U travnju 1976. u Parizu je započelo ponovljeno suđenje Pierreu Goldmanu, radikalnom ljevičaru koji je dvije godine ranije bio osuđen na doživotni zatvor zbog pljačke i ubojstva 1969. godine. Godinu dana prije ponovljenog suđenja objavljena je knjiga „Opskurna sjećanja poljskog Židova rođenog u Francuskoj“ koju je Goldman napisao u zatvoru. Ta je knjiga izazvala reakcije francuske ljevice koja je zatražila oslobađanje Goldmana, a među njima su se našla istaknuta imena kao što su glumica Simone Signoret te pisci Françoise Sagan, Jean-Paul Sartre i Régis Debray. Svi oni prisustvovali su ponovljenom suđenju koje se pretvorilo u medijski spektakl koji do dana današnjeg intrigira francusku javnost. Stoga ne iznenađuje što se redatelj Cédric Kahn odlučio za filmsku dramatizaciju tog suđenja koje je rezultiralo filmom „Slučaj Goldman“ i koji se od 21. ožujka počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Za Kahna, dvije su glavne osobe na tom suđenju, jedan je Goldman kojeg glumi Arieh Worthalter, dok je drugi njegov odvjetnik Georges Kiejman kojeg glumi Arthur Harari. S njima trojicom razgovarali smo ekskluzivno za Nacional pred hrvatsku premijeru filma koji je oduševio kritičare i za koji je Arieh Worthalter osvojio nagradu Cesar za najboljeg glumca, najznačajniju francusku filmsku nagradu. Pored toga, Arthur Harari poznat je i kao scenarist koji je sa svojom životnom partnericom Justine Triet napisao scenarij za film „Anatomija pada“, za koji su nedavno osvojili Oscara za najbolji originalni scenarij.

Redatelj Cédric Kahn i dvojica glumaca – Arieh Worthalter i Arthur Harari. FOTO: La Quinzaine des Cinéastes / Susy Lagrange

Pierre Goldman, nema nikakve sumnje, bio je živopisna osoba za kojeg se, i nakon što se pogleda film, teško može reći je li bio pozitivac ili negativac, borac za pravdu ili običan kriminalac, čak se ne može zaključiti je li bio ubojica ili ne. S time se slaže i redatelj Cédric Kahn. „Goldman je bio ekstremno dvosmislen. Osim toga, ono što volim kod njegove dijalektike je to da kod njega ima i istine i laži. Njegov govor na suđenju je zapravo predstava u kojoj se miješaju trenuci kada govori istinu s trenucima koji su obična predstava. Postoji mnogo nejasnoća u njegovim izlaganjima, on se bori za sebe, vrlo je talentiran za nastupe takve vrste, ali vi nikada ne znate koja je njegova pozicija. Nisam se bavio podjelom na pozitivce i negativce, ja tako ne vidim svijet. Zato je za mene suđenje vrlo zanimljivo jer u njemu svatko ima svoj trenutak istine“, kaže nam Kahn koji dodaje kako ga je za snimanje ovog filma motivirao Goldmanov govor i njegova dijalektika. „To je najatraktivnija stvar kod Goldmana, tema filma je njegov govor, njegova dijalektika, i zato je suđenje doista bilo fantastična prilika da to prikažem“.

Film je najvećim dijelom temeljen na novinskim člancima iz sedamdesetih godina u kojima su se opisivali događaji sa suđenja. Kahn nam priznaje kako ga je zanimalo što je istina, a što laž u Goldmanovu slučaju. „Kada smo zainteresirani za sudsku raspravu, opsjednuti smo pitanjem istine, to je normalno. Zanimalo me što je istina, to me je pitanje okupiralo, ali to je iluzija. Nisam otkrio što je istina, a što laž. Zato je to suđenje i danas tako zanimljivo. Shvaćam da mi je to ostalo nedokučivo. To što ima još puno neodgovorenih pitanja ovo suđenje čini i danas fascinantnim“.

Film je najvećim dijelom temeljen na novinskim člancima iz sedamdesetih godina u kojima su se opisivali događaji sa suđenja. FOTO: Moonshaker

Odvjetnika Georgesa Kiejmana koji je u svibnju prošle godine preminuo u 90. godini, samo tjedan dana prije premijere filma na festivalu u Cannesu, glumi Arthur Harari koji se našao u zanimljivoj poziciji. Glumi u sudskoj drami „Slučaj Goldman“, a na festivalu u Cannesu ujedno je premijeru imao i film „Anatomija pada“ koji je većim dijelom sudska drama za koji je bio koscenarist. „Prvo sam napisao scenarij za ‘Anatomiju pada’, a zatim sam dobio priliku da glumim u filmu ‘Slučaj Goldman’. Ta se dva filma ne mogu uspoređivati. Scenarij za ‘Anatomiju pada’ pisao sam više od godinu dana s Justine Triet, a nakon toga sam upoznao Cedrica Kahna koji mi je predložio ulogu u ovom filmu. Moram priznati da sam bio jako dobro upoznat sa slučajem Goldman, 10 godina ranije pročitao sam njegovu knjigu. Goldmanova priča me jako zainteresirala, ali nisam bio tako dobro upoznat sa samim suđenjem. Zato sam prvo morao otkriti detalje sa suđenja. Osim toga, zainteresirao me slučaj i zato što sam dobio ulogu Goldmanova odvjetnika. Kako sam se bavio sudskim dijelom scenarija filma ‘Anatomija pada’, tako mi je situacija u sudnici bila poznata“, objasnio nam je Harari.

Značajan dio filma čine nadigravanja između Goldmana i Kiejmana, pri čemu je Kiejman nastojao klasičnim odvjetničkim načinom dokazati nevinost Goldmana. Goldman se s njegovim metodama nije slagao, u mnogim trenucima branio se na sebi svojstven način tvrdeći da se ne slaže sa svojim odvjetnikom. U nekim trenucima čini se da će netko od njih dvojice raskinuti suradnju.

„Harari i ja smo se jako dobro slagali na snimanju, prijatelji smo od prije i temeljem toga stvorili smo atmosferu na suđenju, atmosferu igre. Goldman je neprestano prigovarao svom odvjetniku, a mi smo se zbog toga jako dobro zabavljali. Između nas dvojice nikada nije bilo konflikta, to je neprestano bila igra. Ponekad se tijekom snimanja može dogoditi da ljudi koji glume osobe koji dolaze u konflikte doista iskreno uđu u taj konflikt. Svjedočio sam tome u drugom filmu u kojem sam glumio, u tom filmu glumio sam odvjetnika. Bio sam odvjetnik koji se našao između muža i žene koji su imali međusobnih problema. Glumci su toliko ušli u svoje likove da bi se, čim se kamera uključila, odmah počeli svađati. No kada je scenarij dobro napisan, onda je lako ući u taj prostor i glumiti“, kaže nam Arieh Worthalter pri čemu nas Kahn upozorava kako je konflikt između Goldmana i Kiejmana doista postojao. Pritom Harari smatra da je Goldman namjerno želio izludjeti svog odvjetnika.

Iako je Harari poznat kao scenarist, nije želio savjetovati Kahna koji je ujedno i koscenarist filma, već se držao svoje glumačke uloge. „Ja sam ovog puta bio samo glumac. Meni je ugodno kada glumim iako se ne smatram glumcem. Ugodno mi je, ali glumački posao shvaćam vrlo ozbiljno. Do sada sam uživao u glumi dok, s druge strane, pisanje scenarija zna biti bolan proces“, kaže nam Harari dodajući kako, kao glumac, ima manju odgovornost u usporedbi s poslom scenarista. „Kao glumac možeš vjerovati redatelju, tada se osjećaš opušteno i sigurno“.

Glumac Arieh Worthalter za glavnu ulogu Pierrea Goldmana osvojio je nagradu Cesar (lijevo). Arthur Harari igra Georgesa Kiejmana, Goldmanova odvjetnika (u sredini). Redatelja Cédrica Kahna za snimanje je motivirao Goldmanov govor i njegova dijalektika (desno). FOTO: Marie Rouge/Unifrance

Prema prikazanom u filmu, čini se da je atmosfera u sudnici bila kao na nogometnoj utakmici, prepuno navijanja Goldmanovih simpatizera koju su prisustvovali suđenju. „Nisam siguran da je bilo upravo takvo. Naime, u novinama je suđenje opisano kao kaotično. Bilo je zbrke, ali Kiejman, odvjetnik s kojim smo razgovarali, kazao nam je da je suđenje bilo daleko civiliziranije. Rasprave su održavane uz puno poštovanja. No želio sam prikazati sudski proces koji je izmakao kontroli, s pristašama ove ili one strane koji su bili vrlo strastveni. Zato sam htio prikazati Goldmana pomalo kao rock zvijezdu. Otkrio sam da je imao tu dimenziju sličnu onoj u kojoj se može stvoriti elektricitet u publici“, tvrdi Kahn.

Suđenju se prisustvovale neke od slavnih osoba, ali Kahn ističe kako nije želio stvoriti paradu poznatih osoba, kaže nam kako su pripreme za snimanje filma bile naporne te bi mu trebalo mnogo vremena da pronađe osobe koje sliče slavnima koji su prisustvovali suđenju. Zato ih je u filmu samo troje, pa tako postoji scena kada u sudnicu ulazi Simone Signoret, a prisutni uzvikuju njeno ime. Kahn nas ujedno upozorava da je posebnoj dimenziji suđenju pridonosila i činjenica da je Pierre Goldman imao polubrata, u Francuskoj vrlo poznatog pjevača, Jeana-Jacquesa Goldmana.

Pitanje je čime je to Goldman zainteresirao francusku ljevicu u to vrijeme, na što Kahn kaže da je to i za njega veliki misterij. „To je pitanje koje me progonilo tijekom pisanja scenarija, tijekom snimanja filma, a danas mislim da je to bio oblik sljepoće. Oni nisu vidjeli realno stanje. Postojao je jedan oblik zaslijepljenosti dijela ljevice, intelektualne ljevice. U Francuskoj je u to vrijeme Goldman bio ikona. Prema analizama koje sam čitao vezane za ovaj film, na francuskoj ljevici u to je vrijeme postojala navika da se pronađe takva vrsta subverzivne ikone“. Prema Harariju, ljevica je branila Goldmana jer je on bio dio militantnog lijevog krila. „Razdoblje kasnih 60-ih i ranih 70-ih bilo je jako konfliktno u smislu desnice i ljevice. Da se Goldman proglasio krivim, tada bi se reklo da iza optužnice stoji ideologija po kojoj ekstremnu ljevicu čine kriminalci. To je tada bila tema rasprava. Ljevica je željela reći da pravosuđe griješi ako osudi Goldmana“. Goldman je na tom suđenju priznao tri pljačke, ali ne i ubojstvo, što je za Hararija vrlo zanimljivo. „Zanimljivo je da pljačke, za koje je bio kriv i koje je priznao, nisu bile političke. Nije krao iz političkih razloga. Radilo se o konfuziji, ljevica je željela reći da biti ekstremni lijevi aktivist nije zločin, u krivu ste, on je jedan od nas, ovo je ideološka optužba“.

Revolucionarne ideje Goldman je prihvatio u šezdesetima kada je boravio na Kubi i u Južnoj Americi, zbližio se s gerilom u Venezueli te se 1968. vratio u Pariz. Na te tvrdnje ponovo se uključio Kahn sa svojom teorijom. „Mislim da je Goldman bio posljednji radikalni ljevičar, dok su svi ostali ljevičari koji su ga u to vrijeme podržavali donekle odbacili radikalizam. Cijela ta generacija donekle se odricala revolucionarnog ideala te mislim da su iz osjećaja krivnje imali potrebu braniti Goldmana, osobu koja je bila posljednji radikalni ljevičar koji je branio njihove ideje“.

Ipak, i Kahn i Harari smatraju da je Goldmana, koji je bio simbol otpora tadašnjoj političkoj situaciji, kasnije pregazilo vrijeme. Nakon izlaska iz zatvora on se vratio u kriminalno podzemlje. „To je istina, vratio se jer je bio lupež. Bio je razbojnik koji je bio fasciniran nasiljem i oružjem. On to čak nikada nije ni demantirao. Još od studentskih dana bio je nasilan, neprestano se tukao. On je netko koga su privlačili nasilje i oružje. Tijekom godina u zatvoru napisao je knjigu te su mnogi ljudi bili uvjereni da je nevin“, zaključio je Kahn.