Grupa zagrebačkih studenata spalila je 16. listopada 1895. godine mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Bio je to bunt i nezadovoljstvo sveučilištaraca nezadovoljnih promađarskom politikom bana Khuen-Hedervaryja. Tim su činom htjeli skrenuti pozornost caru i kralju Franji Josipu I., koji je tih dana bio u posjetu Zagrebu radi otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. Od stotinjak studenata, 48 ih je odmah uhićeno i odvedeno na suđenje. Nakon završetka suđenja sudac ih je proglasio krivima, iako nije točno utvrdio konkretne krivnje svakoga optuženika. Stjepan Radić, tada student prava, osuđen je na šest mjeseci strogog zatvora, Gjuro Balaško na 5 mjeseci, šestorica su osuđena na četiri mjeseca, 28 njih na 3 mjeseca, te četrnaestorica na 2 mjeseca.

Zanimljivo je da su se među njima našla i tri Podravca osuđena na po tri mjeseca zatvora: studenti prava Matija Vedriš iz Đurđevca i Josip Krnjak iz Kalinovca, te student farmacije Krešimir Fibić, sin Aleksandra Fibića, apotekara u Đurđevcu. Vedriš je bio protjeran sa zagrebačkoga sveučilišta pa je studij nastavio u Beču i Pragu. Zbog svojeg života i neobuzdanog temperamenta nije se nigdje mogao stalno zadržati. Kao vojnik prošao skoro sva bojišta Prvoga svjetskog rata. Svoju narav nije mogao zatomiti ni u rovovima jer se nekoliko puta zajedno sa svojim hrvatskim domobranima potukao sa mađarskim četama. Više je puta bio suđen od ratnog suda. Poslije je otvorio odvjetničku kancelariju u Đurđevcu. Živio je povučeno i bavio se poljoprivredom nakon očeve smrti. Braniteljski poslovi su mu donosili malu zaradu jer je veći dio poslova radio besplatno. Umro je od tuberkuloze.