HDZ nije populistička stranka, ali Domovinski pokret jest, jedan je od zaključaka “Analize populističke ponude i potražnje na parlamentarnim izborima 2024.”, koju je za Gong izradio Matej Mikašinović – Komšo s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

U Analizi, koja obuhvaća četrdesetak stranica, Mikašinović navodi suvremenu definiciju populizma nizozemskog politologa Casa Muddea. Mudde populizam određuje kao „ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda.“ Mikašinović pritom ocjenjuje kako “populizam u Hrvatskoj i dalje ostaje uglavnom neistražen, s malim brojem istraživanja koja ispituju biračku potražnju populizma. Pritom je pogotovo neistražena podložnost mladih birača na populističke poruke.”

“Analizom političke komunikacije promatranih političkih stranaka utvrđeno je da HDZ, SDP i Možemo nikada ne spominju narativ o postojanju antagonističkog odnosa između naroda i političkih elita. Također, iznimno rijetko spominju narodno zajedništvo u pozitivnom smislu, zbog čega ih se ne može proglasiti populističkim akterima u komunikacijskom ili ideološkom smislu. Most se kao stranka istaknuo s isticanjem negativnog viđenja političara (anti-elitizam), ali bez isticanja pozitivno vrednovanog naroda. Time ga nije moguće definirati pravom populističkom strankom, već anti-elitističkom strankom”, ocijenio je Mikašinović u Analizi. Domovinski pokret, pak, “učestalim pozivanjem na narodno zajedništvo i politički antielitizam” pokazao se “najistaknutijim hrvatskim populističkim akterom”, a prati ga ‘Pravo i pravda’ Mislava Kolakušića.

POTOP! Kolakušić se ne vraća u Europski parlament: Hrvatska skreće prema debilizmu

Uvidi u odnos prema populizmu pojedinih stranaka u Analizi su iskorišteni kao podloga za tri fokus grupe s 19 mladih birača i biračica iz Rijeke, Osijeka i Zagreba. “Rezultati fokus grupa ukazuju na prevladavajuće negativno poimanje društvenog i političkog stanja u Hrvatskoj među mladima, obilježenog nepovjerenjem u političare i političke stranke, nezadovoljstvom njihovim radom, razočaranjem u mogućnost promjene, frustracijom s vlastitom nemoći utjecanja na politiku te uvjerenjem kako političari i političke stranke ne rade u interesu građana”. Također, “prevladalo je uvjerenje kako hrvatskom društvu prijete konzervativne sile, koje ugrožavaju ženska prava, LGBTQ zajednicu i osobne slobode, te strani radnici, koji su kulturno nespojivi s hrvatskim društvom.”

Autor Analize zaključuje kako “uočeni sentiment predstavlja pogodno tlo za širenje populizma, zbog čega se moglo očekivati da će sudionici fokus grupa pozitivno reagirati na populističke izjave kojima su bili izloženi. Međutim, pokazalo se da su im izjave koje ističu narodno zajedništvo odbojne, jer predstavljaju oblik emocionalne manipulacije građanima. Pozitivno su reagirali samo na one izjave koje kritiziraju i prozivaju druge političare i stranke.”

Autor je zaključio kako se “pokazalo da su mladi birači podložni pojedinim aspektima populizma, ali ne zato što posjeduju populistički svjetonazor, već jer se njihovi negativni stavovi prema političarima preklapaju s populističkim isticanjem antielitizma. Time je utvrđeno da mladi iz ovih fokus grupa odbacuju jednu od temeljnih dimenzija populizma, pozitivno percipiranje naroda, zbog čega ih se ne može smatrati biračima sklonima populizmu.”

GOST KOLUMNIST VIKTOR GOTOVAC: ‘Jesu li populisti u nečemu u pravu?’

Ipak, Analiza priznaje i vlastita ograničenja kad kaže kako “nalazi fokus grupa ne predstavljaju nužno mišljenja i stavove mladih kao društvene skupine, jer je uzorak mladih u fokus grupama premalen“. Također, “ključno je naglasiti da uzorak mladih za potrebe ovog istraživanja predstavlja specifični profil mladih osoba – one koje su spremne odazvati se pozivu organizacija civilnog društva za sudjelovanje u fokus grupi. Naime, izgledno je da je uzorak pristran prema liberalnim i lijevim stavovima i svjetonazorima, jer je upravo to politički profil osoba koje najčešće i prate rad organizacija civilnog društva, kao što je to Gong. Time je ‘druga strana’, koja zbog uočene desne orijentacije suvremenog hrvatskog populizma predstavlja istraživački najzanimljiviju skupinu mladih, upravo skupina koja je vjerojatno ostala nezahvaćena istraživanjem”.

Ta je okolnost važna i zato što Mikašinović u Analizi podsjeća kako je “politička pozicija populista fluidna“; oni se “uvijek suprotstavljaju dominantnim političkim elitama, što znači da zauzimaju pozicije koje ne postoje među dominantnim političkim opcijama – ako su političke elite liberalne i progresivne, populizam je konzervativan i reakcionaran, i suprotno. Upravo je ova ‘praznina’ populizma kao ideologije razlog zašto je veliki broj autora nazivaju ‘tankom’ ideologijom, koja se može upotpuniti s drugim političkim ideologijama, poput socijalizma, liberalizma ili konzervativizma, jer ne posjeduje jasnu programsku jezgru“.

OGNJEN RADONJIĆ: ‘Populisti ne govore o korupciji jer je ključna za njihovu vladavinu’