Danilo Kiš – Iz prepiske“, knjiga pisama uglednoga srpskog pisca koji se svojom književnošću i polemikama suprotstavljao dogmatizmu, nacionalizmu i isključivosti svake vrste, upravo je objavljena u izdanju beogradske izdavačke kuće Arhipelag. Riječ je o važnom dokumentu za istraživanje biografije, kako su ga prozvali, „posljednjega jugoslavenskog pisca“, čija književnost s vremenom osvaja sve više poklonika u svijetu, dok je u državama bivše Jugoslavije mnogima i danas izvor čitateljskog užitka, ali i nadahnuće protivnicima nacionalizma, zatvorenosti i isključivosti svake vrste. Danilo Kiš, rođen u Subotici 1935. a umro od karcinoma grla u Parizu u 54. godini života, bio je romanopisac, polemičar, dramatičar, pjesnik, prevoditelj i dokumentarist čiji su romani – naročito “Grobnica za Borisa Davidoviča”, objavljena, zahvaljujući Slavku Goldsteinu, prvi put prije točno 45 godina, 1976. u Zagrebu – otvarali povijesne polemike i rušili ultraljevičarski zid šutnje o zločinima staljinizma. Danas, kada nema više ni komunizma ni Jugoslavije, Kiševo djelo samo je naizgled izgubilo aktualnost; premda jest nestao politički kontekst koji je Kiševe knjige za njegova života činio čak i dnevno aktualnima, književna i umjetnička vrijednost njegovih romana i eseja, u kojima zagovara umjetničku izvrsnost i otmjeni kozmopolitizam, sve više su prepoznate i na svjetskoj književnoj sceni, a ne blijede ni u državama bivše Jugoslavije, štoviše. To i jest jedan od razloga što je izbor iz Kiševe prepiske zanimljiv i hrvatskoj kulturnoj javnosti, uz onaj očigledni – da je Danilo Kiš, u sklopu kulturnog prostora bivše države, održavao snažne i konstante veze s Hrvatskom i njezinim piscima. Pritom je akribičan i temeljiti pristup odabiru pisama, koje je priredila beogradska teatrologinja i prevoditeljica Mirjana Miočinović, supruga Danila Kiša, jamstvo da je riječ o pouzdanom i vjerodostojnom izvoru za daljnje proučavanje piščeve, a time dijelom i hrvatske književne povijesti. Ništa manje je to i izdavač knjige, beogradski Arhipelag, ugledna izdavačka kuća čiji je glavni urednik Gojko Božović za Nacional opisao nastanak toga zanimljivog izdanja te ocijenio njegovu važnost za popunjavanje cjelovite slike o piscu čije djelo, kako vrijeme odmiče, postaje sve relevantnije.

Danilo Kiš, pisac čiji su romani rušili ultraljevičarski zid šutnje o staljinizmu. FOTO: Arhipelag

NACIONAL: Molim vas da za čitatelje Nacionala objasnite kako je nastala knjiga Danila Kiša “Iz prepiske“.

Knjiga Danila Kiša “Iz prepiske” nastajala je godinama. Najprije, u njoj su skupljena i objavljena pisma koja su nastajala desetljećima – od očeva pisma od 5. travnja 1942. godine, koje se nalazi u osnovi Kiševa romana „Peščanik“, preko obiteljskih pisama, pisama iz djetinjstva i mladosti ili vojničkih pisama, pisama iz različitih faza Kiševe književne avanture, sve do pisama koja je Kiš napisao ili primio u posljednjim mjesecima svog života. To je ogroman vremenski raspon. U pisma koja su pisana tijekom tako različitog razdoblja, samim tim i različitim povodima, stao je i zapamćen je čitav jedan ljudski život – uzbudljiv, nesmiren, svakako nesvakidašnji. I na oblikovanju same knjige radilo se godinama. Tu je uloga Mirjane Miočinović dragocjena i nezamjenjiva. Bez nje ovakva knjiga ne bi mogla biti rekonstruirana ni oblikovana. Kažem to iz najmanje dvaju razloga. Kiš nije čuvao svoja pisma. Ali je čuvao pisma koja je dobivao. Otuda u Kiševu književnom arhivu ima vrlo malo njegovih pisama i značajno veći broj pisama koja je primao s raznih strana. To je bio prvi izazov. Mirjana Miočinović je uspjela na temelju prepiske pronađene u Kiševim papirima rekonstruirati okolnosti te prepiske, kao i od velikog broja Kiševih korespondenata prikupiti Kiševa pisma. To je dragocjeno otkriće jednog važnog izvora o Kiševom životu i djelu, pritom izvora najmanje poznatog i gotovo sasvim neproučenog. Na drugoj strani, pisma su pisana u konkretnom trenutku kao odgovor na konkretna pitanja. Da bi suvremeni čitatelj mogao čitati ova pisma, bilo je potrebno obnoviti i objasniti njihov kontekst. Negdje se spominju imena ili nadimci koji više nisu poznati. Negdje skraćenice koje su odživjele svoj vijek. Negdje se govori o pitanjima književnog i društvenog života šezdesetih ili sedamdesetih godina koje sugovornici u pismima podrazumijevaju, a danas je potrebno podsjetiti na osnovne činjenice. U nekim pismima se spominju strani pisci, prevoditelji ili urednici o čijoj biografiji je potrebno obavijestiti suvremenog čitatelja. Priređujući knjigu Mirjana Miočinović je s odličnom i nenametljivom mjerom pomogla čitatelju da se sigurno snalazi u kontekstu nekoliko važnih književnih i društvenih vremena o kojima govori prepiska Danila Kiša.

NACIONAL: Knjiga još nije dospjela do šireg čitateljstva u Hrvatskoj. Zato vas molim da je opišete: koliko je pisama objavljeno, kako su raspoređena, prema kojem kriteriju, i što biste istaknuli kao njezinu najveću zanimljivost.

U knjizi „Iz prepiske“ objavljeno je ukupno 445 pisama. Od toga je 165 pisama napisao Danilo Kiš. Ostalo su pisma koja su Kišu poslali pisci, kritičari i povjesničari književnosti, prevoditelji, izdavači, urednici časopisa, pa čak i jedan broj čitatelja. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja. U prvom poglavlju, „Po-etika“ nalaze se otvorena i službena pisma Danila Kiša, kao i dva govora prilikom dobivanja književnih nagrada. Među otvorenim i službenim pismima iz ovog poglavlja nalazi se pismo povodom problema antisemitizma s početka sedamdesetih ili pak pisma Françoisu Mitterrandu, tada predsjedniku Francuske, i Ivanu Stamboliću, tada predsjedniku Izvršnog vijeća Srbije, povodom zabrane knjige pjesama „Vunena vremena“ i sudskog progona pjesnika Gojka Đoge. U drugom poglavlju „Život sam po sebi“ nalaze se obiteljska pisma, na temelju kojih se vide Kiševe najranije godine u predratnom i ratnom vremenu, o čemu piše u „Ranim jadima“, između ostalog. Potom su tu pisma iz školskih dana, kada je Kiš već đak na Cetinju, a onda pisma iz vojske u kojima se, pored drugih tema, govori o objavljivanju prvih dviju Kiševih knjiga – „Mansarda“ i „Psalam 44“. Na kraju tog poglavlja su tri Kiševa pisma iz različitih godina (1966., 1981. i 1985.), ali s istom temom – reguliranje stambenog pitanja. Najobimnije je poglavlje „Život, literatura“. U njemu je Kiševa prepiska s književnim prijateljima, s domaćim i stranim izdavačima, s urednicima domaćih i stranih časopisa, izuzetno zanimljiva prepiska sa stranim piscima i prevoditeljima, kao i prepiska s dvjema posvećenim proučavateljicama, Višnjom Špiljak iz Zagreba i Lili Zamir iz Jeruzalema. Tu je i prepiska s nekoliko čitatelja. Od posebnog su značaja za razumijevanje nekoliko važnih pitanja iz Kiševe književne biografije, ali i povijesti jugoslavenske i srpske književnosti, tematski organizirana pisma posvećena pitanju „Grobnice za Borisa Davidoviča“ i knjige „Čas anatomije“, kao i sudskog procesa koji je proistekao iz te polemike. Na kraju knjige nalaze se dva dossiera. Jedan je o prijedlozima da Kiš dobije Nobelovu nagradu za književnost, drugi je o neostvarenim književnim zamislima Danila Kiša, među kojima su i roman „Crnogorska poslanstva“ i roman o Didaku Piru, pjesniku i Dubrovčaninu iz druge polovine XVI. stoljeća. U okviru svih tih poglavlja i cjelina primjenjivan je kronološki princip. Tako čitatelj lako može pratiti nastanak pojedinih Kiševih knjiga, razvojni put od otkrića nekog motiva do uobličenja u knjigu, potom međunarodni odjek Kiševe književnosti, ali i niz književnih, društvenih i političkih pitanja koja su podjednako obilježila Kišev život i život druge Jugoslavije u drugoj polovini XX. stoljeća. Kiš je pisac svog vremena, naravno, i pisac za sva vremena, a sve što piše jest svjedočanstvo o vremenu iz kojeg govori. Kiš je prvorazredni svjedok, a njegova prepiska istinsko otkriće i književni i kulturni događaj. Najveći broj ovih pisama ranije nije bio poznat ni lako dostupan. Sada u koricama ove knjige svjedoče o jednom uzbudljivom životu i o vrhunskim knjigama koje su taj život ispunile i iskupile. A nadam se da će objavljivanje ove knjige učiniti da se iz neke obiteljske ili javne arhive otkrije još neko pismo koje prirodno pripada prepisci Danila Kiša. Tome bih se radovao, i kao čitatelj i kao izdavač.

NACIONAL: Prema informacijama koje ste objavili u najavi knjige, naročito je zanimljiva bila potraga priređivačice, gospođe Mirjane Miočinović, za pismima koja nisu bila u Kiševoj arhivi, a čije je postojanje rekonstruirala iz dostupnih pisama. Molim vas da ukratko opišete tu potragu i navedete primjer koji biste istakli kao naročito zanimljiv.

Značajan dio knjige prvi put je preveden na srpski jezik. To su pisma stranih pisaca, izdavača, urednika i prevoditelja. Na osnovu pisama sačuvanih u Kiševoj arhivi Mirjana Miočinović je potom tragala za Kiševim pismima. Kiševi sugovornici rado su ustupali njegova pisma. Uglavnom su tako postupali i njihovi nasljednici. Do nekih pisama u ovom trenutku nije bilo moguće doći. Samo dva primjera: neobično je značajna Kiševa prepiska s Drenkom Willen, urednicom izdavačke kuće Harcourt Brace Jovanovich iz New Yorka. Iz te prepiske, koja u knjizi zauzima skoro sto strana, vidi se prvobitna američka recepcija Kiševih knjiga, kao i njen postupni razvoj, ali je tu u nizu pisama dat Kišev pogled na književnost, prevođenje, društvena pitanja i, recimo, na politički kontekst polemike oko „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Ta prepiska nije bila potpuna, a u Kiševoj arhivi nije bilo Kiševih pisama. Danilo Mandić, predavač sociologije na Sveučilištu Harvard, uložio je mnogo vremena i truda da se skenira cjelokupna prepiska Kiša i Drenke Willen. Viktorija Radić, autorica jedne zanimljive Kiševe biografije, zaslužna je što se u knjizi nalaze Kiševa pisma mađarskom piscu Lajosu Kassáku.

NACIONAL: Danilo Kiš bio je visoko kultivirani pisac, koji, ako sam dobro obaviješten, izvan pisanja i književnosti same nije mnogo držao do izvanknjiževnih okolnosti koje nužno prate književni život. Utoliko, kako biste odgovorili na pitanje zašto su Kiševa pisma važna? Jesu li važna samo kao biografski i književnohistorijski dokument ili biste i njih ocijenili kao zasebna književna djela? Piše li Kiš pisma nabrzinu i usput ili ih također pretvara u svoju jezičnu magiju?

Kiševa pisma nastaju u vrlo velikom rasponu od nekoliko desetljeća, od ranog do zrelog Kiša. Poznog Kiša, nažalost, nije bilo dano da upoznamo. Ta pisma nastaju najrazličitijim povodima kakve mogu stvoriti „rani jadi“ odrastanja, ograničenost vojske ili ograničenost društvenih okolnosti, zavisti ili prijateljstva književnog života, književne teme i životni i stvaralački izazovi, poslovni razlozi i poetičke rasprave. Otuda su to, po prirodi stvari, različita pisma, ali sva ona, pogotovo uzeta ovako kao jedna neočekivana, pa utoliko i dragocjenija cjelina, imaju ogromnu dokumentarnu vrijednost jer su prvorazredna slika života jednog velikog pisca. S pismima Kiševih sugovornika, ljudi najrazličitijih životnih, književnih i političkih pogleda i biografija, ova prepiska ima ogromnu dokumentarnu vrijednost kao slika jednog vremena i kao slika uloge književnosti i pisaca u jednom vremenu. Ali imaju i izuzetnu poetičku vrijednost, upravo zato što je Kiš čovjek književnosti i čovjek vremena u kome je književnost bila važna. U ovim pismima se u najneposrednijem vidu, iz prve ruke i bez naknadne redakcije, daju Kiševi pogledi na književnost, društvo i politiku, na „rane jade“ odrastanja i na „gorke taloge iskustva“. Otuda je knjiga „Iz prepiske“, zapravo, najbolja biografija Danila Kiša.

NACIONAL: S kime je vama osobno Kiševa prepiska najzanimljivija i zašto? Ako mislite da bi neki dio Kiševe prepiske bio posebno zanimljiv zagrebačkim i hrvatskim čitateljima, molim vas da ga opišete.

O tome sam detaljnije pisao u predgovoru knjizi „Iz prepiske“. Meni su vrlo zanimljive prepiske Danila Kiša i Vladimira Križinskog, Danila Kiša i Eve Nahir, koja će postati junakinja dokumentarnog filma „Goli život“, čiji su autori Kiš i Aleksandar Mandić, Danila Kiša i Linde Asher, urednice The New Yorkera, Danila Kiša i Davida Reefa, urednika Farrar Straus Giroux, već spomenuta prepiska s Drenkom Willen… Od brojnih prepiski s prevoditeljima izdvojio bih onu sa švedskom prevoditeljicom Barbarom Lonkvist. Kome piše Kiš i tko piše Kišu? To su ljudi najrazličitijih književnih, poetičkih ili političkih stajališta: od Miroslava Krleže do Oskara Daviča, od Milovana Đilasa do Borislava Pekića, od Sergeja Dovlatova do Bulata Okudžave, od Mirka Kovača do Miodraga Bulatovića, od Karla Štajnera do Dragoslava Mihailovića, od Ljube Popovića do Marije Čudine, od Petra Vujičića do Predraga Matvejevića, od Vide Ognjenović do Ilme Rakusa, od Charlesa Simića do Susan Sontag, od Ištvana Eršija do Pjotra Ravića, od Milana Kundere do Marka Stranda, od Ota Bihalji-Merina do Ljubiše Jocića, od Zuke Džumhura do Milovana Danojlića – i nebrojenih drugih koji u najrazličitijim ulogama nastupaju u ovoj knjizi. Neka od poetički najizrazitijih pisama Kiš je uputio Višnji Špiljak, koja je početkom osamdesetih doktorirala na temi „Društveni kontekst i umjetnička vrijednost“, a jedna od knjiga u fokusu njenih istraživanja bila je „Grobnica za Borisa Davidoviča“.

NACIONAL: Arhipelag je objavio Kiševa „Izabrana dela“. Kako ocjenjujete recepciju tog pisca danas, a kako kroz protekla desetljeća? Zapažate li razlike u recepciji Kiša u Srbiji i ostalim državama bivše Jugoslavije?

Arhipelag je objavio najprije Kiševa „Izabrana dela“ u 10 knjiga, gdje su sve priče, novele, romani, drame, filmski scenariji i pjesme. Potom smo objavili Kiševe „Izabrane poetičke spise“, gdje su, pored „Časa anatomije“, knjiga razgovora „Gorki talog iskustva“ i knjiga izabranih eseja „Poslednje pribežište zdravog razuma“. Kiš je nesumnjivo moderni klasik. U svim generacijama pisaca i čitatelja koje su došle poslije Kiša, njegove knjige i njegovi poetički stavovi doživljavaju se kao zaglavni kamen i nezaobilazna lektira. Otuda se Kiševa recepcija ne smanjuje. Kiš je u najužem krugu pisaca o kojima se piše najviše akademskih ili književno-kritičkih radova. U srpskoj književnosti Kiš ima kanonski status i značaj, a njegova književnost je živa tradicija bez koje je moderni književni kontekst nezamisliv. U drugim državama bivše Jugoslavije ta recepcija nije ista, ali je Kiševa književnost svugdje u određenoj mjeri prisutna.

NACIONAL: U proteklih desetak godina u Sarajevu i Zagrebu prevedene su i objavljene Kiševe biografije Britanca Marka Thompsona, koje su izazvale velik interes. To je samo dio interesa za Kiša koji pokazuju mlade generacije, pa se čini da je Kiš mladima možda najzanimljiviji jugoslavenski pisac prošloga stoljeća, zanimljiviji i od Andrića i od Krleže, pa i od srpskih pisaca; Kiša, na primjer, na svom posljednjem albumu citira i popularni srpski reper Marčelo. Slažete li se s takvim dojmom o aktualnosti Kiša? Kakav je vaš dojam?

Kiš je prisutan u različitim generacijama, od svojih suvremenika do novih generacija čitatelja i pisaca. Ljudi potpuno različitih generacija, ali i potpuno različitih, čak otvoreno suprotstavljenih pogleda na književnost i svijet, društvo i politiku pozivaju se na Kiša kao na izvor i utemeljenje svojih stavova. Nisu rijetka ni domišljanja što bi Kiš rekao u kojem trenutku naše novije povijesti. Mi, međutim, ne znamo što bi Kiš rekao nekim povodom, ali nesumnjivo možemo lako provjeriti u njegovim knjigama što je rekao i napisao. Uvijek sam mislio da je to bolji put do jednog pisca i njegova djela. Knjiga „Iz prepiske“ je dragocjen dodatak svemu tome što je Kiš rekao i napisao. Ali Kiš nije samo junak biografija, važnije je od toga da se njegove knjige kontinuirano prevode i objavljuju kod vodećih izdavača Istoka i Zapada. A definitivna potvrda njegove književne prisutnosti jest činjenica da o njemu pišu vodeći suvremeni pisci, ne samo njegovi prijatelji i suvremenici. Kiš se pojavljuje i kao književni junak suvremene svjetske književnosti, a njegove knjige kao poticajan književni motiv. Dovoljno je pogledati roman „Centralna Europa“ Williama T. Vollmanna ili roman „Vladar sjena“ Javiera Cercasa, pa vidjeti Danila Kiša kao modernog klasika ne samo u razmjerima srpske, već i svjetske književnosti.

NACIONAL: U najavi „Izabranih djela“ napisali ste i ovo: „Književnost Danila Kiša je veliko djelo modernih vremena i visoka, jedna od najviših, mjera u književnim stvarima. Takve mjere su nam sve neophodnije, pogotovo danas kada često izgleda kao da književnost nije važna ili da je književnost svaka vrsta teksta koju netko napiše u dokolici.“ Kiš je pisao u vrijeme autokracija i totalitarizama na zalasku i postao je književna legenda uvelike i zbog svog otmjenog, umjetnošću posredovanog otpora tim autokracijama i totalitarizmima. Kakvo je mjesto njegova djela u današnjem svijetu, u kojemu mjesto autokracija i totalitarizama zauzimaju neznanje, opskurantizam, površnost i opća histerija? Gdje je u takvom svijetu mjesto za beskompromisnog plemića književnosti i književne istine Danila Kiša?

Nipošto ne bih podcjenjivao autokracije i totalitarizme. Autokracije se obnavljaju i postoje pred našim očima. Oba velika totalitarizma XX. stoljeća na različitim točkama suvremenog svijeta dobivaju različite odjeke. Populizam je jedini globalni svjetski proces u ovom trenutku. Prije dvadesetak godina nekim čitateljima je izgledalo da „Grobnica za Borisa Davidoviča“ nije više aktualna kao neke druge Kiševe knjige, jer je navodno prošlo vrijeme totalne kontrole i montiranih procesa. Međutim, uspon populizma, obnova autokratskih poredaka, neslućeni tehnološki razvoj mogućnosti kontrole, nadzora i cenzure, što sve obilježava iskustvo našeg vijeka, pokazuju koliko je „Grobnica za Borisa Davidoviča“, kao i sve Kiševe knjige, uostalom, književnost za sva vremena. Pisane kao „gorki talog iskustva“ piščeva stoljeća, Kiševe knjige ostaju dragocjeno iskustvo i u našem vijeku. A njihove umjetničke vrijednosti to bi iskustvo činile dragocjenijim i u mnogo boljim lokalnim i globalnim okolnostima.

Pisma Charlesa Simica, srpskog pjesnika koji je živio u Americi i dobitnik je Pulitzera 1990.. FOTO: Arhipelag