Bajke braće Grimm preživjele su stoljeća i ostale među najpoznatijima i najpopularnijima, u kojima djeca uživaju i danas. U zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja na praizvedbi predstave “Braća Grimm i princeza Luise” 8. travnja Wilhelm i Jacob Grimm ispričat će neku sasvim drugačiju priču – o sebi. Da bi mogli pisati svoje priče, za kruh su zarađivali na dvoru kralja Frederika i ondje dobili najteži zadatak na svijetu: paziti na kraljevu nemoguću kćer, princezu Luise. Princeza se nikada ne budi prije podneva, svemu prigovara, svima se ruga i sve joj je dosadno. Nakon što je Luise osramotila baš sve plemenite prosce, Kraljica majka donosi odluku da se njezina kći mora udati za prvoga muškarca koji naiđe. A prvi se pojavi siromašni, putujući svirač. Kakvo to čudo može zbližiti princezu kojoj ni kraljevska svila nije dovoljno dobra i dobroćudnoga siromaha kojemu prokišnjava krov? Na to će odgovoriti glumci predstave redatelja Paola Tišljarića, u kojoj dvojicu braće igraju Jure Radnić i Krunoslav Klabučar.

Zagrebački 41-godišnji glumac Klabučar se glumom počeo baviti kao dječak u studiju Zvjezdane Ladike u ZKM-u. Akademiju dramske umjetnosti završio je 2000., od kada je i član ansambla Trešnje. Gostovao je u mnogim zagrebačkim kazalištima, a 1997. surađivao je s grupom Montažstroj u sklopu festivala Eurokaz. U predstavi “Braća Grimm i princeza Luise” igra starijeg Grimma, Wilhelma.

“Drama Branka Ružića, po kojoj radimo predstavu, nagrađena je nagradom Mali Marulić u konkurenciji više od pedeset dramskih tekstova, što već potvrđuje njezinu kvalitetu. A redatelj Paolo Tišljarić došao je na prvu probu s jasnom vizijom kakva će predstava biti. Gledatelji će putem ove predstave saznati nešto novo o samoj braći Grimm, jer se tekst temelji na biografskim podacima i pravim povijesnim osobama, ali će ujedno uživati u potpuno novoj priči sa svim elementima dobre bajke”, kaže Krunoslav Klabučar koji se, kaže, upoznao s dostupnim biografskim podacima. Braća su, tvrdi glumac, bila vrlo obrazovana, sastavila su njemački rječnik i udarila temelje standardnom njemačkom jeziku.

“Ali kolega Jure Radnić, koji igra mlađeg brata Jakoba, i ja nećemo djecu zamarati s njemačkom gramatikom, pokazat ćemo bratski odnos preko duhovitih situacija u koje ćemo upadati, a to je nešto što će svatko u publici prepoznati. Što se tiče samih bajki, one su izvorno narodne priče koje su braća zapisala i uljepšala pretvarajući ih u književne dragulje koje djeca rado slušaju. Te su priče oduvijek i u svim kulturama imale odgojnu funkciju, koristeći razne varijacije istih motiva, ispreplićući čudesno sa zbiljskim, pomagale su djeci da upoznaju svijet oko sebe”, govori Klabučar koji smatra da je kazalište za djecu najvažnije. Ono, kaže glumac, odgaja buduću publiku i zato je važno da se za djecu rade kvalitetne predstave kako bi od malih nogu zavoljela ne samo kazalište, nego preko kazališta koje povezuje razne umjetnosti – umjetnost samu.

“Svaka škola ima dramsku grupu, mnoga kazališta i centri za kulturu dramski studio. Čak i igraonice i vrtići nude dramske radionice. A psiholozi – psihodramu, što dovoljno govori o važnosti dramskog izražavanja ili doživljavanja u izgradnji osobe”, govori Klabučar.

Zaključuje da se djeca, s obzirom na to da ne idu u kazalište koliko bi trebala, ali i ne čitaju dovoljno, za kazalište mogu zaintrigirati – dobrom predstavom.