Pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac – sve je to bio Antun Gustav Matoš. Rođen je u Tovarniku 1873., a umro u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine. Rođen u Srijemu, u drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je ‘Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem’.

Pokušaj studiranja na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču završio je neuspjehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci ‘čelist, pa novinar, literat’. U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine.

Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.