Nakon što je premijer Andrej Plenković javno napao Dražena Lalića, profesora politologije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, optuživši RTL televiziju da ga je „angažirala i dala mu pare ne bi li dva dana prije izbora na najgori mogući način gadio Filipovića“, kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, reagiralo je Hrvatsko politološko društvo. „Hrvatsko politološko društvo najoštrije osuđuje neargumentirane kritike koje je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković uputio prof. dr. sc. Draženu Laliću i RTL televiziji. Riječ je ne samo o napadu na pojedinca koji je naš član, nego napadu na cjelokupnu politološku zajednicu, kao i na medije koji naša znanja koriste s ciljem informiranja javnosti“, stoji u njihovu priopćenju.

Tim je povodom Nacional razgovarao s profesorom Goranom Čularom s Fakulteta političkih znanosti, koji je bio potpisnik tog priopćenja kao aktualni predsjednik Hrvatskog politološkog društva. Osim na postizborne javne prepirke, profesor Čular osvrnuo se i na same rezultate lokalnih izbora.

NACIONAL: Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković izjavio je da je HDZ-ov kandidat Davor Filipović izgubio izbore u Zagrebu zato što je bio „loš kandidat“, a ne zato što su mu neke televizijske kuće krivo navodile ime, kako je tvrdio premijer Plenković. HDZ se tim povodom oglasio priopćenjem, a Filipović je uzvratio Frankoviću da se takve izjave ne iznose javno, nego među stranačkim prijateljima, „u svlačionici“. Kako će se taj spor odraziti na HDZ, kako na Frankovića, a kako na premijera Plenkovića?

HDZ je godinama, barem 25 godina, bio stranka koja je svoje interne sukobe dobro krila od javnosti. Za razliku od SDP-a u kojem su se uoči sastanka predsjedništva stranke unutarnji sukobi valjali ulicama, HDZ je to vješto prikrivao. Otkad je Tomislav Karamarko 2015. godine sam srušio vlastitu vladu, HDZ pokazuje puno veću otvorenost. To sam protumačio kao dobru stvar i za HDZ i za Hrvatsku. Ovim Filipovićevim odgovorom gradonačelniku Frankoviću postavlja se pitanje vraća li se HDZ opet u tu svoju ljušturu začahurenosti. Ili je ipak riječ o drukčijem HDZ-u, koji se uspijeva održati kao vodeća stranka, a da pritom svoje interne nesuglasice ne krije kao zmija noge.

NACIONAL: U čemu je problem premijera Plenkovića? Zašto Andrej Plenković nije uspio transformirati HDZ i tako promijeniti Hrvatsku?

Najgora spoznaja o gospodinu Plenkoviću mi je da se medijskim trikovima i prividom nastoji održavati na vlasti. Nasuprot tome, on je kada je preuzimao HDZ i Vladu vrlo realistično pristupio problemima, rekavši da „HDZ i Hrvatska ne mogu biti taoci jednog čovjeka“, misleći na Tomislava Karamarka. Mogao bih reći da je na čelu HDZ-a i Vlade napravio dosta vrijednih stvari. Dio njegove teze da će „mijenjajući HDZ promijeniti Hrvatsku“ mislim da nije posve neuspio projekt. Dio tog projekta je ostvaren, ali u politici se događaju stvari koje ni najbolji politički stratezi ne mogu predvidjeti. Ta transformacija u cijelosti nije uspjela jer je gospodin Plenković cijelo vrijeme radio koncesije naslijeđenom, onom tradicionalnom HDZ-u. To se u prvom redu odnosi na ustaški poklič „za dom spremni“. S druge strane, simbolička koncesija koja HDZ-ovcima jako puno znači bilo je i vraćanje Dana državnosti na 30. svibnja, kada je 1990. godine bio konstituiran prvi višestranački sabor.

NACIONAL: Je li to glavni razlog?

Nije. Plenkovićev odnos prema izrazito klijentelističkim i koruptivnim radnjama nije bio promptan, dovoljno brz. To se vidjelo na primjeru mnogih ministara koji su morali otići zbog sumnji na korupciju, a premijerova reakcija nije bila dovoljno snažna. Unatoč svemu tome, transformacija je imala za posljedicu da desno od HDZ-a nikada nije bila ovako jaka skupina kao što su Domovinski pokret, Most i Suverenisti. Devedesetih je u tom političkom prostoru postojao HSP, ali on je imao najviše osam mandata. Danas postoji 25 zastupnika u Saboru desno od HDZ-a. HDZ se kompeticijski pomaknuo potpuno u centar i od 2020. hrvatski stranački sustav prvi put funkcionira kroz postojanje bipolarne opozicije. Takve konstelacije često vode pojačanoj ideološkoj polarizaciji, koja može ugroziti i samu demokraciju. Ona je prisutna u javnosti od Tomislava Karamarka, ali je sada postala i obilježje stranačkoga sustava. S druge strane, ideološki polarizirana opozicija i surađuje protiv HDZ-a, što se zadnji put dogodilo u drugoj polovici devedesetih. Tako da nije jednostavno predvidjeti daljnji politički razvoj u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako ocjenjujete pobjedu platforme Možemo! u Zagrebu? Premijer Plenković sumnjiči ih da su sloganom „Promijenimo Zagreb da bismo mijenjali Hrvatsku“ ukrali njegov slogan prema kojem će mijenjajući HDZ promijeniti Hrvatsku…

Možemo! je izdanak onoga što smo nekada zvali Novom ljevicom. To se na zapadu počelo događati šezdesetih godina u sasvim drugim okolnostima. Možemo! se danas može uspoređivati s onim što se događa u Španjolskoj pojavom Podemosa. Drukčiji su. To su većinom aktivisti civilnog društva s puno iskustva, koji grade tu političku platformu na živoj politici, prepoznajući svakodnevne probleme ljudi. Oni ne koriste niti padaju na medijske fore. To se pokazalo i na parlamentarnim izborima 2020. godine, a sada posebno u Zagrebu gdje su postali gotovo apsolutni izborni pobjednici. I na parlamentarnim, kao i na ovim lokalnim izborima inzistirali su samo na određenim pitanjima, a to su pitanja koja tište sve građane. Nisu previše ideologizirali kampanju, svjesni da im to može odmoći, a nisam siguran koliko svi oni unutar sebe stoje na istim pozicijama. To je pokret u nastajanju i tek ih očekuje da se unutar sebe poslože i dobiju ideološku konzistentnost.

NACIONAL: Kako ste doživjeli verbalni napad premijera Andreja Plenkovića na profesora Dražena Lalića kao političkog analitičara? Premijer je napao i novinare, a u žestoku polemiku ušao je s Hrvojem Krešićem, novinarom N1 televizije.

Hrvatsko politološko društvo u svom priopćenju potpuno je jasno dalo do znanja u čemu je tu problem. Nismo stali samo u zaštitu profesora Dražena Lalića, politologa i člana svog društva. Ono što nas je posebno motiviralo jest taj odnos vlasti prema akademskoj zajednici, ali i medijima. Premijer Andrej Plenković nije jedini koji se poslužio takvim metodama. Demokracija počiva na nekim stvarima koje ne ulaze u njezinu strogu definiciju. Jedno je povjerenje građana u institucije, a drugo je tip temeljne demokratske pristojnosti. To su neuhvatljive stvari, ne propisuju se zakonima, ali demokracija upravo na tome počiva. Nije pristojno da se nositelji visokih državnih funkcija tako određuju prema građanima svoje zajednice.

NACIONAL: Kažete da to nije pristojno, ali premijer Plenković je političar koji ima najviše formalne političke moći u zemlji. S te pozicije pokušava diktirati i što je pristojno i što je objektivno, a što nije.

Ali to nije njegov posao. Ni premijer ni predsjednik države nisu izabrani da bi postrojavali društvo: ti, pogledaj se na šta ličiš, obriši se!; ti, ispravi se!; ti, zaveži špigetu! To je politički problematično s pozicije karaktera demokracije, a u sebi u krajnjoj instanci krije autokratski refleks. Drugo, metodološki je krivo. Zar mislite da je politički akter, pri tome i šef jedne stranke koja se natječe na izborima, a onda i premijer, stvarno najpogodnija osoba da procjenjuje objektivnost medija ili analitičara? Pri tome svi ostali u društvu imaju to pravo. Da je bilo tko drugi iz javnosti profesoru Laliću ili nekome drugome tako nešto rekao kao premijer Plenković, Hrvatsko politološko društvo ne bi reagiralo. Problem je kad to dolazi od najmoćnijih ljudi u državi. Nije problem što će netko komentirati nekog političkog analitičara. Dapače, zašto ne!? Ali ne s pozicije vlasti. Doduše, iz SAD-a i engleskog područja prihvatili smo taj termin „politički analitičar“, što baš nije najsretnije odabrani pojam.

NACIONAL: Zašto mislite da to nije prikladan pojam?

Mediji pokrivaju sve i svašta tim pojmom – politički analitičar. Ima u tim istupima analize, ali u biti su ti ljudi politički komentatori. Pojam analitičara sugerira da bi trebao biti objektivan, a komentator nema taj zahtjev objektivnosti. Posebno s tim ima problem premijer Plenković. On smatra da građani nisu dovoljno zreli da nešto prepoznaju, nego će im on to vrlo jasno pokazati na pojedinim primjerima pa zato često naglašava i ono: „da javnost zna“. Tako docira građanima poručujući im da ako baš i nisu posve glupi, onda su barem dovoljno neuki shvatiti što se događa pred njihovim vlastitim očima. Nije nam bila namjera braniti argumente profesora Lalića ili bilo kojeg člana Društva. Svatko se sam zna i treba boriti za svoje argumente. Za to nama kao politološkom društvu ne odgovaraju, ne polažu nam račune niti je organizacija odgovorna za njihove istupe.

NACIONAL: Profesor Žarko Puhovski javno se požalio da u svojoj polemici s predsjednikom Zoranom Milanovićem nije imao jednak tretman u znanstvenoj javnosti kao Dražen Lalić?

Da, u pravu je. Kad je riječ o Hrvatskom politološkom društvu, bio je to naš propust. Dogodio se zato što smo, prvo, bili potpuno osupnuti takvim nastupom predsjednika države. Drugo, kako je profesor Puhovski dugo prisutan u hrvatskoj javnosti, a ujedno i renomirani filozof, iskreno, potpuno smo izgubili iz vida da je i politolog po svome temeljnom akademskom obrazovanju. Interesantno, premijer Plenković je preuzeo taj argument kako bi sugerirao da udruge nisu reagirale jer ili se boje Milanovića, ili mu se ne žele zamjeriti, ili su na njegovoj strani.

NACIONAL: Pa smijete li se zamjeriti predsjedniku Milanoviću?

Mislim da predsjednik države i predsjednik Vlade zadnjih mjeseci u komunikacijskom smislu rade gotovo navlas iste stvari. Možemo govoriti o intenzitetu, ali radi se o sličnom postupanju, u smislu postrojavanja društva. Pri tome predsjednik Milanović izigrava i sam duh Ustava, jer odredba o tome da predsjednik države ne smije biti član političke stranke, na simbolički način određuje i kakav bi trebao biti odnos predsjednika prema svim političkim strankama i drugim političkim akterima svakodnevne politike. Istina, slično se ponašala i predsjednica Grabar Kitarović dok je Milanović bio premijer.

NACIONAL: Pokreće li predsjednik Milanović bitna društvena pitanja? Ima li, s obzirom na svoje ustavne ovlasti, i druge mogućnosti da ih rješava osim onako kako to čini, provokativnom retorikom?

Ponekad pokreće, ali često način na koji to čini nije plodonosan. Od njega bi se očekivalo da to čini načelno, sustavno i s jasnim političkim ciljem. Predsjednik može djelovati simbolički, što je i napravio u slučajevima napuštanja komemoracija zbog ustaškog slogana ili u slučaju vraćanja odličja Branimiru Glavašu. No kada to sporadično radi prema ljudima s imenom i prezimenom, motiviran često onim što su oni rekli o njemu, a ne načelnom politikom, cijela se stvar izgubi. To se dogodilo i na primjeru njegova napada na profesora Puhovskog. Je li se poslije toga razvila rasprava o javnim osobama i njihovim postupcima tijekom socijalizma? Nije. Je li se razvila rasprava o svjedočenjima u Haagu? Nije. Samo je Puhovski ispao problem. Iz svega zaključujem da se predsjednik s pozicije moći obračunao s jednim građaninom koji mu se ne sviđa.

NACIONAL: Mislite li da bi predsjednik Milanović trebao otvarati i ta pitanja? Zar ih povijest nije već definitivno zatvorila, kao i djelovanje predsjednika Franje Tuđmana u socijalizmu?

Ja to ne mislim. Svima je kristalno jasno zašto se pitanje lustracije u Hrvatskoj nikad nije ozbiljno postavilo i mislim da je to sada bespredmetno potezati. Ali onda se s tim pomirimo. Naravno, žrtve uvijek imaju pravo na takva propitivanja, ali kad to individualno koriste nositelji najviših funkcija u državi, a u isto vrijeme ne žele da to postane političko pitanje, onda je to arbitrarna i autokratska manifestacija moći i ništa više. S posljedicama: profesor Puhovski više ne nastupa. Tko zna hoće li „plaćenik“ Lalić.

NACIONAL: Kako tumačite to premijerovo pretvaranje profesora Lalića od „plaćenika“ u „honorarca“?

Plenković je ipak reterirao u odnosu na svoje prethodne izjave o profesoru Laliću, rekavši: „Pa da, prima za to honorar.“ Nakon takve intervencije premijera Plenkovića sada na Hrvatskom jezičnom portalu trebaju valjda pojmu „plaćenik“ dodati još jedno značenje. To bi, dakle, bio i čovjek koji prima honorar. Želim vam samo pokazati u kojem smjeru takva neprimjerena komunikacija političara odlazi. Nisam siguran da takva komunikacija premijera i predsjednika države išta dobro donosi. Samo je po sebi loše i to da se i njihovi međusobni osobni odnosi loše reflektiraju na državnu politiku. Najvažnija poruka iz priopćenja Hrvatskog politološkog društva bila je da demokratsko okruženje u kojem javnost kritički propituje rad visokih državnih dužnosnika, ima problem s predsjednikom države i premijerom kada oni počnu propitivati rad udruga, građana, pojedinaca izvan politike, kao i medija. Politički je to neprihvatljivo jer obrće stvari naopako. Možda su nastupi predsjednika Milanovića u političkom smislu njemu dobri, jer mu raste popularnost.

NACIONAL: Zašto onda iz istih razloga ne raste popularnost i premijeru Plenkoviću?

Ne znam. U ovom trenutku ne zanima me gube li oni takvom političkom komunikacijom ili dobivaju. Mi smo kroz komunikaciju predsjednika države i Vlade pretvorili Hrvatsku u prostor bukvalne politike. Tako kada imaju potencijala pokrenuti neko važno društveno ili političko pitanje, propuštaju to učiniti zbog svojih retoričkih bravura.

NACIONAL: Što će se dogoditi s kandidaturom profesorice Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda? Neupitno je da je ona vrhunski stručnjak, ali premijer Plenković unatoč tome odbija da saborska većina glasa za njezin izbor.

Aktualni „slučaj Zlate Đurđević“ kao kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda, najmanje je slučaj profesorice Đurđević. Na samom početku, kada je predsjednik Milanović počeo dovoditi postupak izbora čelne osobe sudbene vlasti u pitanje, navodeći da on ima kandidata neovisno o zakonskom postupku kandidiranja, bio sam uvjeren da predsjednik Milanović gradi poziciju moći za pregovore s Plenkovićem. U početku mi je izgledalo politički jako dobro odigrano. Zakonsku je proceduru ismijao, ali s razlogom, jer kasnije se i pokazalo da je bila za ismijavanje. Politika se nekada pokušava uškopiti pravnim sredstvima, ali politika to u pravilu ne dozvoljava, posebno kada je to par excellence njena domena, dakle, područje politike. Kao što ideologija pokušava uškopiti politiku, tako i pravo isto pokušava. No ovom prilikom pokazala se i loša strana predsjednika Milanovića, koju je prvi put demonstrirao kod lex Perković.

NACIONAL: O kakvoj je, po vama, lošoj strani predsjednika riječ? Nije li Zlata Đurđević odlična kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda?

Predsjednik Milanović jako je dobar u prepoznavanju točke problema, ali kada krene u rješavanje problema, ne uspijeva za to sistematski pripremiti teren. Kao što sam rekao, slučaj oko Zlate Đurđević podsjetio me je na lex Perković. Politološki gledano, vrlo se rijetko događa da političari izgube sve u nekom slučaju. Često moraju pristati na neke gubitke, ali Milanović je izgubio sve na lex Perković. Ne zato što nije prepoznao problem. Problem je zaista postojao, ali u rješenje tog problema nije ušao sistematski, u dogovoru s ostalim bitnim političkim akterima: predsjednikom države, pa čak i šefom tadašnje opozicije Tomislavom Karamarkom. Nije išao u pripremu, što je trebalo Hrvatskoj u tako delikatnoj situaciji. A tražilo se da izruči svoje glavne špijune, zapravo, ključne ljude u osnivanju hrvatske obavještajne zajednice i sigurnosne službe. Svaka tradicionalna politika nikada na to ne pristaje. Drugo, u tom izručenju doista je postojala neravnopravnost starih i novih članica Europske unije. Problem je postojao, ali Milanovićeva reakcija bila je loša. Nije imao strpljenja. I u slučaju Zlate Đurđević predsjednik Milanović prepoznao je problem, ali je kasnije zbog načina na koji se upustio u njegovo rješavanje uništio mogućnost da Zlata Đurđević bude izabrana u hrvatskom parlamentu. Barem mi to zasad tako izgleda.

NACIONAL: Je li se na lokalnim izborima dogodila „kolosalna pobjeda“ HDZ-a, kako je to procijenio premijer Plenković?

Na to pitanje mogu vam odgovoriti na temelju prvih dojmova. Kad govorimo o lokalnim izborima, treba znati da je riječ o 576 izbora, pa još postoji i glasanje o gradonačelnicima tih lokalnih jedinica, a posebno za vijeća i skupštine. To se onda treba pomnožiti s dva. To je ukupno gotovo 1200 izbora. Jako je teško tih 1200 izbora obuhvatiti u jednoj rečenici s glavnom porukom, pa i proglasiti pobjednika. Ne mislim da je na ovim lokalnim izborima ostvarena „kolosalna pobjeda“ HDZ-a. Točno je da je HDZ dosta dobra stranka u samoodržavanju. Već u nekoliko navrata pokazalo se da sporo pada, a kada i naglo padne, brzo se oporavlja. Ako bih trebao na razini dojma sažeti svih tih 1200 izbora pod zajednički nazivnik, onda ne bih rekao da su na ovim lokalnim izborima pobijedili novi ljudi. Preciznije bi bilo reći da su pobijedili drugačiji. Ti drugačiji bili su u velikom broju i novi, kao Možemo! i Domovinski pokret, ali i niz neovisnih lista i kandidata.

NACIONAL: No među tim „drugačijima“ bilo je i starih lokalnih političkih igrača.

Tako je. SDP je obranio Rijeku zato što je riječki SDP uvijek bio drugačiji od ostatka SDP-a. Paradoksalno, riječki SDP, posebno nakon što je stranku preuzeo Zoran Milanović, ostao je staromodni SDP. Ali i čini mi se da baš ta „staromodnost“ donosi rezultate. S druge strane, u HDZ-u Ivan Radić, novi gradonačelnik Osijeka iz HDZ-a, drugačiji je samim tim što je mlad čovjek od 33 godine. Ali i političari u HDZ-u koji nisu novi, poput župana Ivana Anušića, ostvarili su uvjerljive pobjede. Slično je bilo i sa Željkom Burićem, gradonačelnikom Šibenika, kao i Matom Frankovićem, gradonačelnikom Dubrovnika koji je protiv sebe imao osebujnog protukandidata u Peri Vićanu. Kada gospodin Anušić i gospodin Burić javno govore, vidi se drugačiji i iskreniji gard ljudi kojima nije teško vrlo realistično govoriti o situaciji. S druge strane, čini mi se da se gospodin Plenković u zadnje vrijeme stavlja na čelo HDZ-a koji to nije sposoban, već igra na staru taktiku stvaranja dojma.