Objavljeno u Nacionalu br. 974, 31. prosinac 2016.

Prvak drame HNK u Zagrebu uoči premijere predstave ‘Ljudi od voska’ priča o novoj glumačkoj energiji koju osjeća u 50-ima, o stranačkoj politici u Hrvatskoj, odnosu s puncem Andrijom Hebrangom, ali i o rodnoj Slavoniji, ekstremizmima koji su preplavili hrvatski javni prostor te o ulozi Tita

Glumac Goran Grgić apsolutno je jedan od onih čije je lice i ime svima poznato te čija karijera kontinuirano traje četvrt stoljeća. I to s velikim uspjehom jer osim u kazalištu, Grgić je odigrao uloge u mnogim filmovima i televizijskim serijama, dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije tri Nagrade hrvatskog glumišta te Nagrada “Vladimir Nazor”.

Rođen je u Osijeku 17. studenoga 1965. godine. Nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, 1990. primljen je u stalni angažman u Gradsko dramsko kazalište Gavella, a član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postao je 2002., u kojoj je danas Prvak.

Upravo će Drama HNK u Zagrebu 30. prosinca praizvesti tekst Mate Matišića “Ljudi od voska” u režiji Janusza Kice, a glavnu ulogu u predstavi ima upravo Grgić. U intervjuu za Nacional 51-godišnji glumac govori o prošlosti i kako se odnosi prema njoj, odnosu s puncem Andrijom Hebrangom, zašto više neće svoje povjerenje i ime i prezime davati nijednoj političkoj stranci, a priča i o obitelji i glumi.

NACIONAL: U “Ljudima od voska” igrate Viktora, bivšu pop zvijezdu, gitarista koji prolazi kroz razne situacije. Kako ste doživjeli ulogu koja je, čini mi se, odraz svakodnevice u Hrvatskoj?

Predstava svakako neće biti odraz svakodnevice jer prikaz stvarnosti s “live” kamere ne bi bio dovoljno istinit. Ni mi koji igramo u predstavi nismo sigurni što je fikcija, a što stvarnost. Ali o tome se naposljetku i radi i to nam pruža dodatno uzbuđenje. Matišić se naprosto poigrao s nekoliko tema i osobnih činjenica, a onda ih razigrao do iznenađujućih obrata. Riječ je o trima različitim pričama u koje je duboko involviran Viktor, lice koje igram. Autor ga je čvrsto uokvirio činjenicama iz svoje biografije, ali nam otvara i mogućnost da je to samo poligon za stvaranje karaktera u kojem se mnogi možemo prepoznati. Neke dramske situacije doveo je do apsurda, iz kojeg nas maestralno uvjeri da je to ipak mogući stvarni razvoj događaja. U “Ljudima od voska” mnogi će prepoznati stvarne događaje i poneku poznatu osobu, pa i samog autora, ali citirat ću tekst koji izgovaram u predstavi: “Jebeš dramu u kojoj se nitko ne prepozna. Uvijek se netko prepozna.” No ovaj put možda prepoznamo osobne strahove, osobne isključivosti i svakodnevne površnosti. Možda umjesto autora, prepoznamo sebe.

NACIONAL: Viktoru se u život vraća prošlost. Kako gledate na prošlosti i kakav je vaš odnos prema njoj?

Promišljajući ulogu koja mi se ponudila, propitivao sam naravno i sebe. Pokušavao sam se sjetiti vlastitih kostura iz ormara koji bi mi se mogli otvoriti. I nisam daleko od Matešićeve imaginacije. U miru svakodnevice, više se volim orijentirati na budućnost i lakše je prošlost smještati tamo gdje joj je i mjesto. Optimizam pamćenja pomaže nam da zaboravljamo svoje traume i pamtimo pozitivnije stvari. Ali bez obzira na idealiziraniju sliku u našim sjećanjima, potisnute rane provlače nam se u svakodnevicu. Svi ti zamišljeni karakteri u ovom tekstu zasjali su punim sjajem i ostat će nam zauvijek kao izvrstan dramski predložak. Sjajna je ideja da se naruče tekstovi od naših istaknutih dramskih autora, a Matišić je ovu narudžbu odradio vrhunski. Nakon niza svojih uspješnica i na filmu i u kazalištu, u svojim najkreativnijim godinama, za praizvedbu u našoj nacionalnoj kazališnoj kući isporučio je tekst koji će stajati uz bok našim najvećim dramskim djelima.

NACIONAL: I vi ste prošle godine navršili 50 godina, jeste li i vi došli u neki važan životni moment?

Da, osjećam da su to godine u kojima se skupilo dovoljno životnog i kreativnog iskustva da bih s pozornice mogao ponuditi još neku dodanu vrijednost. Imam nakon toliko godina trajanja i obvezu dublje zaorati. Osjećam da imam dovoljno stabilnosti i da mogu istraživati i samokritički gledati na svoj dosadašnji rad, ali i paralelno tražiti nove načine igre, stila i vlastita glumačkog izričaja. Uloge u trenutačnim predstavama koje igram u svom kazalištu pružile su mi i mogućnost da s vrhunskim redateljima; Bobom Jelčićem, Paolom Magellijem, Eduardom Milerom i sad Januszom Kicom kroz razne estetike i sa zahtjevnim zadacima prihvatim eksperiment i pokažem dovoljno hrabrosti da mogu i drugačije.

NACIONAL: Odrasli ste u Osijeku. Kako doživljavate Slavoniju svog odrastanja i ovu današnju?

Vrlo rano sam otišao i ostavio sam sliku Slavonije kad sam bio srednjoškolac. Sad sam, zadnjih pet godina vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji u Osijeku pa zaista imam sliku od “nekad i sad”, ali s ogromnom vremenskom distancom tijekom koje nisam bio prisutan. Velika je razlika između vremena onda i danas. Kad dođem u kampus među studente, gdje je prije bila vojarna JNA, veselo mogu zaključiti da to izgleda napredno, kreativno, lijepo. Ali čim izađem iz centra grada, vidim sliku Slavonije koja nije tako romantična… Prije se iz svakog dimnjaka dimilo, a danas u svakoj petoj kući ima svjetla. Ljudi se iseljavaju i to je tragično. Znamo svi za taj problem, ali se ne rješava. S jedne strane govori se o tome da će se sve učiniti da se to zaustavi, a svakodnevno smo svjedoci da oni koji pokušavaju sami svojim poduzetništvom osigurati svoju egzistenciju, nailaze na niz prepreka koje ih demoraliziraju. Uvijek se lupa po najslabijima. Iz mjeseca u mjesec lupi se po nekom proizvođaču mlijeka, jaja, voća… Suludo je to da se toliko mladih ljudi mora iseljavati. I to više nije ona klasična ekonomska emigracija. Odlaze cijele obitelji.

NACIONAL: Jesu li političari krivi za to?

Učinili su to malo veći igrači. Globalni manipulatori naših života. Lokalni političari odgovorni su jer se bave svojim uskim interesima, a ne krucijalnim temama. Vrh piramide vlasti više nije u našoj blizini. Sve što nam se događa plan je velikih interesnih skupina. Sve je isplanirano. Što ćemo jesti, kako ćemo živjeti, što nam se mora sviđati, što ćemo voljeti i koliko ćemo se liječiti. Defetistički moram reći da je to put koji nam je zacrtan. Gubimo ne zato što nismo sposobni, nego zato što nismo dovoljno veliki.

NACIONAL: S obzirom na to da je vaš punac Andrija Hebrang, razgovara li se u vašoj obitelji o politici?

Vrlo malo. Svi mi ostali ne bavimo se politikom i toliko je raznih tema i problema u svakodnevnom životu koje nas okupiraju da nema razloga uvlačiti politiku na obiteljskim druženjima. Upravo s njegovim “insajderskim” informacijama, vrlo brzo shvatimo da dnevno-političke teme s kojima nas zasipaju mediji imaju drugačiju istinu u pozadini i da na njih ne možemo utjecati ako nismo direktno uključeni. Možda baš zbog toga što sam neke stvari saznavao iz prve ruke i s relativiziranim objašnjenjima, odmičem se od politike i ne želim da ona bude dio moje svakodnevice.

Da se vratim na pitanje, pokušavamo osobito dnevnu politiku i odnose između stranaka izbaciti iz razgovora do te mjere da uopće ne znam za koga su mi glasovala djeca.

NACIONAL: Je li zaista tako?

Jest.

NACIONAL: Usprotive li se vaša djeca djedu ili se slažu s njegovim stavovima?

Razgovaraju. Imaju idealnog sugovornika. Razgovaraju sigurno o svemu, a najviše se samo vole. Ali vaše pitanje sadržava pokušaj sugestije da govorim o političkim stavovima svoje djece. Imat će oni prilike govoriti o svijetu u kojem žive. Mislim da puno toga mogu i ja od njih naučiti jer su otvoreni i nisu zatrovani poviješću. I sretan sam da su takvi.

NACIONAL: Jedan ste od mnogih kulturnjaka koji je podržao HDZ. Što vam znači ta stranka i zašto ste joj skloni?

Nisam bezuvjetno sklon nijednoj stranci. Niti sam član ijedne stranke. U raznim razdobljima života davao sam svoje ime i podržao neke stvari koje su mi bile pozitivne. Podrška na koju aludirate bila je usko definirana i telefonsko pitanje je bilo jesam li za to da se poveća, u budućoj vladi, izdvajanje za kulturu. Naravno da sam bio za to. Istovremeno sam podržao akciju OraH-a da se ne dozvoli istraživanje našeg podmorja. Bio sam uz to punim srcem, čak su me u izbornoj noći zvali da budem s njima, ali nisam otišao jer nisam član stranke, nego podržavam njihovu akciju. Prije nekoliko godina pristao sam na profesionalni angažman, vođenje programa i snimanje reklame za HSS. Ne stojim bezuvjetno niti iza nekih svojih reakcija i stavova, a ne bih dao svoju potporu ogromnom broju nepoznatih ljudi.

NACIONAL: Da imate priliku biti ministar kulture, biste li imali volje za to?

Iz ove pozicije, a posebno nakon desetak godina obavljanja funkcije predsjednika Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ne vidim se na takvim funkcijama, ne stremim ka njima i ne želim da mi je to budućnost.

NACIONAL: Istekao vam je mandat predsjednika HDDU-a, što ste napravili tijekom deset godina na čelu tog društva? Često ste bili u fokusu javnosti.

Nisam znao što me čeka kad sam preuzeo tu dužnost i morao sam se vrlo brzo adaptirati na zadanu situaciju. Na početku mandata imao sam vatreno krštenje i morao sam se gotovo sam nositi s problemima za koje nisam bio pripremljen. Pokušavao sam čuti glas svih, da održimo svoj fah na razini koja se poštuje i da se držimo zajedno u korist struke. Refleks politike, međutim, preko nas se vrlo jasno vidio i bilo je lako doći do nas i suprotstaviti naša mišljenja. Ali danas kad imam dovoljno dugu vremensku distancu, subjektivno mislim da sam uspješno uspio amortizirati mnoge nesuglasice i da sam za ceh dao koliko sam najviše mogao.

‘ZBOG DNEVNOPOLITIČKIH prepucavanja izvlače se traume iz prošlosti, etiketiraju se ljudi. Ako nisi s nama, onda si protiv. Učimo se demokraciji i ne damo da se drugačije misli’

NACIONAL: Utjecaj politike prisutan je u cijelom društvu, pa tako i u HDDU-u jer je dosta glumaca u jednom trenutku otišlo iz njega. Ministar kulture tada je bio Zlatko Hasanbegović, što mislite o njemu?

Taj odlazak kolega dogodio se kad ja više nisam bio predsjednik društva, ali je to bio povod da se tada potpuno povučem. Bivšeg ministra, kao i mnogi drugi, nisam poznavao i nisam stigao imati profesionalnih kontakata s njim. Vidim da je sad solo igrač, i to je legitimno.

NACIONAL: Mislite li da je u vrijeme kratkotrajne prošle vlade bilo radikalizama, s jedne i druge strane političkog spektra, da je situacija zaista bila izvan kontrole?

U tom momentu zaista je bila eksplozija svega. To se u našem društvu događa često i lako se gubi kompas. Zbog dnevnopolitičkih prepucavanja izvlače se traume iz prošlosti, olako se etiketiraju ljudi. Ako nisi crn, onda ćemo te proglasiti ljubičastim. Ako nisi s nama, onda si protiv. Još uvijek se učimo demokraciji i ne dozvoljavamo da netko drugačije misli. Izbjegavam govoriti o nekim događajima i izjašnjavati se o ljudima, ne zato što se bojim, nego zato što ne znam pravu istinu jer se puno toga i danas gura pod tepih.

NACIONAL: Pa to i jest ključni problem jer to nije razriješeno. Zato danas i neki postavljaju spomenik u Jasenovcu na kojem piše ‘’za dom spremni!’’.

Istina je, povijest nismo razriješili i očito je da još dugo nećemo. Ali to moraju učiniti – i to nije floskula – povjesničari. Moraju nam podastrijeti istinu i morali bi, ponekad, slušajući i čuti. Nemojmo stajati tako čvrsto iza svojih lijevih ili desnih utvrda i govoriti tko mora kako govoriti ili misliti. Gotovo svi akteri tih prošlih vremena nisu više među nama, neće nam naši djedovi to zamjeriti, idemo vidjeti što se zaista dogodilo i konačno se posvetiti problemima s kojima danas živimo.

NACIONAL: Spomenuli ste da se ne želite izjašnjavati ni o kakvim krucijalnim osobama, ali svejedno me zanima vaš stav o Josipu Brozu Titu.

Razumijem kontekst zbog kojeg vas “baš zanima” moj stav o Titu i možete ga pretpostaviti s obzirom na obiteljsku povijest. Ali ne osjećam se pozvanim da iz pozicije glumca koji se trenutačno ne bavi tom temom potičem raspravu ili moguće animozitete ni s kim, a posebice ne s kolegicom i bliskom suradnicom koja je njegova unuka, njezinom kćeri koju znam od rođenja i na koncu unosim bilo kakvu ogradu između Titove prapraunuke i moga sina koji su zajedno u školi. Zbog njihove budućnosti. Nadam se da je to shvatljivo i jedino moguće izjašnjavanje. Da se bavim poviješću ili politikom, sve bih to morao zanemariti. Ovako ne moram i neću.