijere bili su i popularni i voljeni. A opet, taj dojam je tako pogrešan… Marković je antikomunističke filmove snimao dok je komunizam još postojao.

Od devedesetih, jednako tako će analizirati nacionalizam. Snimit će ‘Srbiju godine nulte’ (2000), film koji podvlači crtu pod Miloševićevom erom. U prvoj godini nove demokratske vlasti snimit će ‘Kordon’ (2002) – film o buntu protiv Miloševića. Ali ni u tom filmu glavni junaci nisu buntovnici. Glavni junaci su policajci poslani da čuvaju režim. Marković se drži svoje najtrajnije, najdugovječnije teme. Pita se: kako ljudi kapituliraju? Kad postaju moralne gvalje? Goran Marković u svim je režimima bio popularan umjetnik. Bio je hitmejker. Publika je voljela ono što radi. Istodobno, ni jedna ga vlast nije baš jako voljela, pa ga ne voli ni današnja. I danas je često meta agresivnog tabloidnog laveža.“

Fotografija iz 1971. na kojoj su svi pripadnici Praške škole u studentskim danima. FOTO: Privatna arhiva

Goran Marković rođen je u Beogradu u umjetničkoj obitelji – oba njegova roditelja bila su poznati srpski i jugoslavenski glumci – Olivera i Rade Marković. Diplomirao je na FAMU-u u Pragu i s Lordanom Zafranovićem, Rajkom Grlićem, Srđanom Karanovićem, Goranom Paskaljevićem i Živkom Zalarom pripadnik je zlatne generacije „praške škole“, koja je stvarala modernu jugoslavensku kinematografiju. Tijekom svoje višedesetljetne karijere režirao je pedesetak dokumentarnih i jedanaest cjelovečernjih filmova, napisao desetak filmskih scenarija i šest kazališnih komada, kao i tri knjige. Dobitnik je više od 30 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, kako za rad na filmu tako i za kazališno stvaralaštvo. Među njima su dvije Zlatne arene u Puli, nagrada za najbolju režiju filma „Tito i ja“ u San Sebastijanu, Grand Prix za „Kordon“ u Montrealu, kao i Sterijina nagrada za najbolji suvremeni tekst za „Turneju“. Na prošlogodišnjem Festivalu autorskog filma u Srbiji dobio je nagradu za životno djelo. Predaje na doktorskim studijima Akademije umetnosti u Novom Sadu i član je Europske akademije za filmsku umjetnost u Bruxellesu. Godine 2012. dobio je francuski orden viteza umjetnosti i književnosti. Među najpoznatijim filmovima su „Specijalno vaspitanje“ i „Nacionalna klasa“ koji će biti prikazani u Motovunu, „Majstori, majstori“, „Variola vera“, „Tajvanska kanasta“, „Već viđeno“, „Tito i ja“, „Srbija godine nulte“, „Kordon“, „Slepi putnik na brodu ludaka“ iz 2015., kao i televizijski dokumentarci „Tajna Titove sobe“ i „Konstantin Koča Popović“.

Uoči dodjele nagrade Maverick na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu dao je ekskluzivni intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade Maverick Motovun Film Festivala. Što ta nagrada znači za vas u ovom političkom trenutku – kako u Srbiji tako i u odnosima između naših dviju zemalja?

U političkom smislu ovo je za mene privatno doista značajno priznanje, osobito zato što imam puno problema s vlastima u Srbiji, a to se poklapa s velikim brojem nagrada koje sam dobio ove godine. Nekako se dogodilo da su se te nagrade nanizale, dobio sam i nagradu za životno djelo, a ovaj Maverick je vrhunac. Ja Motovun jako dobro poznajem, iz doba davno prije festivala. Naime, mi smo još kao studenti dolazili tu – jedna grupa iz Zagreba, jedna grupa iz Beograda – Rajko Grlić, Srđan Karanović, Živko Zalar, Jagoda Kaloper, Branko Cvejić i ja. I onda smo u Motovunu imali neku vrstu ljetne kolonije. Nismo željeli ići u Pulu, gdje je bio državni filmski festival, već smo išli u Motovun i sanjali o nekom drugačijem festivalu. U Puli su se pred kraj Jugoslavije borile nacionalne struje – ako je hrvatski film dobio Zlatnu arenu za režiju, onda je makedonski morao dobiti za kameru, srpski za glavnog glumca i tako dalje. To je u to doba bilo potpuno besmisleno i zato smo i mi tražili neku alternativu i odlazili u Motovun. Ne mogu reći da je to naše okupljanje preraslo u festival, ali taj festival nekako je nastao i iz našeg prisustva. Naravno, na tu ideju je došao Rajko Grlić, moj prijatelj i studentski kolega, koji je i osnivač festivala i njegov umjetnički ravnatelj u časnoj mirovini.

NACIONAL: Hoće li u Srbiji biti objavljeno da ste dobili ovu nagradu i kako će se na to gledati u srpskoj javnosti?

Teško mi je prognozirati, ali sve što je vezano za mene službeno dobiva negativan predznak. Pretpostavljam da će i činjenica da mene nagrađuju u Hrvatskoj biti potvrda da sam izdajnik, bez obzira na sve što sam u životu radio, filmove koje sam snimio i nagrade koje sam dobio. Ti političari na sve gledaju isključivo kroz prizmu vlastite dnevnopolitičke koristi – dakle, koliko nešto utječe na njihov rejting i dobivanje političkih bodova. Već sam imao iskustva da su neke moje sasvim obične rečenice koristili za neviđenu hajku i medijski linč. I predsjednik, i premijerka, i razni ministri bavili su se tim mojim rečenicama i sve se pretvaralo u jednu histeriju u kojoj pokušavaju od svega napraviti krizu i potaknuti sukobe kako bi sakrili stvarne probleme u Srbiji.

NACIONAL: Spomenula sam ovaj politički trenutak s obzirom na to da su odnosi između srpske i hrvatske vlade ponovo zakuhali. Mi smo kao medij vrlo kritični prema licemjernom odnosu hrvatske vlade prema Jasenovcu, izostanku zabrane ustaških simbola i pozdrava u javnosti, toleriranju spomen-ploča s ustaškim pozdravom osam kilometara od Jasenovca, u Novskoj. No, s druge strane, što je Vučić želio postići najavom privatnog posjeta tom ustaškom logoru smrti, koji je hrvatska vlada zabranila, i je li uspio u svojoj namjeri?

Mislim da je to u vezi s padom ukrajinskog aviona. PR-ovci u Vučićevoj vladi imaju pripremljene različite scenarije za, kako se to kaže – kontrolu štete, odnosno, reakcije na razne krizne situacije. Potpuno je jasno da ako netko kao Vučić privatno krene u Hrvatsku, to će biti uzrok nekog diplomatskog sukoba i međunarodnog skandala. To se može jako lijepo iskoristiti u srpskoj javnosti i potpaljivati strasti. Vučić je od toga napravio cijelu dramu i odmah objavio kako ovi u Hrvatskoj njemu ne dopuštaju da „položi cvijeće na spomeniku žrtvama Jasenovca“. Upravo je jadno koliko je puta ta patetična i kičasta rečenica ponovljena u medijima. „Ja sam samo htio položiti cvijeće!“ Đavla je htio samo položiti cvijeće, on je htio napraviti sukob i spektakl i onda su to mediji i s jedne i s druge strane iskoristili. Tako da je fino otvoren još jedan mali front, koji će poslužiti da zataškavamo stvari, poput ovog skandala s ukrajinskim avionom. Pa to je stvarno smiješno! Vučić glumi ruskog saveznika i istovremeno šalje avion pun municije Ukrajini. A onda kada avion padne, on uvjerava javnost da je to oružje išlo u Bangladeš. Možete li zamisliti gluplji izgovor od toga? To je neka teška budala smislila.

NACIONAL: Za razliku od publike, vlast vas nikada nije voljela, a posebno ova posljednja, za koju ste također persona non grata. Koliko napadi tabloida i prorežimskih medija utječu na vaš rad, na mogućnosti snimanja filmova, na osjećaj osobne sigurnosti?

Utječu, jako. Dat ću vam nekoliko primjera. Nakon gotovo sedam godina čekanja napokon mi je odobren projekt u Filmskom centru Srbije, koji je zatim dekretom ukinut, bez ikakvog objašnjenja. Dodijeljena mi je i nacionalna penzija, a onda mi je oduzeta. Za mene, srećom, to nije pitanje novca i egzistencije, već principijelno pitanje – jesam li ja na nekoj listi nepodobnih? I vrhunac je bio nedavni slučaj. Ja predajem na doktorskim studijima na Akademiji u Novom Sadu i jedna moja doktorandica trebala je pristup muzeju, za svoj doktorski rad. Otišla je u Skupštinu grada i tražila da je tamo puste, a oni su otvorili njen doktorski rad, vidjeli da sam joj ja mentor i rekli da ne može. Ta primitivna mašinerija na vlasti je doista bez presedana. Vučić je došao na vlast populističkim metodama i nije mogao odmah popuniti svoj ogromni aparat, osobito represivni, nekim inteligentnim ljudima. Već ga je punio onima koje je uhvatio na ulici. To kako oni mene proganjaju, da nije tragično, bilo bi smiješno.

NACIONAL: Dijelite li u tom smislu sudbinu mnogih intelektualaca, umjetnika i autora u zemljama regije, pa i Europe?

Ta ikonografija totalitarnih režima svuda je ista. I u Mađarskoj i u Srbiji. Iako je Mađarska i ekonomski i civilizacijski daleko ispred Srbije, problem je u tome što je Mađarska članica Europske unije. Ali to očito nema nikakve veze – i tamo vlada jedan gotovo diktatorski sistem. Iskreno, ne znam kako to EU tolerira.

NACIONAL: Ni u Hrvatskoj nije puno bolje, osobito kada je riječ o medijskoj slici i načinu na koji se navodno proeuropska i demokratska vlast odnosi prema nezavisnim medijima, dok je vlasništvo nad komercijalnim medijima krajnje netransparentno i često povezano s kriminalom…

U Srbiji je situacija slična, a nezavisne medije možete nabrojiti na prste jedne ruke. Režim je kupio ogroman broj tabloida i polu-pornografskih televizija preko raznoraznih opskurnih osoba koje su postali vlasnici, a da prije toga nisu prošle pokraj televizije, a kamoli znali što je televizija. U Srbiji je to vjerojatno još drastičnije i očiglednije nego u Hrvatskoj. No nisam siguran ni da je u Europi puno bolje. U mnogim zemljama članicama i kriminal i mafija često su u vezi s vlašću i s vremena na vrijeme se prožimaju. Ne mogu reći da se to događa u potpunosti, kao na primjer u Srbiji, gdje je potpuna simbioza kriminala i vlasti, ali to je model koji ni mnogim europskim zemljama nije stran. U Srbiji se smatra da je vlast političko krilo mafije.

Neki Markovićevi filmovi: ‘Specijalno vaspitanje’ iz 1977., ‘Nacionalna klasa’ iz 1979. i ‘Variola vera’ iz 1982.

NACIONAL: Hrvatska i srpska mafija odlično surađuju već desetljećima, to je poznato. No bez obzira na političare koji su na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj i svađaju se već 30 godina, i suradnja između filmaša, umjetnika, kulturnjaka nikada nije prekinuta. Kako to objašnjavate?

Spomenuli ste suradnju mafija. Jasno je da to funkcionira jer kriminal je zanat, rekao bih čak – profesija. To je životno opredjeljenje, oni koriste isti jezik, imaju iste vrijednosti, tako da na svom nivou oni odlično surađuju. S druge strane, postoji jedan drugi nivo, a to je kulturni nivo, koji sam od sebe živi. Bez obzira na to koliko se narodi i zemlje izolirali jedni od drugih, a političari i predstavnici vlasti pokušavali od njih napraviti neprijatelje, ljudi iz kulture se razumiju i razmišljaju jednako. Postoji ona Freudova definicija narcizma malih razlika. Kad imate neki problem, pronađete nekoga sebi jako sličnog i na njega projicirate sve svoje negativnosti. I onda ga optužujete i mrzite. To je slično definiciji šovinizma. Kada su Srbi i Hrvati u pitanju, ne možete tu mržnju projicirati ni na Eskime, ni na Kineze, kada mi imamo jedni druge. Tu smo si pod rukom. Sličan jezik, sličan mentalitet, zajednička prošlost. Tako da se baš fino možemo mrziti.

NACIONAL: Jedna od teza koje objašnjavaju dodjelu Mavericka jest da iako ste radili filmove koje je publika voljela, nikada niste pripadali mainstreamu. A druga je da ste se bavili građanskom klasom, odnosno onim famoznim srednjim slojem koji svakom režimu svojim oportunizmom omogućuje ostanak na vlasti. Ima li toga danas više nego prije i postoji li uopće još ta građanska klasa?

Naravno da više ne postoji. Ne postoji više ni radnička klasa, a kamoli građanska. Klase su kao i društvo, a govorim prvenstveno o Srbiji, uništene. Razorene su sve institucije, prije svega pravosuđe, školstvo, zdravstvo, a uslijed novog raslojavanja društva radnička klasa je potpuno nestala. Sindikati su slabi, a ljevica kao takva, osobito među radnicima, gotovo da ne postoji. Još je Milošević ubio ljevicu osnivanjem tzv. Socijalističke partije Srbije, koja nije imala blage veze sa socijalizmom, a kamoli s radništvom. S druge strane, taj građanski sloj, koji je šutke trpio sve te razne diktature, potpuno se istopio i utopio u kompromisima i saginjanju glave, što bismo mi rekli – u lijeganju pod panj.

NACIONAL: Osim hitova kao što su „Nacionalna klasa“, „Specijalno vaspitanje“, „Majstori, majstori“, snimali ste i izrazito politički angažirane filmove kao što su „Tito i ja“ ili dokumentarni „Srbija godine nulte“. Kako su dočekani u Srbiji? Je li ovaj posljednji ikada prikazan u Hrvatskoj?

Ne znam ni je li „Srbija godine nulte“ prikazan u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj. Za film „Tito i ja“ dobio sam nagradu u San Sebastianu, a „Srbija godine nulte“ zapravo je osuda Miloševićeva režima i svega zla koji nam je taj režim donio – nacionalizam, fašizam, koje sam dokumentirao. Taj film je, naravno, bio ubojstven za tadašnji režim, a s druge strane, problem je bio i producent tog filma Bernard-Henri Lévy, kojeg su u Srbiji smatrali antisrpskim filozofom, vođom muslimanske strane u ratu u BiH, što je bilo prilično netočno. On se zalagao protiv rata i genocida, ali nije zauzimao strane. A kao što znamo – u ratu nema pobjednika. On je bio moj producent i to je u Srbiji dočekano s ogromnim negodovanjem. Ja sam tada, a to je bilo vrijeme Miloševića, osjetio i fizičke posljedice svojeg statusa. Policija mi je upala u stan, demolirala ga, u to vrijeme čak sam bukvalno razmišljao o tome hoću li sačuvati živu glavu. Tako da ovo što sada doživljavam u Srbiji, nazivam „topli zec“. Znate li što je „topli zec“? To je bio kordon na Golom otoku. Kroz njega su prolazili novopridošli osuđenici, a drugi osuđenici su ih tukli. Ja sad proživljavam jednog takvog „toplog zeca“, no to je ništa prema onome što sam preživio devedesetih.

NACIONAL: Posljednjih godina snimali ste neke važne televizijske dokumentarce – „Titova soba tajni“ iz 2014. i „Konstantin Koča Popović“ iz 2015. Zašto baš takvi dokumentarci?

To nisu dokumentarci već arhivski filmovi, snimljeni od arhivskog materijala. Ti filmovi, koliko mi je poznato, nisu prikazani u Srbiji. A možda i jesu na televiziji, ne znam. Imam toliko godina da se ne mogu više baviti distribucijom, uspjehom ili neuspjehom svojih filmova. Meni su slučajno „Filmske novosti“ u kojima je nakon propasti Jugoslavije ostala gomila materijala, ponudile da nešto radim. Izabrao sam raditi film o Koči Popoviću zato što je on bio jedna izuzetno interesantna ličnost. Između ostalog, bio je prvi koji je ušao u oslobođeni Zagreb. Bio je vrhunski intelektualac, nadrealist, umjetnik, pjesnik. Bio je suvremenik mnogih slavnih nadrealista, a njegov otac je bio predratni milijunaš. Za razliku od ostalih jugoslavenskih rukovodilaca, živio je u svojoj vlastitoj, predratnoj vili na Dedinju. Bio je i jedan od najvećih ratnih generala, koji je napravio onaj fantastični vojni manevar na Sutjesci i spasio Tita. Bio je jako zanimljiva osoba, a moja baka je bila prijateljica njegove majke. I uvijek je govorila: “Tako divan čovjek, a da ode u komuniste, to mi nije jasno!“ Isto tako radio sam film o Titovoj sobi, a sam Tito bio je vrlo bizarna ličnost i genijalna u isto vrijeme. Između dva rata bio je egzekutor Kominterne, prilično surov. Što je taj sve prošao u životu, što je sve radio i kako se uspinjao, to je zapravo nevjerojatna priča.

NACIONAL: Nakon filma „Slijepi putnik na brodu luđaka“ iz 2016., što ste posljednje snimili?

Snimio sam film i televizijsku seriju „Delirium tremens“, zasnovan na odnosu umjetnika i ludila. Film se događa u jednoj psihijatrijskoj ustanovi, s obzirom na to da sam se u posljednje vrijeme bavio psihoanalizom i obilazio workshopove na tu temu. Bio sam i na psihodrami, koja je osnova za taj film. Posebno me impresionirala jedna britanska psihoterapeutkinja koja je demonstrirala psihodramu kao terapeutski proces i onda sam na temelju toga napravio priču o glumcu i ludilu. Djelomično je inspirirana primjerima koje sam imao oko sebe, jer sam odrastao među glumcima i proučavao sam tu patologiju glume i tako sam tu vezu s glumcima produbio.

NACIONAL: I vaša majka Olivera Marković i otac Rade Marković bili su jugoslavenske glumačke zvijezde. Vjerojatno su vas to već sto puta pitali, ali koliko je to vama bilo opterećenje ili izazov u poslu kojim ste se bavili?

Budući da sam se rodio u kazalištu i proveo životni vijek među glumcima, koji su dosta čudna vrsta ljudi, ja sam puno toga „uhvatio“ sa strane. Oni meni nikada nisu dijelili savjete niti prenosili znanja. Ja sam samo promatrao sa strane i pokušavao shvatiti što je suština umjetnosti. Oduvijek sam bio okružen raznoraznim umjetnicima, a umjetnički krug mi je prirodno stanište. Zato i kada sam radio prve filmove, nikada nisam imao problem s glumcima. Osim toga, ja sam volio i volim glumce. A oni osjete kad ih volite i kada se radujete onome što oni rade. Ako ste kruti, ako izigravate neku vlast, nekog velikog režisera, onda ništa od toga. Mislim da se to i vidi u mojim filmovima. Osim toga, masu glumaca sam i otkrio. Naprimjer, Semku Sokolović Bertok, koja u filmskoj glumi nije imala mnogo iskustva. Upoznao sam je kao sjajnu šahistkinju na ljetovanju u Dubrovniku. Bila je i odličan kockar i sve nas je odrala. Budući da mi je točno takva žena trebala, ponudio sam joj ulogu u filmu „Majstori, majstori“ i tada je napravila briljantnu ulogu koja ju je lansirala na film.

NACIONAL: Osim što će neki vaši filmovi biti prikazani u Motovunu, imat ćete priliku razgovarati s novinarima i publikom na terasi hotela, na „Doručku u podne“. Koliko ta vrsta druženja s publikom i opuštenost koja vlada razlikuju Motovun od ostalih filmskih festivala?

Da, bit će to sjajan susret, nakon neprospavane noći, budući da svi tamo arlauču do pet ujutro i nitko ne spava. Veselim se tome, naravno, i moram reći da sam bio na mnogim festivalima, no ako je nešto opušteno, to je svakako Motovun Film Festival.

NACIONAL: Ima li nade za zemlje u regiji dok su ovakve politike na vlasti?

Ima za nas koji osjećamo da smo slobodni privatno i koje politika ne sputava. Međutim, ako nam to oduzmu i ako počnemo osjećati da smo ovisni o nekome i da taj vlada nama, onda smo gotovi. Ja nikada nisam dopustio sebi da izgubim svoju slobodu.