Dio sudaca na samom Vrhovnom sudu smatra da neovisno o odluci Vrhovnog suda građani trebaju podnijeti tužbe protiv banaka, pa ako ne uspiju u Hrvatskoj obeštećenje mogu potražiti na europskim sudovima

U trenutku kada je manje od mjesec dana do 14. lipnja 2022. godine, kada stupa na snagu zastara za podnošenje tužbi protiv banaka za konvertirane toksične kredite u švicarskim francima, Vrhovni sud još uvijek nije donio konačnu odluku o obeštećenju građana koji su konvertirali kredite iz švicarca u eure. Od ukupno 55.000 klijenata banaka koji su konvertirali kredite, prema dostupnim podacima Udruge Franak, broj podnijetih tužbi protiv banaka kreće se od 20.000 do 30.000. Prevede li se mađarski predmet iz presude Suda Europske unije C-118/17 na hrvatski slučaj, to bi značio sljedeće: da potrošači nakon konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost ugovora s ništetnom valutnom klauzulom i ništetnom kamatnom stopom, a Vrhovni sud Republike Hrvatske morao bi omogućiti potrošačima puno obeštećenje na temelju utvrđenja ništetnosti ako konverzijom puno obeštećenje nije bilo postignuto.

Opća je ocjena da su građani konverzijom bili samo djelomično obeštećeni. I prema mišljenju nekih sudaca na Vrhovnom sudu iznijetih neslužbeno Nacionalu, oštećeni klijenti banaka s konvertiranim kreditima trebali bi podnijeti tužbe do 14. lipnja ove godine, pa ako ne dobiju pravedno obeštećenje u Hrvatskoj, onda neka s tužbama krenu i prema europskim sudovima. U borbi za svoj prava treba ići do kraja, glasila je ta neslužbena poruka. Udruga Franak tim je povodom pozvala Vrhovni sud RH „da konačno zaustavi agoniju 55.000 potrošača i odluči o njihovim pravima nakon konverzije“. „Vezano za moguću zastaru važno je spomenuti da korupcija unutar pravosuđa ne zastarijeva. Ako nitko drugi, postoje sudski pisani dokumenti koji to potvrđuju, sve do i uključivo Ustavnog suda. Tu će počasno mjesto imati Europska unija kako ne bi i ona bila proglašena korupcijskom tvorevinom“, upozoravaju u svom priopćenju iz Udruge Franak.

Evo i što je o tim povodom ekskluzivno za Nacional napisao Goran Aleksić, koordinator Udruge Franak:

Pisao sam svojevremeno na Facebooku o značaju presude Suda EU C-70/17. Njezin značaj jest u tome da je to jedna od prvih presuda Suda EU-a kojom je nedvojbeno utvrđeno da nacionalni sud nema pravo intervenirati u ugovorne odnose nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba popunjavanjem sadržaja koji nedostaje. Do otkrića te presude mi nismo imali gotovo nikakve podloge sa Suda EU-a za utvrđenje ništetnosti ugovora na temelju ništetne promjenjive kamatne stope. Imali smo samo hrvatsko pravo u obliku članaka 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima, koje su baš svi sudovi tumačili drugačije nego što smo očekivali. I ja sam u svojoj tužbi koju sam podigao 2015. zatražio utvrđenje ništetnosti ugovora na temelju ništetne promjenjive kamatne stope. Nije mi uspjelo na prvom stupnju, čak niti nakon utvrđenja ništetnosti valutne klauzule. No kod mene je razlog za odbijanje ništetnosti ugovora konverzija kredita, a ne nekakvo drugačije tumačenje suda.

Doduše, da nije bilo konverzije, moguće je da bi sud pronašao drugi razlog da mi odbije glavni tužbeni zahtjev za ništetnost ugovora. Naime, sutkinja Carmen Topalušić je u mojoj presudi nakon što je Ustavni sud ukinuo onu prvu lošu reviziju Vrhovnog suda utvrdila, citiram, „da bi moj ugovor bio ništetan zbog ništetne valutne klauzule da nisam izvršio konverziju“, drugim riječima, nakon konverzije to više nije moguće. Moj postupak još uvijek je na Županijskom sudu u Splitu koji nije odlučio o mojoj žalbi još iz 2017. godine, pa zaključujem da je razlog za to dugotrajno čekanje činjenica da Vrhovni sud nije donio odluku o konvertiranim kreditima, jer sam zbog toga imao i višegodišnji prekid postupka koji je nedavno nastavljen. Očekujem uskoro i odluku.

No moje mišljenje jest da je sutkinja Topalušić potpuno u krivu. Naime, Sud EU-a je u više svojih presuda nedvojbeno utvrdio da se ništetne ugovorne odredbe ne smiju intervencijom nacionalnih sudova korigirati, da se u slučaju ništetnosti dijela promjenjive kamatne stope koji regulira mehanizam promjene mora utvrditi ništetnost kompletne kamatne stope, da nacionalni sud mora ugovore s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom utvrditi ništetnima u cijelosti ako to potrošač traži tužbom, da su ugovori s ništetnom valutnom klauzulom također ništetni u cijelosti, ako to zatraži potrošač. Da nema načina da se takvi ugovori održe valjanima, ako potrošači to ne žele, i da se to odnosi na sve takve ugovore, pa i one konvertirane. Osim spomenute presude C-70/17, za promjenjivu kamatnu stopu to je utvrđeno presudom C-655/20, dok je za konvertirane kredite vezano za valutnu klauzulu, kao i u presudama C-118/17, C-260/18, C-452/18 te u nedavnoj presudi C-705/21.

Vrhovni sud RH sve to zna, jer su im sve te presude proslijeđene, a upravo sutkinja Goranka Barać Ručević, koja je plasirala besmislenu i neodrživu ideju o pukim zateznim kamatama na ime obeštećenja potrošača s konverzijama, mora pratiti sudsku praksu Suda EU-a, pa se postavlja i pitanje – mogu li suci Vrhovnog suda RH tumačiti pravo drugačije od Suda EU-a. Smatram da ne smiju i ne mogu, ali nažalost oni to čine, jer nema nikakvih posljedica po njih ako odlučuju po svojem nahođenju koje je suprotno presudama Suda EU-a. Čak i kada bi država na kraju zbog toga bila prisiljena obeštetiti potrošače koji pravdu zatraže u Strasbourgu, opet suci koji su to uzrokovali ne bi imali nikakve posljedice.

No da se radi o prevrućem krumpiru očigledno je po tome što još uvijek Vrhovni sud RH nije odlučio o ništetnosti ugovora s ništetnom valutnom klauzulom i ništetnom promjenjivom kamatnom stopom. Nema niti jednog razloga da se na tu odluku tako dugo čeka, osim neusuglašenosti sudaca unutar Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, kao što su neusuglašeni i po pitanju konvertiranih kredita. Uglavnom, Udruga Franak je svim potrošačima koji su od nas tražili savjete vezano za tužbu dala informacije što mogu tužiti i što im je od toga sigurno, a za što još uvijek nije ujednačena sudska praksa.

Sigurne su potrošačke tužbe za preplaćene anuitete na temelju ništetne valute i/ili ništetne promjenjive kamatne stope uz obračun pripadajućih zateznih kamata te su sigurne potrošačke tužbe za izlazne naknade naplaćene kod prijevremene otplate kredita, jer je za takve tužbene zahtjeve ujednačena sudska praksa na Vrhovnom sudu. Za ulazne naknade za obradu kredita imamo mnoštvo pravomoćnih presuda, ali nemamo još uvijek odluku Vrhovnog suda po tome pitanju. Također, kada su u pitanju konvertirani CHF krediti opće je poznato da Vrhovni sud nije još uvijek odlučio o tome vrućem krumpiru. I konačno, postoje tri pravomoćne presude za ništetnost ugovora s ništetnom valutom i kamatom, ali su i dalje takve tužbe pravno nesigurne, jer Vrhovni sud nije ujednačio sudsku praksu po tim trima revizijama.

Pravilo za postavljanje tužbenih zahtjeva jest da se na prvo mjesto postavi veći zahtjev za ništetnost ugovora uz vraćanje svega što je potrošač dao banci plus zatezne kamate, a onda alternativno idu zahtjevi za ništetnost ugovornih odredaba uz isplatu preplaćenih anuiteta, izlaznih i ulaznih naknada, sve to sa zateznim kamatama, ako potrošači žele tražiti sudsko utvrđenje ništetnosti ugovora bez obzira na pravnu nesigurnost uz koju idu i određeni rizici vezani za troškove postupka. Banke svakako u slučaju ništetnosti ugovora imaju pravo na prebijanje iznosa koje potrošač traži, s iznosima realiziranih kredita, no unatoč tome takve tužbe donose najveće obeštećenje, ako ih u konačnici potvrdi Vrhovni sud RH. Očekivali smo da će sva otvorena pravna pitanja biti riješena do kraja 2022., ali to se nije dogodilo. Nakon svega, nezahvalno je prognozirati kada će se to konačno dogoditi.