Letenje je bilo glamurozno, opasno i neodoljivo. Njime je ostvaren tisućljetni san, uprizoren u legendi grčkog izumitelja Dedala. Bogovi su ga kaznili poslavši njegova sina Ikara u mladenačku smrt, otopivši vosak na njegovim krilima. Sada, gotovo tri tisuće godina poslije, čovječanstvo je bogovima i pticama oduzelo pravo na kontrolu neba. Ali bogovi su i dalje grabili neiskusne pilote u zračnim prostranstvima i dopuštali da iščeznu u plamenu čudnovatih naprava – u izdanju francuskog popularnog časopisa Je sais tout iz 1912. prikazan je impresivan grupni portret nekoliko desetaka avijatičara poginulih u pokusnim letovima u posljednjih pet godina – ali prepreka je premoštena. Otada će tehnološki napredak, a ne mit, diktirati tempo događanja.

[quote_box_center]

• Letenje je bilo glamurozno, opasno i neodoljivo

• U časopisu Je sais tout iz 1912. prikazan je grupni portret avijatičara poginulih u pokusnim letovima

• Novine su postale najvažniji izvor informacija i zabave, osobito ako su pisale o zločinima što ih je počinila vlast

[/quote_box_center]

Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige Philippa Bloma ‘Vrtoglave godine’Foto: McCord Museum- Montréal, Canada, 1910

Općenito, nisu samo piloti magično privlačili mase. Vozači utrka automobila, relija i biciklistički prvaci postali su omiljeni junaci. Svaki korak njihove karijere bio je medijski popraćen; svaki tjedan postizani su i bilježeni novi rekordi. Utrke su bile jedna od opsesija toga doba; a brzina ponad svega droga. Brzina je bila sveprisutna, a nigdje toliko koliko u cvjetajućoj Njemačkoj, čiji su inženjeri gurali svijet naprijed. Još 28. listopada 1903., njemačka tvrtka AEG testirala je električnu lokomotivu, koja je dosegnula brzinu od 210 kilometara na sat, čime je postala najbrže vozilo konstruirano ljudskom rukom. Samo tjedan dana prije sličnu lokomotivu proizvela je konkurentska tvrtka Siemens, čije je vozilo dosegnulo brzinu od 206 kilometara na sat.

Unutar samo jedne generacije Njemačka se transformirala iz bijedne krparije feudalnih državica u industrijskog diva, spremna na angažman u svim aspektima. Porazila je glavnog neprijatelja Francusku, postala carstvom i stekla kolonije. Iz smećkastih podzolastih pjeskovitih ravnica Pruske potekli su vojnici i upravitelji; ruralni jug postao je svjetski broj jedan u kemijskoj industriji i sofisticiranom strojarstvu; morske luke sjevera vrvjele su robom iz svih dijelova svijeta, kao i robom “proizvedenom u Njemačkoj”; dok je njen zapadni dio, europsko najbrže rastuće urbano područje, područje Ruhra, proizvodilo ugljen i čelik brže od bilo koga drugog u Starom svijetu. Takva jedinstvena ekspanzija obogatila je zemlju na mnogo načina. Sve više i više ljudi moglo si je priskrbiti uvjete za život srednje klase i tako platiti humanističko, nestrukovno obrazovanje vlastitim sinovima. Njemačke banke ulagale su velike količine novca u obrazovni sustav. Sveučilišta su stvorila najproduktivniju i najinovativniju elitu znanstvenika humanističkih i tehničkih znanosti, kakvu svijet dotad nije vidio (najviše Nobelovih nagrada dodijeljeno je Nijemcima,), a Njemačka je svijetu predstavila najveću koncentraciju kazališta, opernih kuća, profinjenih knjižnica i muzeja, kao i cvjetajuće tržište knjiga i novina. Nijedna druga zemlja, osim SAD-a, nije bila dogurala tako daleko, tolikom brzinom.

Uz tu ponesenost naletom razvoja sve veći osjećaj za brzinu bio je glavna preokupacija, javna romansa, dubok strah i osjećaj koji je gurao naprijed milijune ljudi. Veliki strojevi u Kruppovim tvornicama, kemijska djelatnost Bayera i BASF-a, divovi u proizvodnji električnih naprava AEG i Siemens ili rapidno rastući Daimler Benz progutali su tisuće i tisuće rudara, inženjera, neiskusnih radnika i nadzornika, koji su svakodnevno bilježili svoj pravovremeni dolazak na posao. Njihov posao sastojao se i bio je povremeno prekidan sveprisutnim surovim utjecajem satova i tvorničkom zvukovnom signalizacijom, pretvarajući ih u mehaničke lutke koje su opetovano izvršavale svoje zadatke zatupljujućom preciznošću. Žene na telefonskim centralama, okružene stalnim šumom glasova i klikanjem kontakata, hitro su uspostavljale veze, a ipak je zbog kratkog spoja pristojna količina veza pucala. Tajnice su zapisivale diktate nervoznih nadređenih, tempom od stotinu riječi u minuti, dok su iznad njihovih glava u cijevima zujala pisma pneumatske pošte. Reklamna svjetla trgovina i ogromni reklamni zidovi slali su trenutačne poruke, upadajući u oči putnika. Željeznice su se busale u prsa brzinom i, ponad svega, točnošću; električni tramvaji prometovali su Berlinom još od 1879.; kranovi hamburške slobodne luke kretali su se pomno, tempiranim plesom utovara i istovara, ne gubeći vrijeme; ogromni kotači rudarskog okna neprestano su rotirali dok se smjena za smjenom rudara spuštala u tamu. Tvorničkim radnicima prijeteća vizija Charlieja Chaplina u Modernim vremenima postala je stvarnost i prije nego što je njen budući tvorac prerastao dječačke kratke hlačice.

Mesija tog evanđelja o uštedi radnog vremena bio je Frederick Winslow Taylor (1856.-1915.), američki inženjer koji je svoj život posvetio unapređenju uvjeta rada, analizirajući kretanje svakog radnika, sve do najmanjeg pokreta, raščlanivši radnje na dijelove i ponovno ih sastavljajući na način kojim bi se uštedjelo najviše vremena. Bio je iz kvekerske obitelji i dio školovanja proveo je u Njemačkoj. Tijekom krize zbog nedostatka čelika, 1880-ih, promatrao je radnike i zaključio da stari način rada – u kojem je prevladavala zanatska primjena grubih i raznih nepouzdanih metoda, dok su se radnici vucarali uokolo – jednostavno više ne prolazi. Otada je svaki pokret trebao biti znanstveno analiziran, a odgovornost za sam rad i raspored trebala je biti isključivo na upravitelju. “U prošlosti”, napisao je, “čovjek je bio na prvom mjestu. U budućnosti sustav mora biti prvi.” Samo bi strogee analize mogle povećati produktivnost i brzinu rada. Taylor je to dokazivao služeći se primjerom hipotetskog radnika kojemu je dao ime Schmidt. Primijenio je svoja načela u mnogim granama industrije, povećavši produktivnost proizvodnje bicikala tako da je “35 djevojaka isprva proizvodilo 120 komada bicikla. Povećanjem brzine preciznost posla bila je za dvije trećine veća nego pri prvoj, manjoj brzini.”

Henry Ford (1863.-1947.) bio je prvi proizvođač automobila koji je odlično razumio da bi mogao zaraditi više novca prodajući stotine tisuća jeftinih automobila ljudima skromnijih prihoda, nego nekoliko stotina skupih bogatima. Njegov revolucionarni uvid omogućio je da pojedini dio automobila dođe do odgovarajućeg radnika, umjesto da posebno obučeni radnici obrađuju svaki dio automobila. Stvorena je pokretna traka. Fordov automobil Model T, predstavljen 1908., stajao je 825 dolara i bio je prvi automobil dostupan masama, pogotovo ako govorimo o povećanju efikasnosti proizvodnje, što bi automatski značilo da cijena automobila pada. Do 1916. novoproizvedeni Model T stajao je 360 dolara. Sve u vezi s tim automobilom bilo je podređeno povećanju brzine i efikasnosti proizvodnje. Čak je i njihova crna boja bila izabrana zato što joj je trebalo najmanje vremena za sušenje. “Svaki kupac može tražiti auto bilo koje boje, dok god je ona crna”, poznata je Fordova tvrdnja. Možemo samo pretpostaviti što bi se dogodilo da se ružičasta boja brže sušila.

Ideje Forda i Taylora prije 1914. nisu bile općeprihvaćene u Europi, ali o njima se žustro raspravljalo. “Tejlorizam” je kod šefova postao primjerom efikasnosti, dok je kod sindikalista, koji su pružali odlučan otpor svim inicijativama “tejlorista”, postao primjerom mehanizirane eksploatacije radnika. Unatoč tomu dalekovidne Europljane silno je privlačio američki pristup radu, životu i trenutku. “Povijest je više-manje besmislica. Ona je tradicija, a mi ne želimo tradiciju. Želimo živjeti u sadašnjosti i jedina povijest koja nešto vrijedi jest ona koju danas stvorimo”, uskliknuo je Henry Ford. Suočeni s uskogrudnim društvom i praksom u Europi, neki od najinovativnijih umova europskog kontinenta – među kojima su bili proizvođač automobila Louis Renault, Karl Wittgenestein, poslije čelični magnat Austro-Ugarske, i arhitekt Adolf Loos – putovali su u SAD kako bi promatrali rad društva nesputanog tradicijom. Vraćali su se uvjereni da Europa mora biti osuvremenjena, pročišćena i ubrzana.

Brzina je postala fizičko iskustvo. Brzinom četiri puta većom od pješakove bicikl je nosio svog vozača iz ograničenja vlastitog života u ruralne predjele, dalje od salona, prema životu slobodnom od društvenih konvencija. Moralisti su se zgražali nad eventualnim učinkom tih anarhičnih vozila na javni moral, naročito nad ženama koje su radosno pedalirale, odbacujući korzete i odijevajući se praktičnije, što je značilo i hlače. U međuvremenu znanstvenici su sa smrtnom ozbiljnošću upozoravali da će sama užurbanost, kao i njihov položaj – hrabro jahanje sedla – gurnuti žene do granice izdržljivosti i time ih dovesti do neplodnosti, histerije ili, još gore, nemoralnih figura bez ikakva ograničenja.

Romanopisac Maurice Leblanc (kreator poznatog džentlmenskog lopova Arsènea Lupina) na zabavan je način iskoristio taj strah javnosti u svom romanu Voici les ailes! iz 1898. u kojem je opisao putovanje biciklom dvaju mladih para. Prvoga dana jedan od muškaraca napomenuo je da ništa jače ne potiče brzinu od škripe guma na cesti, što osjetila vozača čini oštrijima, dajući im novo iskustvo okoline. Drugog dana djevojke su bez svojih korzeta, a trećeg su skinule i bluze, vozeći se selom poput modernih Amazonki. Na kraju dva para potpuno odbacuju sve konvencije orgijom slobodne ljubavi.

Sponu između brzine i seksualnog pretjerivanja pojačao je Alfred Jarry u svom romanu Le surmâle (Nadmužjak, objavljenoj 1902.), u kojem njegov junak biciklist pobjeđuje parnu lokomotivu u utrci od 16.000 kilometara, a zatim se baca u strastan zagrljaj (“On nije čovjek, nego stroj”, komentar je drugog lika iz knjige), zbog čega je preminuo, eksplodiravši od vlastite energije i istrošen požudom. Na provincijskim pružnim trasama savezne države New York, daleko od uzvišenih carstava i avangardne književnosti, san o pretjecanju vlaka postao je stvarnost. Vozač biciklističkih utrka Charlie Murphy 1899. je odvozio 1,6 km za manje od minute uz bok lokomotive i na kraju ju pretekao. Murphy je zbog toga gotovo umro od iscrpljenosti i bio teško opečen letećim krhotinama iz jureće lokomotive, ali samo u nekoliko sekundi čista snaga ljudskih mišića gurnula ga je brže od parnog vlaka.

Tehnologija i brzina stvorili su novu vrstu umjetno poboljšanog nadčovjeka, prethodnika bioničkih junaka našeg doba. U La locomotion á travers le temps, les moeurs et l’espace (Kretanje kroz vrijeme, običaje i prostor) Octave Uzanne pisao je još 1912. rapsodije o “groznici brzine”: “Građanin je krtica zahvaljujući svojoj podzemnoj željeznici; on je antilopa, munja, topovska kugla zahvaljujući svom automobilu; on je orao, vrabac, albatros zahvaljujući svom avionu.” U dnevniku Je sais tout , nepoznati autor izračunao je 1905. koliko su ljudi “narasli” zahvaljujući tehnološkom napretku. Izračunao je “efektivnu fizičku veličinu” putnika, uspoređujući koliko je brzo biciklist mogao prijeći određenu udaljenost za razliku od pješaka. Njegovi izračuni prikazali su koliko bi pješak morao biti visok kako bi mogao koračati brzinom biciklista: pretpostavljena visina pješaka morala bi biti 15 metara. Usporedbe s drugim oblicima prijevoza pokazale su da bi u usporedbi s vlakom čovjek morao biti visok 51 metar, a u usporedbi s trkaćim automobila gotovo viši od Notre-Damea u Parizu. Tehnologija je stvorila novu utrku divova – u oba aspekta toga termina – i promijenila iskustvo prostora i vremena. Veće brzine smanjile su udaljenosti i putovanje svele na uobičajenu pojavu. Doduše, dok se prostor smanjivao, vrijeme se dramatično povećavalo, čime su sve manji vremenski intervali dobivali na značaju – od Taylora i njegova sustava do novina koje su tiskale izvještaje o događajima iz svih dijelova svijeta, zajedno s fotografijama događaja koji su se dogodili samo nekoliko sati prije i sportaša koji su pobjeđivali ili gubili za desetinku sekunde.

TRKAĆI AUTOMOBIL od 35 KS koji je Emil Jelinek prezentirao 1901. na utrci u Nici, a nazvao ga je po kćeri MercedesFoto: Daimler

Medijski rat

Zahvaljujući ljudima poput Morela i Casementa bilo je sve teže prikriti takve zločine, a pritisak javnosti da se promijeni to stanje povećao se diljem svijeta. Morel svoju izrazitu učinkovitost može zahvaliti svojoj neizmjernoj sposobnosti iskorištavanja dotad neviđenog dosega i gladi tabloida. Sve više ljudi moglo je čitati i priuštiti si novine, koje su postale najvažniji izvor informacija i zabave. Samo desetljeće prije jeftinije i brže pripremanje novina, reproduciranje fotografija i tehnike tiskanja revolucionirali su tu industriju i omogućili prodaju dobrih priča, osobito ako su izvještavale o zločinima što ih je počinila vlast. Morel je hranio novine i potpirivao bijes javnosti djelotvornom javnom kampanjom u koju je čak uključio i put u SAD u rujnu 1904., prilikom kojeg je u Washingtonu posjetio predsjednika Roosevelta i dobio podršku Marka Twaina. U Europi je već imao potporu francuskog pisca Anatolea Francea i dobitnika Nobelove nagrade Bjørnstjernea Bjørnsona iz Norveške. Društva i odbori za potporu Konga nicali su diljem svijeta, od skupova u Zürichu pa sve do niza govora u Novom Zelandu. Gotovo samostalno Edmund Morel učinio je stanje u Kongu problemom koji mu neće izmaći.

U percepciji javnosti novine su dobile novu ulogu. Leopold II. brzo je shvatio kako je jedini način na koji se može oduprijeti Morelovu utjecaju da se osobno obrati medijima. Formirao je beznačajnu komisiju od pomno odabranih misionara, koji su radili u regiji gdje nije bilo značajnije eksploatacije gume i gdje se nije moglo pristupiti postajama misije. U sustavnoj međunarodnoj kampanji platio je lobistima da utječu na političare i podmitio urednike novina kako bi promijenili pristup i način pisanja o slučaju. Njegov njemački agent izveo je izvanredan podvig uspjevši promijeniti pristup berlinskog National-Zeitunga, koji je prethodno napao Leopolda optuživši ga da je “beskrupulozan biznismen koji živi u palači u Bruxellesu”, tako da su novine unutar dvije godine počele omalovažavati izvješća o zločinima pišući da su to “bapske priče”. U Britaniji je Leopoldov agent (radeći kao zgodan pratilac) otišao još dalje i poslao dva naočita primjerka engleskog društva u misiju utvrđivanja istine, čemu je prethodio stupanj poboljšanja stvarnog stanja stvari, kamo god su putnici putovali. Oba su se putnika vratila s vrlo pozitivnim pričama o tom iskustvu. Jedan od njih, vikont William Montmorres, objavio je knjigu punu zanosa o radišnim službenicima i veselim domorocima. Drugog putnika, izdavačicu Mary French Sheldon, službenici koncesionarskih tvrtki za gumu proveli su uokolo, na kraju se zaljubila u kapetana parobroda kojim je putovala i poslije napisala u britanskom Timesu: “Svjedočila sam većem broju zločina na ulicama Londona nego što sam ih vidjela u Kongu.” Leopold se potrudio da ta poruka dospije do pravih ljudi, plaćajući iz svog džepa predavanje Mary Sheldon, nakon kojeg je u Savoji bila organizirana večera za 500 pozvanih gostiju.

Sve to bilo je uzalud. Rat za Kongo bio je i medijski rat i unatoč najvećem trudu belgijski kralj je gubio. To se možda dogodilo zbog njegove strategije kojom je ljude koje je smatrao važnima pokušao pridobiti organizirajući velebne besplatne večere ili je brošure pod naslovom Istina o Kongu stavljao u prvi razred luksuznih vagona. S druge strane, Morel se okrenuo široj javnosti. Bilo je uzalud iz možda jednostavnog razloga što je Leopold branio nešto neobranjivo, do te mjere da je širio priče o zločinima što su ih počinili drugi kolonijalni režimi i odbacio priče o amputiranim rukama unesrećenih Kongoanaca, tvrdeći da su to bili izolirani slučajevi malignog tumora koji su nesebično liječili belgijski liječnici. Dokazi protiv njega bili su porazni, a Belgija nije imala tu političku težinu da bi ju druge značajnije velesile branile iz strateških razloga.

Jedan od lobista koje je regrutirao belgijski kralj da promijeni javno mnijenje bio je i pukovnik Henry I. Kowalsky, razmetljivo drzak i raskalašeni odvjetnik iz San Francisca, čiji je općepoznati struk natjerao gradonačelnika San Francisca da prilikom večere u čast Kowalskoga komentira: “Neću strogo pratiti naputak za zdravicu koji mi je napisan. Poput našeg gosta, prevelika je za komentiranje.” S godišnjom plaćom od 100.000 franaka (što je ekvivalent 300.000 funti) taj je početnik u odnosima s javnošću otputovao da posjeti svog novog šefa u Bruxellesu, a zatim se preselio u New York, gdje je otvorio raskošan ured na Wall Streetu. “Pukovnik”, čiji je čin bio lažan kao i ostale njegove kvalifikacije, pokazao se poraznim izborom. Belgijski kolonijalni ured ubrzo je pokušao umanjiti značaj neugodnog Amerikanca koji je bio poznat po neukusnom odijevanju i oslovljavao Leopolda u svom opsežnom dopisu s “Moje drago Veličanstvo”. Kad je iz Bruxellesa prestao dobivati novac, Kowalsky je ogorčeno promijenio strane i prodao svoju pozamašnu i detaljnu korespondenciju s Leopoldom novinarskom tajkunu Randolphu Hearstu.

Učinak objavljivanja dokaza manipulacije belgijskog kralja na tisak i američke političare bio je katastrofalan. Leopold je još jednom pokušao spriječiti najgore formiravši komisiju za ispitivanje. Doduše, ovaj put za tu svrhu neće poslužiti naivni misionari, premda su bili pažljivo izabrani zbog svojih svjetonazora. Stoga je sastavljena komisija od trojice europskih sudaca, koji su otputovali u Kongo i, shvativši svoj posao vrlo ozbiljno, ispitali stotine svjedoka. Tijekom svjedočenja jedan od sudaca slomio se i zaplakao. Jedan svjedok, poglavar plemena koji je i sam bio išiban i zatočen, donio je 110 grančica i stavio ih na stol za kojim je sjedila komisija – svaka grančica predstavljala je člana plemena ubijenog pri eksploataciji gume. Čuvši prva saznanja komisije u ožujku 1905., guverner Paul Costerman prerezao si je vrat britvicom. Slobodnoj Državi Kongo vrijeme je curilo.

Premda je većina potresno izravnih svjedočanstava kongoanskih domorodaca bila izbrisana iz izvješća i pohranjena u Državni arhiv u Bruxellesu i premda je Leopold uspio nadmudriti mnoge svjetske novine objavivši “sažetak” izvješća, koji je tako uslužno osobno ponudio i koji nije sadržavao nikakve aluzije o zločinima, prokleta saznanja njegove vlastite komisije potvrdila su Morelove optužbe u svim bitnim aspektima i uskoro su ta saznanja bila obznanjena. Leopold, koji je tada već bio u sedamdesetima i kojemu je bilo dopušteno da se vozika parkom palače na triciklu i koji je terorizirao dvor svojom užasnom hipohondrijom i strahom od mikroba, napokon je odlučio da njegova kolonija (manje unosna sad kad su se pojavili i drugi proizvođači gume na svjetskom tržištu) više nije vrijedna držanja. Velikodušno ju je pristao prodati belgijskoj vladi. Gesta na potez vladara bila je da se belgijska vlada zadužila za 110 milijuna franaka (330 milijuna funti u današnjem novcu), pristala financirati kraljeve tekuće projekte i platiti mu dodatnih 50 milijuna franaka u znak zahvalnosti za njegovu “veliku požrtvovnost u Kongu”. Leopold II. umro je u prosincu iduće godine.

Nakon desetljeća napornog rada Edmund Morel, činovnik koji se usudio usprotiviti se kralju, dobio je svoj dvoboj. Njegov sveti rat bila je prva međunarodna kampanja za ljudska prava, a njegova liverpoolska studija prva nevladina organizacija koju su često financirali obični građani i koja je usmjerila svoj pritisak ravno u lice najvećim svjetskim silama. To je sad bilo moguće jer su novi visokotiražni mediji demokratizirali i smanjili utjecaj moći. Čak i u zemljama poput Austro-Ugarske i Rusije, gdje je cenzura medija i dalje bila na snazi, čist svezak tiskanog materijala učinio je cenzuru irelevantnom. Informacije i ideje munjevito su se širile gradovima i dosezale čak i najudaljenije i najzabačenije farme u rasponu od nekoliko dana. Moć medija navirala je kroz promjene, stvarajući naposljetku snažan pritisak i namećući neoubuzdanu struju misli.

Nije samo Morel imao koristi od te značajne promjene u političkoj moći. Satniku Dreyfusu ponovo se sudilo i oslobođen je optužbe zahvaljujući novinskoj kampanji, iako je to bila državna afera, poguran je “odozgo” od moćnih članova pariškog društva, politike i vojske. Još jedan bitan primjer sve veće moći medija u izjednačavanju svih građana bio je slučaj Bejlis u Kijevu 1913. Menahem Mendelj Bejlis, računovođa lokalne tvornice, židovske vjeroispovijesti, optužen je apsurdnom prijevarom za ritualno ubojstvo kršćanskog dječaka. Fanatično antisemitski raspoložen, ruski car osobno je sucima dao naputak da optuže Bejlisa, ali svaka vrsta pritiska prijavljena je sudu. Također, bitnu ulogu imala je pažnja koju su svjetski mediji posvetili tom slučaju, što je osiguralo da optuženi ubrzo bude oslobođen svake optužbe.

Lažno suđenje s podmićenim “svjedocima” i lažnim stručnjacima pratili su i komentirali ljudi diljem svijeta. Na kraju se suđenje izjalovilo pod tim teretom. Svjetski mediji smjestili su moć na drugi teren. Pogled na moć, koja je uvijek prisutna u politici, nije više bio u domeni dežurnih političara i velikih projekata, nego se o njoj odlučivalo u novinarskim uredima. “Moderni” vladari, poput Vilima II. u Njemačkoj, činili su sve da se dodvore medijima i iskorištavali ih da stvore osobni imidž u tu svrhu, ali i on je morao naučiti da je ovto igra s vragom koja može poći po zlu bez ikakve naznake opasnosti. Spin doktori svakog doba znali su da je mišljenje beskrajno moćnije nego same činjenice.

Slomljeni od rada

Premorenost radom bila je učestala tema u povijesti bolesti pacijenata. Zapravo, činilo se da takvo stanje pogađa one koji najuspješnije žive životom modernog čovjeka – ljude u pokretu, profesionalne, marljive, često sa sveučilišnim diplomama. Jedan čovjek razvio je posao u Londonu i dobro zarađivao, sve dok se nije slomio. “Premorenost radom razlog je za nagle nastupe vrtoglavice, nesvjestice, ludo brbljanje i grčenje”, zabilježio je liječnik. Pacijent je otputovao u rodnu Njemačku na oporavak koji je trajao dvije godine, a zatim je nastavio živjeti u Londonu. “Ovdje ga je privukla jedna puella publica (prostitutka: liječnici su voljeli prikrivati moralno sporne reference latinskim jezikom) i razmišljao je o tome da se njome oženi. Kad je emigrirala u Ameriku, u pacijenta se razvila depresija, stalan pritisak u glavi, stalne misli o samoubojstvu, bol u živcima leđa i ruku.” Drugi poslovni čovjek, koji je otišao u Argentinu, gdje su ga prozvali “živčenjak Buenos Airesa”, ispričao je sličnu priču: naporan rad i neumjerena zabava, razdražljivost, “seksualna prenapetost”, slomovi i oštećen živčani sustav. Veza između seksualne aktivnosti i neurastenije bila je uobičajen motiv. “Imam 26 godina”, pripovijeda 1907. pacijent u klinici Ahrweiler. “Posljednjih godina majka mi je bolovala od neurastenije. U šesnaestoj godini počeo sam onanirati. Moji prvi neurastenijski simptomi datiraju iz tog vremena: zamor uma, slabljenje funkcija donjeg dijela kralježnice, narušen san, malodušnost, deprimiranost itd.” Poslije je pokušao pronaći utjehu u pušenju i posjetima prostitutkama, ali njegovo se stanje pogoršavalo.

Tko je tada bio neurastenik? U jednoj mentalnoj bolnici 1893. među približno 600 slučajeva bilo je gotovo 200 poslovnih ljudi, 130 državnih službenika, 68 učitelja, 56 studenata i 11 poljoprivrednika (u toj klinici nije bilo fizičkih radnika). Neurastenija, pregrijavanje i iscrpljivanje živaca, uglavnom je pogađala ljude u odijelima, opterećene zahtjevima.

Prilikom izmjene novog sustava telefonskih instalacija u Berlinu jedan je promatrač zabilježio kako bi izazovi tehnologije mogli biti previše radnicima koji su se jedva snalazili. Promjena je imala svoje prepreke i operaterke na telefonskoj centrali teško su se snalazile: Mnogo poziva nije bilo povezano, velik broj veza nije se mogao ostvariti, akustični signali nisu dovoljno dobro radili i korisnici su postali nestrpljivi. To je još više isprovociralo naše radnice i na kraju je jedna prasnula u kompulzivno vikanje, a nedugo zatim većina radnica bila je time zahvaćena, dok je direktor telegrafije, koji se zatekao u sobi… stisnuo ruke vičući: “Moje sirote cure! Moje sirote cure!”

Nakon 1900. sve više radnika žalilo se na iscrpljenost živaca, iako su ostali u manjini, a liječenje pripadnika njihova sloja bilo je rijetko. “Budući da sam radio za strojevima, valjcima u pećnicama, što trenutačno zapošljava 80 do 100 ljudi”, obznanio je radnik metalne industrije svom liječniku, “gledajte, ako 42 godine radite u svoj toj buci, možete vidjeti kako to može oslabiti živce starijeg čovjeka. Znojim se cijeli dan, uplašen sam. Često plačem poput djeteta, noću ne mogu spavati… Nekoliko drugih radnika ima sličnu bolest. Jedan je otišao tako daleko da si je prerezao grlo.”

Ljudi koji su radili s novim tehnologijama – telefonski operateri, slagari u tiskarama na novim, bržim strojevima, inženjeri, tvornički radnici koji rukuju brzim strojevima – kao i ljudi u srcu brzorastuće ekonomije, poput biznismena i upravitelja, bili su najizloženiji simptomima koji su bili grupirani pod imenom neurastenija, ili ekstremni stres, kako bi to zvali danas. Jedan njemački liječnik nazvao je bolesti živčanog sustava “patološkim znakom vremena u kojem živimo”. Američka liječnica Margaret A. Cleaves ustvrdila je: “Posao u svijetu većim dijelom obavljaju neurastenici.”

Uza sve to, opseg problema bio je zastrašujući. U Njemačkoj je 1870. bilo registrirano 40.375 pacijenata u psihijatrijskim bolnicama. Taj je broj do 1900. narastao na 115.882, a 1910. na 220.881. U istom razdoblju broj zaprimljenih pacijenata u opće bolnice zbog “bolesti živčanog sustava” narastao je za 44 do 60 posto.