Kako u kazalištu govoriti o konkretnim društvenim krizama i opipljivoj nepravdi koju trpe stvarni i bliski nam ljudi? Hoće li takva predstava otupjeti društvenu oštricu takve općepoznate priče ili će joj dati dodatnu tragičku dimenziju? Navedena pitanja u središtu su hrvatske premijere teksta „Radnice u gladovanju“ dramskog pisca Gorana Ferčeca, koji tematizira štrajk glađu radnica tekstilne industrije Kamensko iz 2010. Premijera će biti izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 9. lipnja.

Pisac, dramatičar i dramaturg na izvedbenim i kazališnim projektima Goran Ferčec rođen je u Koprivnici 1987. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u domaćim i stranim časopisima, a autor je romana “Ovdje neće biti čuda”, objavljenog 2011. Iste godine u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno je izveden njegov tekst “Pismo Heineru Mülleru” u režiji Bojana Đorđeva. Dobitnik je Nagrade austrijskog kulturnog foruma 2007., Nagrade hrvatskog glumišta 2014., Nagrade Festivala Borštnikovih susreta 2014. i 2015. te Nagrade Veljko Maričić 2011. Tekstovi su mu prevedeni na njemački, mađarski, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik.

U intervjuu za Nacional Ferčec priča o tužnoj sudbini radnica u Kamenskom, kao i radništva u Hrvatskoj, privatizaciji koja je do toga dovela, ali i o sadašnjoj političkoj i društvenoj situaciji.

NACIONAL: Tekst “Radnice u gladovanju” premijerno je izveden u njemačkom kazalištu i na Hrvatskom radiju, a evo, uskoro će ponovno biti na pozornici. Zašto ste ga napisali?

Odluka o pisanju teksta uvijek je kombinacija unutarnjih i vanjskih razloga. Barem je tako kod mene; tekst koristim kao medij intimne analize trenutka u kojem jesam. Povezivanje pojma tog osobnog i općeg u slučaju ovog teksta bila je tema rada. Da, tekst je na Trećem programu radija režirala Franka Perković. U Njemačkoj je tekst praizvela nezavisna kazališna skupina Fringe ensemble. Tekst je nastao kao odgovor na temu projekta na koji su me pozvali: Where is the new front? ili Gdje je nova fronta? Tema je bila postavljena široko u odnosu na socijalnu, geografsku, ekonomsku i, u cjelini, egzistencijalnu transformaciju kroz koju svijet prolazi. U vremenu u kojem, s jedne strane, mogućnosti za rad uopće nema ili je, s druge strane, neplaćen, prekovremen i izrabljivački, moja je odluka bila da kao odgovor na njihovo pitanje ponudim temu krize rada kao novog polja borbe.

NACIONAL: Tekst prati sudbinu radnica Kamenskog, tvornice koja je na neki način postala simbolom radništva u Hrvatskoj. Kako vidite radništvo, radnika? Tko je kriv za njihov grozan položaj u društvu?

Slučaj Kamenskog postao je simbol jer je transparentno pokazao i prokazao mehanizam koji desetljećima već stoji iza urušavanja te i svake druge tvornice i proizvodnje. Uvijek je posrijedi privatni interes pojedinca ili grupe. U slučaju Kamenskog privatni interes bio je usmjeren na zemljište u centru grada na kojem se nalazi tvornica. Jednadžba tog interesa nema nepoznanica, svi su protagonisti poznati. Primjenjujući postupak dokumentarizma, o tome pišem i u tekstu. Radnika vidim kao društveni subjekt koji u konačnici snosi posljedice državne i gradske politike koja je tom privatnom interesu svih ovih godina pogodovala. Istovremeno, radnici snose i posljedice na globalnom tržištu rada, od proizvodnje, uvoza jeftine robe proizvedene od potplaćene radne snage na istoku do nekonkurentnosti, koja je posljedica neulaganja sustava u radničko obrazovanje, prekvalifikaciju i znanje. Tema krize radnika samo otvara Pandorinu kutiju svih drugih kriza jedne neuspjele tranzicije; od kaosa u mirovinskom sustavu kao posljedice krize rada, preko politizacije i ideologizacije školstva, zatim raspada zdravstvene skrbi, pa do pitanja prava žena i manjina. Dok ovo pišem, pokušavam se sjetiti što je u ovoj državi u kontinuitetu s uspjehom dovedeno do kraja.

NACIONAL: Tekst se ne bavi individualnom situacijom, već prati patnju kolektiva. Zašto ste se odlučili na takav prikaz i što to kolektivno donosi u cijelom tekstu?

Kao formalno ishodište ovome tekstu uzeo sam Bachovu „Muku po Mateju“, monumentalno djelo izrazito zanimljive glazbene i dramske strukture. Kao istinskog ateista i velikog obožavatelja tog djela, kopkalo me pitanje što bi danas mogla biti pasija utemeljena na nekoj socijalnoj temi, neka vrsta socijalne pasije. Što bi moglo zamijeniti poziciju mitskog Krista i istovremeno podnijeti monumentalnost same forme? Radnice koje su, već iscrpljene, zbog neisplaćenih plaća odlučile stupiti u štrajk glađu, bile su taj bolni kolektivni glas, tema dovoljno snažna da se o njoj govori i piše. Kolektiv je ovdje znak zajedništva, snaga udruživanja oko zajedničke ideje. One, iako individualke, nose taj impuls borbe za zajedničku stvar, impuls koji kao bitan sadržaj nedostaje ovom društvu. U dramskom smislu radnice su jedan netipični heterogeni kolektiv; istovremeno i zbor koji opisuje što se zapravo dogodilo, ali i subjekt kojem se to dogodilo. Svaka od njih nosi svoju priču, a ako ih scensko ujedinjenje u jedno tijelo na trenutak desubjektivizira, to je upravo zato da bi mogle govoriti o sebi kao o drugima, kao o svima koji su prošli ili prolaze kroz to iskustvo poniženja.

‘Od 90-ih živimo u vakuumu unutar kojeg je društvo pasivni objekt eksperimenta na kojem pokuse rade ambiciozni, ali nesposobni. Oni koji imaju ambiciju nemaju znanje’

NACIONAL: I sami dolazite iz radničke obitelji pa i iz osobne vizure možete razmatrati taj problem iz više aspekata. Koja je razlika u položaju radnika u vrijeme Jugoslavije i danas? Može li se to uopće uspoređivati?

Moje iskustvo radničke obitelji temelji se na pamćenju da su moji roditelji radili. I da su radili svi oko njih. Radili su u uvjetima koji nisu bili idealni, ali nisu bili ni degradirajući. Mislim da treba biti oprezan prema idealiziranoj slici radnika u Jugoslaviji jer činjenice jasno upućuju na to da već osamdesetih, kada se od socijalizma polako zakreće k tržišnoj ekonomiji, dolazi do krize, stagnacije i velikih štrajkova koji će se polako preliti u devedesete. No ipak je moguće govoriti o dvije potpuno različite krize; radnici su tada bili oni koji rade i istovremeno se, između ostalog, bore za radnička prava, povećanje osobnih dohodaka i garanciju za redovito snabdijevanje proizvodnje. Kriza uvjeta rada i proizvodnje danas se pretvorila u opću krizu rada; danas posla naprosto nema. Oni, pak, koji posao imaju, a da nije u javnom sektoru, potplaćeni su ili mjesecima nisu primili plaće. Nemogućnost rada i potpuna degradacija uvjeta rada je zapravo nepoštivanje jednog od ljudskih prava, jer pravo na rad upisano je u 23. točku Opće deklaracije o pravima čovjeka.

NACIONAL: Već ste spomenuli privatizaciju kao ključni problem hrvatskog društva. Kako vidite situaciju u Hrvatskoj, gdje su ključni problemi i kako ih riješiti? Može li ih ova politička garnitura koja se izmjenjuje riješiti?

Mislim da vaše pitanje jasno upućuje na pomalo apsurdno očekivanje da se u trajanju jedne garniture nešto može promijeniti. Ta želja za instant promjenom rezultat je iscrpljujućeg perpetuiranja unutar mrtve točke u kojoj se zaglavilo društvo i potrebe da se mehanizam konačno pokrene i da započne neka vrsta društvenog, ekonomskog i političkog napretka. Od sredine devedesetih živimo u vakuumu unutar kojeg društvo nije ništa doli pasivni objekt eksperimenta na kojem pokuse vrše ambiciozni ali nesposobni. Problem je jednostavan: oni koji imaju ambiciju, nemaju znanje. A djelovanje koje proizlazi iz neznanja izrazito je opasno i neodgovorno. Trenutačna garnitura pokušava neznanje sakriti bildanjem nacionalne paradigme. Podizanje mulja nacionalizma, netrpeljivosti i ksenofobije, zapravo je način da se sakrije nesposobnost političkog rada koji bi imao konkretni rezultat. U jednom razgovoru na Nexus institutu, snimku kojeg je moguće pronaći na YouTube kanalu, Dubravka Ugrešić dala je zanimljiv odgovor na pitanje zašto se stvari u državama bivše Jugoslavije ne mijenjaju od devedesetih. Rekla je, parafraziram, da se stvari ne mijenjaju jer se ne mogu promijeniti, jer je nacionalizam projekt nalik zatvoru iz kojeg nema izlaza, ideološki glup i prazan, jednostavan i opsesivan, a iza njega nema ničega. U potpunosti se slažem. Dok politički establišment, u nedostatku programa i znanja, inzistira na tom ispraznom projektu, nikakva promjena nije moguća. Moguć je samo socijalni kaos, neimaština i dodatno bujanje nacionalizma. Potpirivanje paranoje nacionalne ugroženosti najbolji je način da se ljude navede da zaborave glad, neimaštinu, niske plaće i penzije, neučinkovito i zaduženo zdravstvo, nezaposlenost.

NACIONAL: Kako gledate na dramu oko sudbine Agrokora?

Mislim da je urušavanje zapravo posljedica gramzivosti i tranzicijsko-provincijalnog uvjerenja da mi to sigurno znamo i možemo, a ako se pokaže da ipak ne znamo, pokrit ćemo rupe tuđim novcem i kreditima. Osim Agrokora, i Algoritam je propao po matrici koju sam gore opisao. Jer u kapitalizmu od neznanja i pohlepe jednako stradavaju i knjiga i pašteta; roba je roba.

NACIONAL: Završen je prvi krug lokalnih izbora, u vašoj rodnoj Koprivnici ide se u drugi krug, kao i u Zagrebu u kojem dulje živite. Kako komentirate rezultate izbora, posebno u Zagrebu?

Zanimljivije od Zagreba jest pogledati rezultate u mjestima u kojima kriza nikada nije bila veća, u Dalmaciji, Lici i Slavoniji gdje je dominantno prevladao desni centar. Nedavno sam čitao dvije sjajne knjige francuskih autora koje se bave regijama udaljenima od centara moći. Poznati francuski filozof Didier Eribon, kao i njegov puno mlađi kolega, pisac Édouard Louis, u svojim se autobiografskim prozama bavi analizom političke promjene koja se dogodila unutar propale radničke klase u provincijskim, industrijskim dijelovima sjeverne Francuske. Tamošnje se radništvo, nakon propale industrije i izgubljenih poslova, prepušteno neimaštini i bez ikakve perspektive, okrenulo desnici i stranci Nacionalne fronte. U trenutku kad su osjetili da su zaboravljeni i prepušteni sebi, najprije su krivca za svoje stanje pronašli u stanovništvu druge boje kože i svemu što nije francusko, a novog vođu u Marine Le Pen. Le Penova je to sjajno iskoristila i među rastureno stanovništvo i radništvo ubacila nekoliko obećanja o obilju u Francuskoj koje će biti samo za Francuze. Scenarij vrlo sličan našem. Okretanje desnici i desnom centru u regijama udaljenima od centra moći, želja je da se istovremeno učvrsti nacionalni identitet i pronađe krivac za neimaštinu i zapostavljenost u kojima se stanovništvo već godinama koprca. Bolni je apsurd taj da je upravo HDZ većim dijelom odgovoran za to i takvo stanje u tim regijama.

NACIONAL: Politička platforma ZG je naš! vaših kolega kulturnjaka osvojila je četiri mandata u Skupštini. Kako to komentirate i mislite li da se stvari ne mogu mijenjati bez aktivnog uključivanja u politiku?

Ne mislim tako. Baš naprotiv. Civilna scena, platforme, udruge i inicijative u Hrvatskoj pokrenule su nevjerojatno važne socijalne i političke promjene. Od akcija vezanih uz školstvo i kurikularnu reformu, protesta za prava manjina i povorke ponosa, inicijativa za suočavanja s prošlošću, aktivnog otpora kulturnjaka i mnogih drugih stvari. Članovi platforme Zagreb je naš! već petnaest godina aktivno se bave gradskim temama. Četiri mjesta u Skupštini koja je platforma osvojila bit će izuzetno važna protuteža šerifskoj politici jednog čovjeka kojom se upravlja gradom.

‘Podizanje mulja nacionalizma, netrpeljivosti i ksenofobije zapravo je način da se sakrije nesposobnost političkog rada koji bi imao konkretni rezultat’

NACIONAL: Politika je u Hrvatskoj sveprisutna i gotovo je nemoguće donositi odluke bez da ih netko iz politike „amenuje“. Kako na to gledate? Dijelite li razočaranje životom u Hrvatskoj?

Više sam razočaran vlastitom pasivnošću kojoj se ponekad prepustim, nego samim stanjem u Hrvatskoj. Ne vjerujem da su velike promjene moguće, ali poznajem ljude s nevjerojatnom energijom i željom za promjenom. Vjerujem da je moguće razbiti predrasudu da je potrebno pripadati političkom establišmentu da bi se pokrenula promjena. Ako i jest tako, siguran sam da će platforma Zagreb je naš! napraviti bitan korak u percepciji toga što znači baviti se politikom i kako zapravo u praksi izgleda politika koja počiva na principima sudjelovanja, uključivosti i otvorenosti.

NACIONAL: Što sada radite? Može li se očekivati novi roman?

Trenutačno radim nekoliko poslova istovremeno, uglavnom vezanih uz kazalište. S izvedbenom skupinom BADco. pripremam projekt u HNK u Zagrebu koji će premijerno biti izveden u studenom, a ishodište ima u filmu “Ritam zločina” Zorana Tadića. S koreografom Matijom Ferlinom radim na njegovu novom izvedbenom projektu prema motivima Molièreova “Tartuffea”. Za izdavačku kuću Fraktura s urednikom Seidom Serdarevićem pripremam knjigu drama u kojoj će se naći i moja prva drama izvedena u ZKM-u “Pismo Heineru Mülleru” i sve tri drame iz trilogije o radnicima. I da, pišem novi roman, već nekoliko godina. Njime ću završiti temu radništva koju sam započeo dramom, a nastavio razvijati u knjizi eseja “Priručnik za jučer”. Roman je biografija jedne radnice ili, kako ga ja definiram, anti-biografija, jer u sebi ne nosi ništa što bi imalo dodanu biografsku vrijednost koja bi je, na prvi pogled, činila vrijednom pisanja. Bit će to samo jedan radnički život u devetnaest poglavlja bez velikih priča i događaja. Znam kako će završiti. I znam naslov: “Život radnice na kraju dvadesetog stoljeća u jugoistočnoj Europi”.