Povijest Rima obuhvaća 28 stoljeća. Dok rimska mitologija datira osnivanje Rima oko 753. godine prije Krista, mjesto je bilo naseljeno mnogo duže, što ga čini velikim ljudskim naseljem gotovo tri tisućljeća i jednim od najstarijih neprestano okupiranih gradova u Europi.

Rano stanovništvo grada potječe od mješavine Latina, Etruščana i Sabinaca. Na kraju je grad sukcesivno postao glavni grad Rimskog Kraljevstva, Rimske Republike i Rimskog Carstva, a mnogi ga smatraju prvim carskim gradom i metropolom. Rimski pjesnik Tibullus ga je prvi put nazvao Vječni grad u 1. stoljeću prije Krista, a izraz su preuzeli i Ovidije, Vergilije i Livije. Rim se naziva i “Caput Mundi” (prijestolnica svijeta).

Nakon pada Carstva na zapadu, koji je označio početak srednjeg vijeka, Rim je polako pao pod političku kontrolu papinstva, a u 8. stoljeću postao je glavni grad Papinske države, koji je trajao do 1870. Počevši od renesanse, gotovo svi pape provodili su koherentan arhitektonski i urbani program tijekom četiri stotine godina, čiji je cilj bio kako bi grad postao umjetničko i kulturno središte svijeta. Na taj je način Rim postao prvo jedno od glavnih središta renesanse, a zatim i rodno mjesto baroknog stila i neoklasicizma. Poznati umjetnici, slikari, kipari i arhitekti učinili su Rim središtem svoje djelatnosti stvarajući remek-djela po cijelom gradu.

Dana 2. listopada 1871. godine Rim je postao glavni grad Kraljevine Italije, koja je 1946. postala Talijanska Republika.