Ukrajinci žele da rat prestane što prije, ali zanima ih jamstvo da ga opet neće biti sutra. To je jedna od tvrdnji koje je u novom broju Nacionala iznio hrvatski mirovni aktivist Goran Božičević, koji ima iskustvo mirovnog rata u ratovima u Hrvatskoj i u Ukrajini.

Božičević će sljedeće godine obilježiti trideset godina kontinuiranog mirovnog aktivizma i zauzimanja za ljudska prava. S drugim je aktivistima 1993. pokrenuo Volonterski projekt Pakrac, jednu od najzapaženijih mirovnih inicijativa u ratu u Hrvatskoj. Jedan je od osnivača Centra za mirovne studije (CMS) 1997. godine, a i danas predaje na Mirovnim studijima CMS-a. Godine 1995. pokrenuo je projekt MIRamiDA, prve treninge izgradnje mira u zemljama bivše Jugoslavije. Među pionirima je rada na uključivanju branitelja i ratnih veterana u procese izgradnje mira.

Od 2013. do 2020. često je boravio u Ukrajini, gdje mu je 2020. prevedena knjiga “Gradnja dijaloga – Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj”. Sa skupinom hrvatskih mirovnih aktivista, među kojima su Ana i Otto Raffai, Katarina Kruhonja, Sonja Kersten i Julijana Mladenovska Tešija, nedavno je u Osijeku sudjelovao u osnivanju Ustanove za mirovno obrazovanje i djelovanje. Intelektualno blizak pacifističkim protestantskim pokretima, poput menonitskog i kvekerskog, piše i aktivno zagovara mirna, umjesto nasilnih rješenja. U intervjuu Nacionalovu novinaru Borisu Paveliću, Božičević je iznio iskustva mirovnih aktivista o ruskom napadu na Ukrajinu i usporedio ih sa svojim iskustvima iz rata u Hrvatskoj.

Govorio je, među ostalim, o tome smatraju li ukrajinski mirovnjaci da se Rusiji treba oduprijeti oružjem. “Čini mi se da bi svatko od njih htio da rat prestane što prije, ali, s druge strane, svjesni su i pitanja da, ako rat danas i prestane, je li to ikakvo jamstvo da ga opet neće biti sutra?”, kazao je, među ostalim, Božičević.

“Rusija je nesrazmjerno velika. U Ukrajini su mi znali govoriti da žive u ‘maloj zemlji’, na što bih ja odgovorio da je moja deset puta manja. No oni žive u uvjerenju da su maleni, jer žive u sjeni goleme Rusije, a to proizvodi uvjerenje da su mala zemlja. A kada mi odemo u Ukrajinu, sve moramo množiti s deset da bismo njihovo iskustvo mogli prilagoditi našemu. Rusija je ogromno carstvo koje Ukrajincima, vrlo diplomatski rečeno, ne ulijeva sigurnost. Prisjetimo se, na primjer, samo strašne kolektivne traume Holodomora, masovnog umiranja od Velike gladi 1932. i 1933., u kojoj je od gladi umrlo nekoliko milijuna Ukrajinaca, što je bila posljedica Staljinovih političkih odluka. Posljedice te traume osjećaju se do dana današnjeg”, kazao je Božičević.

“Usprkos svemu, rekao bih da i među Ukrajincima postoji spektar mišljenja o tome kako zaustaviti i prekinuti rusku agresiju”, nastavio je.”Ja osjećam da nemam ljudima pravo reći neka ne idu braniti svoju grad ili svoju zemlju. Nemam se pravo tako postavljati iznad njih, pa im govoriti što da rade, a ne dijelim njihovo iskustvo. Nisu vjerodostojni ljudi koji su prepuni savjeta za druge. Ne zagovaram nasilje, ali mislim da iz datih uvjeta treba nastojati izvući najbolje za mir”, kazao je Božičević.

Analizu Gorana Božičevića o situaciji u Ukrajini i Europi nakon ruskog napada, kao i usporedbu ratova u bivšoj Jugoslaviji s ruskim napadom na Ukrajinu, pročitajte u intervjuu u novom broju Nacionala.