Nacional otkriva kako osporavanjem Goldsteinova angažmana zbog kritičkog preispitivanja Tuđmana Plenković otvara više pitanja – smeta li mu zato što je Goldstein ukazivao na antisemitske ispade Franje Tuđmana i je li spreman riskirati i vlastiti politički imidž u koji se antisemitizam dosad ni po čemu nije mogao svrstati
Nacional je tijekom proteklog vikenda od izvora bliskog vrhu HDZ-a doznao što je ključni razlog zašto je Ivo Goldstein kao ambasadorski kandidat predsjednika Zorana Milanovića neprihvatljiv premijeru Andreju Plenkoviću. Razlog je Goldsteinov profesionalni i znanstveni angažman u kojem se kritički bavio prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Taj izvor navodi kako je Plenković takvog stava zbog kompletne Hrvatske demokratske zajednice: HDZ, naime, Ivu Goldsteina ne želi prihvatiti za veleposlanika zbog vrlo određenih razloga – načina kako je obradio hrvatsku, odnosno Tuđmanovu politiku prema BiH u svojoj posljednjoj knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja”.
Ali upravo taj Goldsteinov angažman koji Plenković zbog HDZ-a sada osporava i vidi ga kao prepreku njegovu povratku u diplomaciju uvodi u hrvatski javni prostor puno dublju kontroverzu te propituje neke temeljne postavke političkog profila aktualnog hrvatskog premijera i otvara više značajnih pitanja – smeta li Andreju Plenkoviću Goldstein i zato što je u svom profesionalnom angažmanu više puta ukazivao na antisemitske ispade Franje Tuđmana, podilazi li time Plenković zasad dobro prikrivenom antisemitizmu na desnom krilu HDZ-a te je li zbog vlastitih političkih kalkulacija spreman riskirati i vlastiti politički imidž u koji se antisemitizam dosad ni po čemu nije mogao svrstati.
Koncem veljače ove godine, nedugo prije nego što je za HDZ sporna Goldsteinova knjiga objavljena, on je zapaženo istupio u Nacionalu i na primjedbu da posljednjih godina svjedočimo nekritičkoj glorifikaciji Franje Tuđmana, i to ne samo u HDZ-u, već to radi i predsjednik Milanović i oni koji su s njim bili u otvorenom sukobu, poput Milana Bandića, ustvrdio da to više nije priča o Tuđmanu. Goldstein je o tome izjavio:
“To je priča o tome kako ga hrvatska politika danas doživljava ili prezentira. To najviše govori o današnjoj politici, a ne o Tuđmanu. Što se Plenkovića tiče, to je za njega jedini način da drži HDZ pod kontrolom. Kada bi se s njegove strane dogodilo ozbiljno propitivanje Tuđmanove baštine, to bio kraj sadašnjeg HDZ-a, a i pitanje je bi li Plenković ostao na njegovu čelu. Međutim, propitivanje Tuđmanove baštine jedini je način za izlazak iz ćorsokaka u kojem se nalazimo. Bez propitivanja Tuđmana i dijelom Stepinca nema pravog intelektualnog i gospodarskog oporavka Hrvatske.”
Ivo Goldstein je u svojoj posljednjoj knjizi ‘Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja’ posebno kritizirao politiku Franje Tuđmana prema susjednoj Bosni i Hercegovini. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO, arhiva Nacionala
Analizirajući politički sustav u Hrvatskoj 1990-ih, Goldstein je u knjizi konstatirao da je patio od ozbiljnih otklona od liberalno-demokratskih načela, zbog čega bi mu najbolje odgovarao epitet “autoritarnog režima” ili – što je danas jako “in” – “neliberalne demokracije”. Prema njegovim riječima, iako se taj sustav do danas izvana bitno mijenjao, iznutra je, u svojoj dubini, doživio tek kozmetičke promjene. O tomu je za Nacional rekao:
“Te HDZ-ove strukture ostale su unutar sistema sve do danas. Tu sam koncepciju objasnio sloganom NKKKK – nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam. To su stupovi na kojima počiva hrvatski društveni, a rekao bih i misaoni sustav od Tuđmana do danas. U tom smislu Franjo Tuđman zaslužan je za sve ono što danas imamo. To bi se moglo definirati i kao nereformirana Tuđmanova ostavština.”
Argumenti kojima su ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman, ali i neslužbeni izvori bliski Vladi premijera Plenkovića, objasnili njeno odbijanje prihvaćanja i drugih kandidata predsjednika Republike za veleposlanička mjesta razotkrili su svu stranačku i intelektualnu uskogrudnost HDZ-ova kadroviranja u diplomaciji: umjesto da im, primjerice, antifašizam uglednog povjesničara Ive Goldsteina posluži kao preporuka za njegov povratak u diplomaciju, ministar Grlić Radman za Milanovićeve je kandidate čak ustvrdio kako “niti su diplomacija niti su hrvatska”.
Ivo Goldstein izjavio je da bi Plenkovićevo propitivanje Tuđmanove baštine značilo kraj sadašnjeg HDZ-a, da je upitno bi li Plenković tada ostao na njegovu čelu, ali da bez toga nema oporavka Hrvatske
Istražujući pozadinu najnovijeg sukoba premijera i predsjednika, Nacional je tako doznao da premijer Plenković ne može očekivati da će predsjednik Republike Zoran Milanović popustiti, čak i po cijenu da zemlja još dugo ne popuni važna veleposlanička mjesta, kakva su ona u Francuskoj ili u Vatikanu. Plenković, prema informacijama Nacionala, na Milanovićevo popuštanje ne može računati zato što zna da mu je predsjednik Republike oko toga jednom već popustio: pristao je, naime, na Plenkovićev zahtjev da odustane od imenovanja veleposlanika po principu ‘’pola-pola’’ i prihvatio prijedlog da Vlada predloži listu veleposlanika, kojoj bi predsjednik Republike dodao nekoliko imena.
I sad, kad je Milanović to učinio pa na veleposlanička mjesta predložio Ivu Goldsteina, Ranka Ostojića, Mihaela Zmajlovića i Dragana Đurića, i službeni i neslužbeni izvori iz Vlade i Ministarstva vanjskih i europskih poslova odbacuju Milanovićeve prijedloge – prva tri svakako – a da pritom zahtijevaju da Milanović prihvati kandidate s čijim se imenovanjem ne slaže, kakvi su, na primjer, stranački dužnosnici HDZ-a Miro Kovač i Davor Ivo Stier. Milanović na to nipošto neće pristati, naročito nakon što je ministar Grlić Radman za to iznio posve deplasirane argumente te nakon što su neslužbeni izvori bliski Vladi u javnost plasirali “argumente” u kojima se mogu naslutiti čak i natruhe antisrpstva i antisemitizma.
Najeklatantniji od takvih deplasiranih argumenata Grlić Radmanova je diskvalifikacija diplomata i povjesničara Ive Goldsteina. U intervju za RTL televiziju u subotu navečer, ministar vanjskih i europskih poslova kazao je kako je predsjedniku Milanoviću, tijekom njihova nedavnog boravka u New Yorku na redovitome godišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a, rekao kako Vlada ne može prihvatiti tri njegova kandidata – Ivo Goldsteina te bivše ministre Ranka Ostojića i Mihaela Zmajlovića – jer “niti su diplomacija niti su hrvatska”. Nakon što je izrekao tu nemuštu rečenicu, ministar je nastavio govoriti o Goldsteinu, naglasivši kako njegovo imenovanje smatra naročito neprihvatljivim, jer je, za vrijeme veleposlaničkog mandata u Parizu, “u svojoj sobi držao Titovu bistu ili sliku”, a i “pisao je protiv hrvatskog predsjednika”. “To je apsurdno: kako netko, tko je protiv utemeljitelja države, predstavljati tu državu?” kazao je Grlić Radman. Tom je izjavom ministar Grlić Radman demonstrirao političku i svjetonazorsku nedosljednost, ali i intelektualnu manjkavost kakva ne dolikuje ministru vanjskih poslova. Nacional doznaje kako iza takvog Grlićeva nastupa stoji važniji, spomenuti stav Hrvatske demokratske zajednice.
Na Milanovićevo popuštanje Plenković ne može računati zato što zna da mu je oko toga jednom već popustio te je prihvatio da Vlada napravi listu veleposlanika na koju bi predsjednik dodao neko ime. FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Poznato je da je Ivo Goldstein, dok je bio veleposlanik u Francuskoj, na stolu svoje radne sobe u veleposlaničkoj rezidenciji u Parizu, držao sliku Josipa Broza Tita u malom formatu. Ona nije bila izložena u konferencijskoj sali, nego je stajala na veleposlanikovu radnom stolu. Ta je informacija u hrvatskim medijima svojedobno izazvala veliki skandal, ali to više govori o javnom ozračju u hrvatskoj javnosti, nego o toj informaciji. Jer, nije li, na primjer, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojoj predsjedničkoj rezidenciji na Pantovčaku godinama, rame uz rame s bistama ostalih znamenitih ljudi hrvatske povijesti, držao bistu Josipa Broza Tita, pa nikome nije palo na pamet da ga zbog toga napada? O tom detalju ministar Grlić Radman nije rekao ni riječi. Ministar je, potom, Ivi Goldsteinu zamjerio da je “pisao protiv hrvatskog predsjednika”. Visoki izvori iz HDZ-a Nacionalu su objasnili kako je riječ o tome da stranka Goldsteinu zamjera način kako je u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja” tretirao politiku Franje Tuđmana prema BiH, i da je to razlog zbog kojega ga ne želi vratiti u diplomaciju.
Ivo Goldstein jedan je od najuglednijih i najplodnijih hrvatskih povjesničara i istraživača suvremene hrvatske povijesti. Povjesničari rade po historiografskim metodama i posljednje što smiju napraviti jest prešućivati činjenice. Istina je da Goldstein u svojim knjigama, pa ni u posljednjoj, nije prešućivao činjenice o Franji Tuđmanu – na primjer, da ga je Haški sud u svojoj presudi šestorici vojnih i civilnih dužnosnika Herceg-Bosne uvrstio, kao predvodnika, u udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja dijelova susjedne države; ili činjenicu da je Tuđman, vozeći se u Vlaku slobode poslije Oluje, neprimjerenim riječima likovao nad odlaskom Srba s oslobođenih područja. U knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja” Goldstein je velik prostor posvetio analizi politike Franje Tuđmana prema BiH, ali je i rat HVO-a i Armije BiH prikazao činjenično uravnoteženo i bez pristranosti. Usprkos tome, HDZ-u je očito problem što Goldstein nije napisao apologiju Herceg-Bosne i Tuđmanova odnosa prema BiH, nego što je uvažio sve relevantne historiografske izvore, uključujući i presudu Haškog suda protiv šestorice civilnih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne te iz raspoloživih izvora izvukao vlastite zaključke. Ali znači li to da je “pisao protiv Tuđmana”? Što, uopće, za istinoljubivog historiografa može značiti “pisati protiv” osobe koju istražuje? Goldstein nije pisao antidržavne pamflete, nego upravo suprotno: kvalitetno i odgovorno pisanom historiografijom doprinosio je i doprinosi kvalitetnijoj javnoj raspravi u Hrvatskoj, i time osnaživanju hrvatske demokracije i, ako hoćemo, nacionalne samosvijesti. Samo što to HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova ne želi ili ne može razumjeti: njemu nije jasno “kako može netko, tko je protiv utemeljitelja države Franje Tuđmana, predstavljati tu državu?’’. Pa zar veleposlanici ne smiju imati mišljenje, pritom još i meritorno, stručno mišljenje, što Goldsteinova znanja o Franji Tuđmanu svakako jesu?
Izjavom da netko tko piše protiv ‘utemeljitelja hrvatske države, ne može predstavljati tu državu’, ministar Grlić Radman demonstrirao je intelektualnu manjkavost, ali i generalni stav vrha i predsjednika HDZ-a
O koliko se važnom i indikativnom zaokretu radi kada je o Goldsteinu riječ pokazuju i neke notorne činjenice: premda je i ranije kritički pisao o Herceg-Bosni i Tuđmanovu odnosu prema BiH, Goldstein već jest predstavljao Hrvatsku, i to uspješno – ako izuzmemo deplasirane skandale poput ovoga s Titovom slikom – i na važnome mjestu, kao hrvatski veleposlanik u Francuskoj od 2013. do 2017. Njegov se veleposlanički mandat pritom poklopio s mandatom vlade Tihomira Oreškovića, zapamćene kao ideološki izrazito desne, ali čak ni u toj vladi nikome nije smetalo da baš veleposlanik Goldstein organizira posjet tadašnjeg premijera Oreškovića Francuskoj, na kojemu se Hrvatska i uspješno gospodarski predstavila. Također, kraj Goldsteinova mandata u Francuskoj poklopio se i s prvih sedam mjeseci mandata prve vlade Andreja Plenkovića, iz koje protiv Goldsteina nikada nismo čuli ni riječ.
Na političko-svjetonazorskoj razini tvrditi da poštovanje antifašizma i Josipa Broza Tita – zajedno s naklonošću ljevici, što su neslužbeni izvori bliski Vladi u medijima naveli kao još jednu prepreku da Goldstein bude vraćen u hrvatsku diplomaciju – može biti preprekom za predstavljanje Hrvatske u inozemstvu, novi je dokaz da se Plenkovićeva vlada nikako ne može odlučiti želi li poštovati ustavne vrijednosti – a antifašizam je vrijednost upisana u preambulu hrvatskog ustava – ili kani nastaviti popuštati radikalnoj desnici, koja čak i Vladi, kako vidimo, uspijeva nametnuti svoje opasne i protuustavne predrasude, kakva je ona o apsolutnom neprihvaćanju povijesnih zasluga Josipa Broza Tita. Istodobno, znači li to da veleposlanici mogu biti samo oni koji Tita smatraju zločincem, a nakloni su političkoj desnici? Trebaju li hrvatskim vanjskim poslovima diplomati politički podobni HDZ-u i njegovoj desnoj struji, ili stručnjaci dokazani na područjima svoje ekspertize, koji su, pritom, vlastite kvalitete uspješno dokazali čak i u diplomaciji? Takva, uvelike retorička pitanja, postavljaju se nakon politički sektaškog, a svjetonazorski i intelektualno uskogrudnog odbijanja kakvim je ministar vanjskih i europskih poslova očito u suglasju s Plenkovićem otpisao povjesničara Ivu Goldsteina, jednog od kandidata predsjednika Republike za veleposlaničko mjesto u Grčkoj. Slične dvojbe mogu se primijeniti i na ostala dva kandidata koje je ministar Grlić Radman izrijekom proglasio neprihvatljivima Plenkovićevoj vladi: bivšeg i sadašnjeg člana SDP-a Ranka Ostojića i Mihaela Zmajlovića. Obojica poznaju funkcioniranje državne administracije jer su obojica bili ministri – Ostojić višestruko uspješan ministar unutarnjih poslova u dva mandata, a Zmajlović ministar zaštite okoliša – pa ne bi trebao čuditi prijedlog predsjednika Republike da se okušaju i u diplomatskoj službi.
Goldsteinov mandat u Parizu se poklopio s mandatom vlade Tihomira Oreškovića, ali čak ni u toj, ideološki izrazito desnoj vladi, nikome nije smetalo da baš Goldstein organizira posjet Oreškovića Parizu
Ne treba isključiti ni pomisao da u odbijanju Ive Goldsteina ima i pritajenog antisemitizma jer što drugo pomisliti kada čujete kako je Goldstein neprihvatljiv zato što je u Parizu na stolu držao sliku čovjeka koji je Židovima pružio priliku da se spase oružanom borbom protiv nacista i ustaša? Ili su Goldstein, Ostojić, Zmajlović i Đurić privremene žrtve šireg i kompleksnijeg konteksta sukoba i nesporazuma predsjednika Republike i predsjednika Vlade? Treba se nadati da je ipak riječ o ovom posljednjem, jer diplomacija je posljednja djelatnost koja bi trebala trpjeti zbog političkih nesuglasica nositelja vlasti u državi, kao što su to i kandidati koje je predsjedniku Vlade predložio predsjednik Republike.
Grlić-Radman ne želi Nacionalovog novinara u diplomaciji jer misli da je Srbin?
Goldstein o Tuđmanu: ‘Umnogome je zaslužan za Hrvatsku 2020.’
Franjo Tuđman je umnogome zaslužan za sve ovo što danas imamo, za to kako Hrvatska izgleda 2020. Stvorio je društvene, političke i ekonomske odnose koji funkcioniraju i danas, 21 godinu nakon njegove smrti. Stvorio je kastu veterana-branitelja, uveo u javni prostor nacionalističku/šovinističku retoriku i politiku, svjesno je zanemarivao proizvodnu ekonomiju, osobno je pridonosio širenju korupcije, klijentelizma i nepotizma, ograničavao medijske slobode i nastojao osobno kontrolirati najvažnije društvene segmente.
Tuđman je u situacijama kad je odlučivao o temeljnim pitanjima razvoja tadašnje Hrvatske imao na raspolaganju više opcija, ali je, uglavnom, izabrao one koje su se danas, 2020., pokazale dugoročno pogubnima: umjesto da njeguje kult slobode, stvorio je i razvijao kult države, umjesto da njeguje individualizam, izabrao je nacionalizam; umjesto moderniteta, on je izabrao tradicionalizam, umjesto kulta razuma, razvijao je i poticao “domoljubno” bunilo. Umjesto da potiče prosvijećenost, dopuštao je primitivizam („kila mozga dvije marke“ – govorio je njegov bliski suradnik Ivan Milas). Umjesto otvorenosti, propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora, pronosio je govor mržnje. Umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji i nacionalnom, izabrao je šovinizam: bio je sretan jer mu „supruga, srećom, nije ni Židovka ni Srpkinja“,1[1] govorio je kako svi Srbi imaju „prljave gaće”.2[2] Umjesto slobodnog tržišta, stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi. Umjesto da stvara temelje za zdrav politički život, svoj je HDZ izgradio prema konceptu nekadašnjih komunističkih partija, u kojima je klijentelizam jedno od osnovnih obilježja. A klijentelizam, logično, proizvodi korupciju. Stvorio je društvo u kojem je sve moralo biti po mjeri njegova dvostrukog morala: jedni (oni izabrani) mogu sve, a drugi ne mogu ništa. I dok je u Ustavu i uglavnom za vanjskopolitičke svrhe istican antifašizam, u domaćem političkom životu, u društvu, u kulturi, tolerirani su ili čak poticani revizionizam i ustašonostalgija.
Obeshrabruje to što se gotovo ni jedna doista značajna politička ili društvena snaga u zemlji danas, 2020., ne usuđuje propitivati Tuđmanovu baštinu. Glas malobrojnih znanstvenika, novinara, pojedinih političara lijeve ili građanske orijentacije i drugih osoba čiji se glas može čuti u javnosti ne dopire daleko.3[3] Tako će HDZ i dalje biti isti, konzervativan, blokiran u neraskidivom spoju nacionalizma i klijentelizma (što podrazumijeva i koruptivne radnje), s primjesama klerikalizma, bez realnih izgleda da se to u bliskoj budućnosti promijeni. Sintagma “hrvatska država” za mnogobrojne koji su prihvatili Tuđmanovu laž o “tisućljetnom snu” i dalje je emocionalni okidač i, zapravo, u nacionalističkom diskursu, “svetinja” ili „neupitna vrijednost“. Svaku kritiku državne politike u kojoj ima primjesa nacionalizma današnji sljedbenici Franje Tuđmana doživljavaju kao bogohuljenje i veleizdaju. Osim toga, velik je dio javnosti shvatio da za promotore velike „ljubavi za Hrvatsku“ ne samo patriotski obziri nego najčešće ni moralne granice ne vrijede i da iza te krinke zapravo stoje krajnje prizemni interesi.
Komentari