Goran Dević rođen je 1971. godine u Sisku. Studirao je arheologiju i pravo. Godine 2008. diplomirao je filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Autor je dokumentarnih filmova nagrađivanih na festivalima u Cottbusu, Prizrenu, Pragu, Sarajevu, Oberhausenu, Neubrandenburgu, Mariboru, Motovunu i Zagrebu. Iako se proslavio dokumentarnim filmovima, u svojoj filmografiji ima i kratki igrani film “Ma sve će biti u redu” i dugometražni “Crnci”, s kojim je 2009. trijumfirao na festivalima u Puli i Ljubljani.

Povodom vijesti koja je odjeknula u kulturnoj javnosti, vezana za internacionalni uspjeh njegovog novog dokumentarca “Paviljon 6” Dević progovara za Nacional.hr.

– Jeste li i sami iznenađen činjenicom da će Vaš film “Paviljon 6”, koji je još nedovršen, završiti na BBC-u. Agentica je vidjela dijelove filma na sarajevskom festivalu ?

– Film “Paviljon 6” izabran je kao jedan od šest projekata platforme Docu Rough Cut Boutique, koju organiziraju Sarajevo Film Festival i Balkan Documentary Center. Taj vrhunski edukacijski program koji vode Rada Šešić i Martichka Bozhilova u suradnji sa iskusnim mentorima, priprema dokumentarne projekte da se na Sarajevo film festivalu predstave međunarodnim festivalima, distributerima i urednicima. Dakle prije momenta u kome je urednica BBC-a pogledala prvih pola sata budućeg filma, montažer Vanja Siruček, producent Hrvoje Osvadić i ja proveli smo intenzivna tri tjedna priprema za našu sarajevsku prezentaciju, tako da smo na neki način imali osjećaj da smo svojim radom zaslužili interes koji smo tamo izazvali.

– Je li film nastao iz straha nepoznate bolesti, intimne potrebe da kroz majku i sebe progovorite i o stanju u društvu, državi,zdravstvu…?

-Film je nastao slučajno. Čim je došla anti covid vakcina u Hrvatsku, među prvima poziv za cijepljenje je dobila majka moje partnerice. Išao sam sa njom na cijepljenje kao vozač i pravio joj društvo dok je čekala u redu. Već u prvih petnaestak minuta shvatio sam da je moja podrška bila nepotrebna, jer su se potpuno nepoznati ljudi, čekajući u redu, međusobno razgovarali kao bliski prijatelji. Naš narod naprosto ima talent da teške situacije prebrodi ubrzanim intimiziranjem sa nepoznatim ljudima. Iste sekunde mi je bilo jasno da bi redovi za cijepljenje mogli biti odlična pozornica za film o teškom vremenu u kome smo živjeli.

– Koliko je trajalo snimanje i jeste li imali problema dobiti pred kameru u toj izvanrednoj situaciji ljude koji pristaju da ih se snima?

– Snimali smo na entuzijazam, bez novaca, šesnaest snimajućih dana. Nakon izolacije i zatvaranja kome smo bili podvrgnuti, imao sam osjećaj da snimamo film u nekom puno boljem i otvorenijem Zagrebu od onoga koji sam poznavao prije zatvaranja. Svi ljudi koje sam molio da ih snimamo, ne samo da su nam odobrili snimanje, nego su bili istinski zainteresirani da sudjeluju u nečemu što će iza nas ostati kao svjedočanstvo jednog složenog vremena. Imao sam osjećaj da je i nama kao filmskoj ekipi i našim protagonistima u prethodnom razdoblju nedostajalo ljudske komunikacije, pa smo se svi skupa nakratko jedni drugima otvorili.

– Slažete li se da dometi i uspjesi hrvatske dokumentarne filmske produkcije znatno nadilaze one igrane dugometražne?

-Ne. Mislim da su se u oba filmska roda pojavili zanimljivi i bitni naslovi. Kinematografija koja iznjedri igrani film kao što je “Sigurno mjesto” Jurja Lerotića, u potpunosti je zavrijedila svoje postojanje. Sa malo, ili bez novaca ponekad je, uz mnogo pameti, rada i sreće, moguće snimiti dobar dokumentarni film. No bez sustavne potpore i ozbiljnih ulaganja nije moguće imati kinematografiju.

– Kakvu interakciju imate sa svojim producentom Hrvojem Osvadićem, koliko ste različiti,ima li “fighta” u montaži što treba ući u finalni šnit filma?

– Hrvoje i ja radimo dugo zajedno. Mislim da je naš profesionalni odnos vrlo jednostavan. Jedan drugome dopuštamo da budemo ono što nam uloge u zajedničkom poslu nalažu.

– To što svi govore trenutno o vašem filmu vezanom uz koronu, a vi je danas imate jest ironija sudbine, ili…?

– Film “Paviljon 6” zapravo i nije film o koroni. Korona nam je samo izlika, širi tematski okvir koji nam dozvoljava da pričamo o društvu kome živimo. Korona je bila neka vrsta lakmusa, koji je samo pokazao vidljivim unutarnje konflikte, strahove i ludosti vremena u kome živimo.

– Zašto hrvatski filmaši već godinama šute i ne bune se na stanje, probleme i odluke HAVC-a i HRT-a. zato jer su u strahu da ne budu odbijeni na idućim natječajima?

– Ja imam obrnuti osjećaj. Nakon Hasanbegovićevog rušilačkog nasrtaja na hrvatsku kinematografiju čini se da je cijela filmska zajednica svjesna koliko je krhak društveni okvir u kome radimo svoje filmove i koliko malo fali da se sve uruši kao kula od karata. Mislim da je upravo zbog tog nasrtaja, zajednica postala svjesna same sebe i da se spremna boriti za svoj goli opstanak, jer o golom opstanku se radi.

– Što kao filmaš, umjetnik i građanin očekujete od izbora u 2024. godini, trebaju li i kakve promjene Hrvatskoj?

– Ova zemlja treba promjene, ali se bojim da se one neće dogoditi. Ili da budem točniji, ako se i dogode, bojim se da će biti promjene na gore.