Glumac Goran Grgić, nacionalni prvak drame HNK u Zagrebu, igra glavnu ulogu u Shakespeareovoj ‘Mjeri za mjeru’ u režiji Ivana Plazibata, s premijerom 7. lipnja. Kako kaže, iznenađuje ga što mu redatelji govore ‘vi’, ali misli da to nije zbog njegova statusa u kazalištu, već zbog godina

Mjera za mjeru“ Williama Shakespearea praizvedena je 1604. u Londonu i u njoj se postavljaju brojna pitanja o moralu, korupciji, vlasti i žrtvovanju, ali i o mjeri kojom mjerimo i prosuđujemo sebe i druge. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu „Mjera za mjeru“ premijerno će se, u režiji Ivana Plazibata, izvesti 7. lipnja, kao posljednja ovosezonska premijera središnje nacionalne kazališne kuće. Glavnu ulogu igra Goran Grgić, nacionalni prvak Drame HNK u Zagrebu.

Goran Grgić rođen je u Osijeku 17. studenoga 1965. godine. Nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1990. godine, primljen je u stalni angažman u Gradskom dramskom kazalištu Gavella. Član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postao je 2002. godine, a 2017. nacionalni prvak Drame.

Grgić je osvojio brojne nagrade. Dobitnik je Nagrade za najbolje glumačko ostvarenje na Marulićevim danima za ulogu Jože Svetog u predstavi „Breza“ Slavka Kolara. Dobio je dvije Nagrade hrvatskog glumišta – 1997. za uloge Orontea u predstavi „Mizantrop“ i za ulogu Frana u predstavi „Ilija Kuljaš“, te 2000. za ulogu Hamleta u „Hamletu“ Williama Shakespearea. Za istu je ulogu Grgić dobio i Nagradu Vladimir Nazor 2001. Također, dobio je nagradu Orlando Dubrovačkih ljetnih igara, za ulogu Don Quijotea u predstavi „Don Quijote“ 2005. godine, a za doprinos hrvatskoj kulturi je 1999. dobio nagradu Danica hrvatska s likom Marka Marulića.

NACIONAL: Igrate glavnu ulogu u predstavi „Mjera za mjeru“, kakva su vam iskustva s ovim tekstom?

U ovoj adaptaciji ne mogu reći da je moja uloga glavna, najveća ili najzahtjevnija, niti je to bitno. Redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Ivana Vuković su razigrali niz sporednih likova kroz improvizaciju i raspisivanjem novih scena, tako da smo u podjednakoj mjeri u Shakespeareovom tekstu i novoizmaštanim situacijama koje se preklapaju i nadopunjuju. Nadam se da će i takav pristup ovom tekstu iznijeti zanimljivu i inspirativnu predstavu.

NACIONAL: Igrate Vojvodu, što vam je u fokusu kad se pripremate za ulogu, tko je vaš Vojvoda? Što vam je bio najveći izazov i kako prevladavate izazove u ulozi?

Uvijek je izazov izgovarati Shakespeareove poetične i zahtjevne rečenice u suvremenom kostimu i isto takvoj inscenaciji, a kroz stihove biti jasan i razumljiv. I u emocijama i u mislima. Vojvoda je vladar koji prepusti vlast i prerušen aktivno promatra kako će izrazito stroge zakone sprovoditi njegov zamjenik, koji slovi kao visoko moralna osoba. Izazov je pronaći njegov motiv za takvo nešto i odigrati prerušenog promatrača daljnjih događaja u drami. Ili, kako Shakespeare kaže: Vidjet ćemo jel’ vlast i ćud mijenja; i što je izgled, a što prava bit stvorenja.

NACIONAL: Taj proces pripreme uloge, pripreme predstave, to je jako zanimljivo. Kako se vi kao glumac osjećate u tom razdoblju? Koliko svaka nova uloga u koju ulazite utječe na vaš privatni život? Jeste li od onih glumaca koji žive s ulogom stalno ili se izlaskom iz zgrade HNK isključite i posvetite privatnom životu?

Svaka uloga traži svoje vrijeme za pripremu. Podrazumijevaju se samostalan rad na tekstu, pripreme, probe, traženja, krize i pronalaženja. Neminovno se sve to pretače i u privatni život. S vremenom upoznaš sebe i možeš bolje kontrolirati nepotrebna kontaminiranja privatnog života problemima, emocijama i kreativnim iskušenjima. Ali često sam pred premijere samo fizički prisutan u obitelji.

NACIONAL: Shakespeare je ovaj tekst napisao početkom 17. stoljeća, ali nevjerojatno je koliko je aktualan jer nemoral, dvoličnost, prevare očito ne izlaze iz mode. Kako gledate na klasiku danas, zašto je važno postavljati te tekstove?

Izazovno je kroz klasične priče podsjetiti i sebe i druge da smo malo toga naučili od naših prethodnika. Ako se zadržimo na Shakespeareu, on je pisao za poznatu publiku i direktno ukazivao kamo vodi zloba, ljubomora, mržnja, osveta, vlastoljublje… I sigurno su se mnogi prepoznavali. I u ovoj našoj predstavi jedno klasično djelo je poslužilo autorskoj ekipi i nama na pozornici kao čvrsto polazište za predstavu koja rezonira s današnjim društvom i održava dijalog između prošlosti i sadašnjosti.

‘Izazovno je podsjetiti se kroz klasične priče da smo malo toga naučili od svojih prethodnika. Shakespeare ukazuje kamo vode zloba, ljubomora, mržnja, osveta, vlastoljublje’

NACIONAL: U ansamblu HNK u Zagrebu ste od 2002., a od 2017. imate status nacionalnog prvaka Drame. Sad već, čini mi se, dugo niste igrali, zašto? Igrali ste u mnogim predstavama drugih produkcija, ali ne i u HNK-u.

Iznenađuje me ovaj vaš zaključak jer sam svake godine bio među onima koji imaju najveći broj odigranih predstava. I ove sezone imam dvije premijere uz niz repriznih naslova, kao što su „Genijalna prijateljica“, „Ciganin, ali najljepši“, „Kad svijeće dogore“, „Plodna voda“, „Pustolov pred vratima“… I sada „Mjera za mjeru“. HNK je na prvom mjestu, a sve ostalo – ako se uklopi u slobodno vrijeme i s pismenim dopuštenjem Uprave.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti na sceni HNK? Je li to, kako mnogi glumci kažu, ultimativni cilj svakog glumca u Hrvatskoj?

Ne može i ne treba scena HNK biti ultimativni cilj svakog glumca. Mogao bih nabrojiti dugačak niz glumica i glumaca koji su igrali na toj pozornici i iz različitih razloga otišli drugim putevima. Angažman u ansamblu Drame je svakako svojevrsno glumačko priznanje, ali je i obveza. S logičnim razlogom si izložen oštrijoj kritici, zbog malog broja proba na pozornici moraš se više sam pripremati, zbog tri teatra na jednoj pozornici često se događa da nemamo kontinuitet igranja istog naslova itd. Mnogi se uspješnije snalaze na drugim scenama, u drugim medijima, drugačijim estetikama i različitim mogućnostima istraživanja.

NACIONAL: Vi ste u HNK došli iz Gavelle, gdje ste radili od diplome, desetak godina. Dakle, vaš izbor je uvijek bilo dramsko kazalište, zašto?

Kako Sándor Márai kaže za Beč, tako je meni kazalište Gavella bilo idealno mjerilo za harmoniju svemira, najljepša stvar u mom životu. Gledao sam za vrijeme studiranja neke predstave desetak puta. Divio sam se igri tadašnjih glumačkih velikana i naravno da mi je poziv da im se pridružim bio ispunjenje snova. Bilo je, naravno, izvrsnih glumaca i predstava i u drugim teatrima, ali svi putevi su me vodili u Frankopansku ulicu.

NACIONAL: Što znači biti nacionalni prvak? Je li to stvar prestiža ili vam daje neke druge mogućnosti, manje uloga, glavne uloge, kako to ide?

Ništa se nije promijenilo niti bi se trebalo mijenjati. Igram i dalje ono što mi redatelji ponude. To je priznanje koje dolazi s godinama, pristupom prema svom zvanju i odnosom prema kolegama. Nikad nisam bježao od manjih uloga niti sam se bojao velikih zadataka i tako će to biti i ubuduće. Pomalo me iznenađuje da mi redatelji govore „vi“, ali to nije zbog statusa u kazalištu, već zbog godina.

NACIONAL: Ima li HNK, kad smo kod ove predstave, mjeru za dobre naslove u Drami? Koja bi uopće bila uloga HNK u tom kontekstu? Kakve naslove bi trebalo postavljati i radi li to HNK?

Moram govoriti u širem kontekstu vremena, koji me dovodi do zaključka da je koncepcija davno ustanovljena i da se repertoar ne udaljuje mnogo od zadane obveze Drame. Uvijek su tu prisutni klasični dramski naslovi, suvremeni tekstovi, najbolji domaći pisci… No nema definicije za uspjeh. I za iduću sezonu su najavljeni izvrsni naslovi i priznati redatelji, na nama je da beskompromisno pristupimo realizaciji tih predstava i nikad ne zaboravljamo da sve to radimo za publiku.

NACIONAL: Nakon kratkog razdoblja ravnateljice Drame Nenni Delmestre, kao ravnateljica je stigla Tena Štivičić; to je sjajna vijest. Što ona može donijeti HNK-u, utječe li na vas kao glumca izmjena Uprave ili ravnatelja, promjena ansambla?

Svaka promjena se osjeća i nadam se da će ova utjecati na pozitivniju percepciju Drame u javnosti. U ovom trenutku je Nenni Delmestre još kratko aktualna ravnateljica i moram reći da smo imali vrlo dobru suradnju. Tena Štivičić je izvrstan izbor i siguran sam da će talentom i drugačijim iskustvom unijeti novu kreativnu energiju u ansambl.

NACIONAL: Jeste li dosad radili s Ivanom Plazibatom? On je redatelj mlađe generacije, koliko je važno mladima davati prilike da rade s velikim ansamblima?

Nisam prije radio s Ivanom Plazibatom, ali sam gledao njegove predstave koje su uvijek imale jak redateljski i autorski pečat. Ima on već dugačak niz iskustva na drugim scenama i nakon kratke forme u kojoj je radio s dvije kolegice na našoj pozornici, kad smo prije desetak godina radili Marinkovićeve jednočinke, legitimno je da je pozvan raditi predstavu s velikim ansamblom.

‘Možemo prepoznati teatre koji gube svoju reputaciju pogrešnim repertoarnim potezima’ Photo: Igor Soban/PIXSELL

NACIONAL: Kad ste vi bili mlad glumac, pretpostavljam da nije bilo toliko prilika kao što je danas. Počeli ste kao student u Histrionima, gdje i danas mladi glumci imaju priliku igrati tri mjeseca u kontinuitetu, što je sjajno. Ali kad ste vi gradili karijeru, nije bilo ni približno toliko prilika, zar ne? Kako gledate na to?

Možda nije bilo toliko prilika, ali je bilo manje mladih glumaca i lakše smo pronalazili svoje mjesto pod reflektorima. Danas ima puno mogućnosti, ali je mlađima teško stvoriti kontinuitet igranja. S druge strane, dugo godina sam imao bivše profesore i starije kolege koji su me pratili, savjetovali, kritizirali i podržavali. U današnjem ubrzanom načinu života, i to se gotovo izgubilo.

NACIONAL: Iako gotovo svi kazališni radnici s kojima imam priliku razgovarati na dnevnoj bazi govore da je velik broj glumačkih akademija loša stvar za hrvatsko glumačko tržište jer ubija konkurenciju, a posljedično i kvalitetu, vi se s time ne slažete. Koliko sam u nekom intervjuu vidjela relativno nedavno, rekli ste da je Osijek – vaš rodni grad – posljednjih godina doživio procvat u kazalištu i da je za to zaslužna Akademija za umjetnost i kulturu. Oni rade odličan posao, to je točno, ali trebaju li Hrvatskoj zaista četiri akademije?

Puno je pozitivnih primjera i izvrsnih glumaca koji su završili te akademije. Oživjela su mnoga manja kazališta, svjedoci smo izuzetno kvalitetnih kazališnih trupa koje su rezultat okupljanja tih studenata, ali i suradnje s ADU-om iz Zagreba. Vrijeme će pokazati ima li to sve skupa pozitivnog utjecaja na cjelokupnu kazališnu scenu. Ja mislim da ima.

NACIONAL: Kad govorimo o Osijeku, moram reći da HNK zaista radi odlično, a to je sve zbog intendanta Hama koji je unio svježinu i nov pristup. Isto se može reći i za HNK u Varaždinu, koji je Senka Bulić preporodila, Kazalište Marina Držića radi odlično zbog Paola Tišljarića, splitsko Gradsko kazalište mladih zbog Ive Perkušića. Evo to su možda neki dobri primjeri, ali većina drugih kazališta i dalje leluja, ne snalaze se baš kad je repertoarna politika u pitanju. Slažete li se?

Divno je da spominjete te dobre primjere i vjerujem da bismo mogli pronaći još mnogo pojedinaca koji pokazuju put svim ostalima. Slažem se i s tim da možemo prepoznati teatre koji gube svoju reputaciju pogrešnim repertoarnim potezima, ali publika to prepoznaje i poluprazno gledalište je svakome najbolje ogledalo tih pogrešnih odluka.

‘Zbog većeg broja akademija oživjela su brojna manja kazališta. Vrijeme će pokazati ima li to sve skupa pozitivnog utjecaja na cjelokupnu kazališnu scenu. Ja mislim da ima’

NACIONAL: S druge strane, nezavisna scena je doslovno eksplodirala, posebno u Zagrebu. Pa i vi ste dio te scene, igrate u produkcijama, a toliko je sad već mnogo novih umjetničkih organizacija, prostora, da se zaista može govoriti o važnom dijelu kulturne ponude grada. Koliko je važno da nezavisna scena bude tako potentna i da, što je važnije, bude dobra? Jer sve češće te predstave dobivaju najveće kazališne nagrade.

Da, nezavisna kazališna scena je življa nego ikad. Široka je paleta interesa, stilova i tema koje hrabro istražuju. Uvijek im nedostaje prostora i sredstava, ali su se izborili za vidljivost, a s time i nagrađivanost. Naša improvizirana mala scena u Tonskoj dvorani uspješno je otvorila prostor za inovativne umjetničke izraze i vjerujem da će i dalje biti pozornica za takve sadržaje.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni, kakav je osjećaj osjetiti interakciju s publikom? Što vas drži motiviranim unatoč tome što ste na sceni 35 godina?

Još uvijek me svaki izlazak na scenu uzbuđuje i svaka dobro odigrana scena motivira za nova iskušenja. Radim dosta s mladima i osjećam da još uvijek imam energije nositi se s njihovom zaigranošću. Ne volim živjeti u prošlosti i glorificirati prošla, svršena vremena. Svaka nova uloga me vraća na početak i donosi nove izazove.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon premijere?

Odmah nakon premijere „Mjere za mjeru“ kreću mi probe za Vojnovićev „Ekvinocijo“ koji će se igrati u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara i paralelno s tim slažem popis predstava koje će se ove godine igrati u sklopu 19. Novaljskog trijatra. Nakon Dubrovnika se nadam da ću naći vrijeme za kratki odmor jer nas prema najavama Uprave očekuje zahtjevna jesenska sezona u HNK.