Željko Starčević je šef sindikata Tvornice vagona Gredelj. Njegov zamjenik Mladen počinio je samoubojstvo nakon velikih javnih prosvjeda i sukoba unutar sindikata. Željko je rastrzan između krivnje koju osjeća zbog Mladenove smrti i očekivanja radnika da povedu štrajk koji bi trebao osujetiti vladine planove po nalogu EU-a da tvrtku pošalje u stečaj.

Kratki je to sadržaj potresnog dokumentarnog filma ‘’Što da se radi?’’ redatelja Gorana Devića, koji je svoju premijeru doživio na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u službenoj konkurenciji. U opisu filma stoji da je priča kojom se bavi ovaj film paradigmatična priča Hrvatske, ali i ostalih tranzicijskih zemalja. Motivacija redatelja Devića bila je desetogodišnja borba sindikata Tvornice željezničkih vozila Gredelj, koju je odlučio pratiti kamerama i snimiti film “o borcima i radnicima, sanjarima i revolucionarima, sindikalnim vođama i stečajnim upraviteljima i nezaštićenom pravu na rad”, želeći pritom prikazati kako jedan svijet rada nestaje pred nama.

Goran Dević diplomirao je filmsku i TV režiju na ADU Zagreb, gdje danas radi kao izvanredni profesor na BA i MA studiju filmske i TV režije. Redatelj je i scenarist dvadesetak dokumentarnih i igranih filmova, od kojih su mnogi nagrađivani u Hrvatskoj i širom svijeta. Sa Zvonimirom Jurićem napisao je scenarij i režirao dugometražni igrani film “Crnci” za koji je 2009. osvojio Zlatnu arenu za režiju na festivalu u Puli i niz nagrada na inozemnim filmskim festivalima (Grand prix Ljubljana Film Festival Slovenia 2009.; Grand prix Festival autorskog filma Srbija 2009.; FIPRESCI award Cottbus Film Festival Germany 2009.; specijalna nagrada za režiju Cottbus Film Festival Germany 2009.)

‘film koji smo snimili pokazuje šprancu po kojoj je skršeno mnogo sličnih firmi’, kaže goran dević

NACIONAL: Snimili ste potresan dokumentarni film „Što da se radi?“ koji ste nazvali i filmom o nezaštićenom pravu na rad. Zašto nakon tog iskustva smatrate da pravo na rad danas nije zaštićeno?

Pravo na rad nezaštićeno je kod nas. Otkad smo članica EU-a, nama kao individuama nitko ne brani da odemo negdje drugdje i radimo. To svoje pravo možemo koristiti pa ga je izgleda već iskoristilo preko deset posto stanovnika ove zemlje, a kad bi se izračunao postotak onih koji su otišli unutar radno sposobnih koji nemaju vojnu mirovinu, brojka bi moguće začudila i najpesimističnije. No ja ne bih plakao oko tih činjenica, nisu nas zadesile kao elementarna nepogoda. Za to što se zbiva sami smo si odgovorni, dapače, bez greške i dalje biramo istu političku opciju i iste ljude.

NACIONAL: Kako je to moguće?

Aklamacijom smo dozvolili svojim predstavnicima da unište privredu koju smo naslijedili iz socijalizma. Da apsurd bude veći, i naša tzv. ljevica dokazala je da ne zaostaje mnogo u razvoju pljačkaškog kapitalizma za desnicom. Eto, recimo, Gredelj je politički odveden u nepotreban stečaj za vrijeme SDP-ove vlade. Milanovićev SDP bio je jednako toliko neoliberalan koliko je HDZ bio socijalan, da posudim rečenicu od Borisa Budena. Obe opcije tretirale su rad jednako, eventualno su se razlikovale između sebe u interpretaciji Drugog svjetskog rata. Zato mislim da bi se prava ljevica trebala na neko vrijeme suzdržavati od sekundiranja glupoj i nemaštovitoj desnici u njihovim besmislenim kulturalnim ratovima. Pustiti ih da se sami na livadi naganjaju s uobraziljama i avetima. Prava ljevica bi trebala širiti polje političke borbe na do jučer nezamislive teme. Evo, recimo, što je s Inom? Jebeš ljevicu koja nije spremna ponuditi nacionalizaciju Ine nakon svega što se dogodilo.

NACIONAL: Deset godina ste pratili egzistencijalnu borbu radnika Tvornice željezničkih vozila Gredelj i njihovu postupnu propast. Kako ste doživjeli sporo umiranje nekad respektabilne tvornice koja je osnovana davne 1894.?

Kad radim film, potpuno se identificiram sa svojim protagonistima, a u isto vrijeme sam svjestan da sam ja još uvijek ja i da o svojim protagonistima radim film. To je vrlo shizofrena i ponekad neugodna pozicija. Posebno je neugodno kad u nekoj fazi rada na filmu shvatiš da je za film dobro ono što nije dobro za protagoniste. U filmu “Što da se radi?’’ to nije bio slučaj. Interesi su nam se poklapali.

NACIONAL: Godine 2021. slovačka kompanija Tatravagonka uložila je 45 milijuna eura i time je navodno spašena tvornica Gredelj. Je li to zaista i spas za radnike te tvornice?

To je svakako spas za onaj jako reducirani broj ljudi koji tamo još radi. Završetak stečaja je značio da su dio tog novca dobili i bivši radnici kao stečajni vjerovnici. Proces je trajao deset godina pa dosta ljudi nije, nažalost, doživjelo ostvarenje tih svojih financijskih prava. Drugo je pitanje koja je budućnost tvornice. Odgovor na pitanje hoće li to i u budućnosti biti mjesto gdje će se smišljati, projektirati i proizvoditi inovativna željeznička vozila ili će to biti samo radionica za remont vlakova, mislim da svi znamo.

‘Kad radim film, potpuno se identificiram sa svojim protagonistima’, kaže redatelj Dević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Nameće se poveznica s dokumentarnim filmom Srđana Kovačevića „Tvornice radnicima“ iz 2021. koji je također pratio dugogodišnju borbu radnika tvornice ITAS u Ivancu i njihov otpor kapitalističkoj ekonomiji. Koliko se svojom pričom naslanjate na taj film?

Volim Srđanov film i njegovu poziciju dok ga je snimao, to je jedan pošteni aktivistički film. Film koji u stvarnosti pokušava naći dokaze da, kako ste vi rekli, „otpor kapitalističkoj ekonomiji“ negdje još uvijek postoji, tinja. Iako volim Srđanov film, moje ambicije kad radim bilo koji, ne samo ovaj film, dijametralno su suprotne. Nikad nisam imao potrebu ulaziti kamerom među ljude da bih tamo našao dokaz ili potvrdu za vlastite političke stavove. Naprotiv, kada odlučim nešto snimati, kroz snimanje nastojim upoznati i razumjeti svijet u koji ulazim. Gotovo uvijek situacija je kompleksnija nego što se izvana ili na prvu loptu čini. Ne biram protagoniste po svojim ideološkim preferencijama niti u njihovu filmskom reprezentiranju od njih radim nešto što bi iz moje perspektive oni trebali biti. Konkretno, glavno lice mog filma, sindikalni vođa Željko Starčević sve je samo ne ono kako bi ljevičari koji manje-više nemaju doticaj s radništvom željeli da izgleda sindikalni lider.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pohvatati sve konce i izdvojiti najvažnije momente kroz proteklih deset godina koliko ste snimali film?

Materijal koji čini skoro prvih pola sata filma snimao sam malom ručnom kamerom. Mislio sam da snimam materijal koji će mi pomoći kod pisanja scenarija igranog filma o pobuni radnika u nekoj imaginarnoj tvornici. Pogledavši materijal, shvatio sam da imam nešto puno bolje i veće. Kad u rukama imaš tako bolan i dramatičan materijal, to obvezuje. I u ljudskom i u filmskom smislu. Ljudi koje sam pratio dok su se iznutra sindikalno borili za opstanak tvornice vrlo brzo našli su se na cesti. Ostao sam s njima idućih deset godina.

NACIONAL: Jedan od dramatičnijih momenata filma je kada sindikalni vođa Starčević u prolazu govori zaštitarima da je tijekom devet godina 40 radnika umrlo, svi negdje oko 50 godina, jedan se ubio, a kolegica se bacila s osmog kata. Kako ste doživjeli sudbine tih ljudi koji su se sve te godine borili za pravo na rad, a neki su i preminuli tijekom snimanja filma?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati film koji smo napravili.

NACIONAL: U opisu filma stoji da je priča kojom se film bavi paradigmatična priča Hrvatske, ali i ostalih tranzicijskih zemalja. Zašto to mislite?

Zato što film koji smo snimili pokazuje šprancu prema kojoj je skršeno mnogo sličnih firmi. Od politički oktroirane odluke da se neka privredna grana ili subjekt otpiše, neovisno o rezultatima ili općoj društvenoj koristi. Do umjetnog izazivanja krize i proglašenja stečaja. Stimuliranja radničke nesolidarnosti postepenim otpuštanjem i privremenim zadržavanjem dijela radnika koji se onda između sebe dodatno antagoniziraju i razjedinjuju. To se sve, naravno, događa samo u zemljama periferije EU-a. U isto vrijeme u bogatijem centru Unije država dotira sličnu industriju, politički joj pronalazi nove poslove, pomaže joj preuzeti tržišta perifernih zemalja u kojima su politički pomogli skršiti konkurenciju. A ako im, jer su prosperitetni, “pofali” stručnih radnika, slobodno mogu zahvatiti u rezervoar ovih naših, otpuštenih. I onda se to sve skupa zove slobodno tržište? Pojedinačni glasovi da smo pri ulasku u EU bili ispod stola ucijenjeni da moramo predati ili uništiti neke privredne grane, uopće se ne čine nerealnim. EU, nažalost, nije ni demokratska niti solidarna zajednica.

NACIONAL: Vaš dosadašnji rad uglavnom je vezan uz obične ljude i radnike, ali i uz Sisak iz kojeg potječete. Koliko su vaše odrastanje u Sisku i postupno propadanje sisačke industrije bili inspiracija za rad na filmu „Što da se radi?“

Želja da toliko puno vremena provedem s radnicima Gredelja nema veze s time gdje sam rođen. Naprotiv, ima puno veze s činjenicom da su me ti ljudi bez ograda pustili u svoj svijet i dali mi priliku da iznutra ispričam tu priču. Nadam se da je film koji smo napravili opravdao njihovo povjerenje.

NACIONAL: Kako to da ste odlučili prikazati film premijerno na Sarajevo Film Festivalu, a ne na festivalu u Puli koji je nedavno završio i koji je od ove godine uvrstio dokumentarni film u službenu konkurenciju, čak je ove godine dokumentarac osvojio i Zlatnu arenu za najbolji film?

Imali smo poziv od Pule, ali film tada nažalost još nije bio gotov. Pozdravljam uključivanje dokumentarnog filma u službenu konkurenciju i nadam se da ćemo prikazati film u Areni iduće godine. Uz Grčki teatar u Taormini na Siciliji, to je najljepše mjesto na svijetu gdje je moguće gledati film. To nije mala stvar.