Glumac Goran Marković u filmu ‘Zvizdan’ igra tri glavne uloge, pa priča o tome koliko je važna njegova poruka – ljubav i prihvaćanje drugih i različitosti – a govori i o snimanju filma, radu u kazalištu te problemima u splitskom HNK

Već dugi niz godina jedan hrvatski film nije izazvao toliko pozornosti kao što je to slučaj sa “Zvizdanom” redatelja Dalibora Matanića. Glumac koji u tom filmu – koji se upravo počeo prikazivati u kino distribuciji po cijeloj Hrvatskoj – igra čak tri glavne uloge je Splićanin Goran Marković. U razgovoru za Nacional Marković kaže da je zaista rijetkost da se dogodi ovakav uspjeh filma i da je u Hrvatskoj “Zvizdan” postao prvorazredni kulturni događaj, zbog čega je iznimno sretan. Prva prilika da hrvatski gledatelji vide “Zvizdan” bila je ljetos na filmskom festivalu u Puli, gdje je održana hrvatska premijera.

“Tolika količina ljudi u potpunoj tišini bila je strašno dojmljiva, nadam se da će slično reagirati i ljudi u ostatku Hrvatske. Želim da ‘Zvizdan’ vidi što više gledatelja jer stvarno imam dojam da vrijedi. Sigurno sam presubjektivan, ali film je pozitivan i napravljen je s dobrim razlogom – ljubav i prihvaćanje drugih i različitosti. Bez obzira na to što film prati odnose Hrvata i Srba, taj odnos simbolizira svaku različitost, a film ima misiju ljubavi”, kaže 30-godišnji Goran Marković, koji u filmu igra Ivana, Antu i Luku.

“ZVIZDAN”, NAIME, PRATI TRI PRIČE U RAZLIČITOM VREMENSKOM RAZDOBLJU. Mjesta radnje su uvijek ista – sela u kninskom zaleđu 1991., 2001. i 2011. – a likovi u pričama su različiti. Međutim, događaju se neobična poklapanja na sličnim mjestima s različitim likovima. Uvijek je isti izvor problema – suprotnost – ali likovi imaju različit pristup problemu i odnos prema njemu, pokušavaju na različite načine pobjeći od mržnje. Kako kaže Goran Marković, film prati priču ljubav – mržnja, što je danas itekako potrebno. Redatelj Dalibor Matanić za svoj je film, koji je na filmskom festivalu u Cannesu dobio prvu nagradu žirija u programu “Izvjestan pogled”, rekao da će zasigurno razbjesniti sve one koji mrze. S tom se tvrdnjom splitski glumac slaže jer su ljudi, kaže, opterećeni negativnim stvarima.

“Mržnja je nezdrava i ne možeš uživati u životu ako te pokreću takve stvari. Kad ljudi koji mrze pogledaju film, najvjerojatnije im se neće svidjeti. Svi drugi sigurno će naći nešto što im se u filmu sviđa. Ta poruka ljubavi, iako u filmu nije ‘servirana’, iznimno je važna jer, evo, i situacija s izbjeglicama koje su s Bliskog istoka došle i u Hrvatsku, pokazuje koliko je važno to razumijevanje različitosti”, objašnjava Marković. Komentirao je i grafit “Izbjeglice, Dalmaciju izbjegnite”, koji se ovih dana mogao vidjeti u Dalmaciji. Njemu je, govori, nezamislivo da bilo kojem čovjeku ne ponudi pomoć ako za to ima priliku.

“Ne znam što reći za takve ljude koji drugima ne daju priliku, koji ne poštuju različitost. Ali nikoga ne osuđujem, vjerujem da imaju svoje razloge za takvo mišljenje. Ali i ja sam u jednom trenutku bio izbjeglica i zato imam empatiju prema tim ljudima. Dok se nismo osovili na noge, isto tako smo bili u raznim dvoranama, sobama, baš kao i ovi ljudi koji su došli u Europu jer bježe od rata. Da nama netko nije tada pomogao, tko zna što bi bilo s nama. Tad sam imao pet, šest godina. Bilo je teško, bilo je čak i noći provedenih u automobilu, svašta smo prošli pa je zato jako važno pomoći tim ljudima”, smatra Goran Marković koji je uvjeren da “Zvizdan” ima materijal da postane klasik jer je suvremen i univerzalan. Snimajući taj film puno je, kaže, naučio.

“Baš smo sve prošli – od akcijskih scena, podvodnih scena, seksa, komedije, baš sve. Puno sam naučio i emotivno, o sebi kao glumcu, ulazio sam duboko u sebe zbog uloga, bilo je ponekad i emotivno teško i Tihani Lazović i meni, znalo se dogoditi da nakon nekih scena nismo mogli doći sebi koliko smo bili nabijeni emocijama i adrenalinom. Ja sam tijekom snimanja kolegama govorio da neću biti isti glumac nakon ‘Zvizdana’, i zaista je tako. Nisam očekivao ništa od uspjeha, nego sam stvarno bio sretan što sam imao priliku takav film raditi na taj način. I onda je došlo sve to s festivalima, jedno bolje od drugoga, i sad to postaje jedna od najboljih uspomena koju glumac može imati – da utječe na život onoga tko gleda, a ti si ispunjen. Dokazali smo to jer su nas novinari nakon projekcije filma intervjuirali u suzama. Baš je bilo i jecaja! U svakom slučaju, film izaziva emociju i zaista je čast ulaziti na takav način u nečiji život. Još ako taj film nekome promijeni mišljenje, gdje ćeš bolje?”, priča Marković, za kojeg njegova partnerica u filmu, glumica Tihana Lazović, ima samo riječi hvale. I ona igra tri glavne uloge, Jelenu, Natašu i Mariju.

“Goran je divan partner i još bolji čovjek. Od audicije smo se Dalibor i ja zaljubili u njega. Jako je važno imati dobrog partnera, a ja sam imala najboljeg. Gogo je jednostavan i dobar čovjek kojemu ništa nije problem. Rijetki su takvi biseri”, rekla je o Markoviću njegova partnerica. I redatelj Dalibor Matanić nije štedio riječi hvale za glumca.

“Za ‘Zvizdan’ sam prvi put ikad radio audiciju za glavnu ulogu. Trebao mi je glumac koji može parirati Tihani i njenoj sirovoj energiji i životnosti. Kad je Goran ušao u sobu, Tihana je na trenutak zašutjela i povukla se. To je bio pravi znak da je Goran idealan odabir”, rekao je Matanić. O njemu kao redatelju Marković isto tako ima pozitivno mišljenje. Kaže da je zaigran, jedno veliko dijete puno filmskog znanja i profesionalnosti. To je kontrast koji rezultira potpunom predanošću svih na setu pa i njega.

“DA JE ZAIGRAN, ČUO SAM OD SVIH PRIJE NEGO ŠTO SMO SE UPOZNALI, a na filmu sam se zaista u to uvjerio. On se stalno šali, a na snimanju najviše! Zato smo mi bili spremni raditi sve što poželi, ništa nam nije bilo teško i neugodno, upuštali smo u glumački najrizičnije situacije”, rekao je Marković kojeg jako veseli činjenica da posljednje vrijeme hrvatski film postaje sve bolji. Kako kaže, film ima magiju, može puno toga dočarati, utjecati na stvari.

“Mislim da je organizacijski, to nisu moje riječi već sam to naučio radeći na ‘Zvizdanu’, Hrvatska među boljima u regiji. To su te ‘šprance’ po danskim i njemačkim sustavima, a ‘Zvizdan’ je rezultat toga jer je zatvoren i produkcijski, i financijski, i organizacijski, i u scenariju. Sad samo treba nastaviti u tom smjeru”, govori Marković i opisuje kako je izgledala audicija za ulogu u “Zvizdanu”. Kad su ga zvali, nije još pročitao scenarij, ali je odmah pristao doći jer je u pitanju bio Matanić, a i glavna uloga.

“Poziv na audiciju bio je šok, a odmah sam pitao mogu li zvati i svoje kolege iz Splita da dođu, jer mi se uvijek zovemo međusobno kad nešto čujemo. Ali to nije bilo moguće jer je audicija bila zatvorenijeg tipa, s obzirom na to da je Matanić imao točno određeni tip glumca kojeg želi za ulogu. Postupno sam pročitao scenarij i bilo mi je jako zanimljivo jer je riječ o troje likova u trima različitim pričama, pa mi je to u startu bio izazov. Kad smo snimili scenu na audiciji, Matanić je izašao iz prostorije, vratio se nazad i rekao: “Dobrodošao u film!” Mislio sam da me zeza jer se smješkao, ali kad sam shvatio da je ozbiljan, bio je to divan osjećaj!”, ispričao je Goran Marković kojemu uloga u “Zvizdanu” nije prva filmska uloga. Nakon debija u filmu “Vjerujem u anđele” redatelja Nikše Sviličića 2009., snimio je studentski film “Mrak” u režiji Slobodana Jokića, koji je čak bio i u kino-distribuciji, a snimio je i televizijsku seriju “Loza” koja se snimala na Zlarinu.

Iako je rođen u Splitu, Marković se trudi, kaže, plivati ne osvrćući se na negativnosti nekih Splićana, ne želi da mu se “hvataju” te negativnosti jer je u jednom trenutku shvatio da mu otežavaju život.

“Ali isto tako, ne želim biti posve glup i nezainteresiran, a i ne možeš izbjeći stvarnost jer se ionako stalno piše o takvim stvarima. Znam da je u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje sam već šest godina u ansamblu, jedno vrijeme bilo baš jako teško. Svi ti skandali, afere, raznorazni intendanti, svađe tko će biti glavni, sve to utjecalo je na kolektivnu kreativnu atmosferu, a to je meni kao mladom glumcu bilo jako teško prihvatiti. Svi smo jako patili. Atmosfera u HNK u Splitu živnula je otkad je Goran Golovko postao intendant, a nadam se da će postepeno ponovno doći do dobrih stvari”, navodi Marković koji će uskoro u svom kazalištu početi spremati predstavu “Kašeta brokava”, prema tekstu Elvisa Bošnjaka, u režiji Nenni Delmestre, koja će biti varoški “Kralj Lear”. Kaže da ga je dolazak Golovka motivirao jer je, priznaje, bio na rubu da ode jer nije htio dopustiti da se nešto što voli, pretvori u nešto što ne voli.

“ON KAO DA JE NEKA POSLJEDNJA NADA za splitski HNK, to sam mu i rekao jednom prilikom. Ako stvari s njim ne profunkcioniraju, ne znam hoće li uopće”, navodi Marković i dodaje kako nikad nije bio tremaš, ali sad je malo nervozniji kad su kazališne uloge u pitanju jer je ozbiljniji pa malo više razmišlja o tome.

“Super je osjećaj kad osjetiš ‘klik’ s publikom, kad taj odnos profunkcionira jer publika mora sudjelovati. Važno je da su u kazalište počeli dolaziti mladi koji ‘kuže’ glumce. Uvijek može bolje, jer sve te afere uzele su danak i u broju gledatelja, ali popravlja se situacija. Trudimo se pridobiti više publike na pametan način, o kojemu sam ja već godinama ranije razmišljao. Govorim, naime, o pučkom teatru koji Splićani vole, dakle, da se suvremeni izričaj približi publici pučkim teatrom. To jest trojanski konj, ali profitiramo i mi i oni”, smatra Marković i dodaje da je, unatoč teškoj situaciji kroz koju prolaze mladi glumci u Hrvatskoj, on imao sreće po tom pitanju. Iz prvog pokušaja upisao je akademiju u Splitu, radio tijekom studija, a odmah nakon diplome dobio i posao.

“JA, SREĆOM, NISAM IMAO VEĆIH PROBLEMA, ali mladim glumcima zaista nije lako, sve više je tih akademija, a slabo se zapošljava. Mene, primjerice, i druge glumce koji nisu u Zagrebu, manje zovu na neka snimanja, predstave, i to je problem. Glumci izvan Zagreba su marginalizirani, ali ne žalim se. Čak sam i ponosan što idem težim putem. Normalno da sam ponekad frustriran, čak mi dođe da odustanem, ali kad dobiješ neki posao, kao što je slučaj sa ‘Zvizdanom’, onda shvatiš da je vrijedilo čekati. Posebno zato što imam posao i nisam prisiljen raditi svašta, poput sapunica, tako da mi je kazalište u tome puno pomoglo. Ali moram napomenuti da smo jadni ako će se u proračunu za kulturu i dalje izdvajati 0,49 posto.”

Što se tiče procesa nastanka uloge, Marković objašnjava da nema drastične razlike u kazališnom radu od onog u filmskom procesu. No mala razlika ipak postoji.

“U kazalištu je svaki pristup drugačiji, ovisno o komadu, s kim radiš, kakav je tekst. Stoga pripreme za ulogu variraju. Na filmu je sve zbijenije, ne smiješ lagat’, što mi kažemo. Dakle, ne smije se vidjeti da tvoj lik laže. U kazalištu, s druge strane, moraš otići u širinu. Mi smo, konkretno, u ‘Zvizdanu’ imali biografiju svakog lika, koju smo morali proučiti i ‘ući’ u ulogu bez obzira na to što će se na filmu od toga vidjeti. Naučio sam svirati trubu, primjerice, to mi je bilo zabavno. Meni je proces rada najzanimljiviji, dok postoje glumci koji vole krajnji rezultat”, priča Marković. Uloga u “Zvizdanu” mogla bi mu otvoriti vrata inozemstva, ali ne razmišlja previše o tome.

“Glupo mi je otići samo da odem, da bi mi guzica vidjela puta. Ali ako bi bio neki dobar razlog, neka dobra uloga, ništa ne isključujem”, navodi splitski glumac koji ima veliku želju raditi s hrvatskim kolegom Krešimirom Mikićem, kojeg nije ni upoznao. Ne razmišlja ni o tome s kojom bi holivudskom zvijezdom volio raditi.

“U CANNESU SAM, GLEDAM CATE BLANCHETT I MISLIM: ‘Pa ja radim isti posao kao i ona!’ Izmjenjujem se s njom na photocallu i mašem joj, pozdravim je pristojno. Nije li to odlično? To je Cate Blanchett! Iako ne možeš pobjeći od tog nekog strahopoštovanja, ipak shvatiš da je i ona glumica, koja radi puno više i zapravo ne znaš bi li joj bio u koži”, pojašnjava Marković. Kaže da ne može objasniti zašto je “Zvizdan” doživio takav uspjeh, ali da je to ono nešto što je uvijek neobjašnjivo. Velika stvar u procesu je, tvrdi, da nema stvari koje opstruiraju kreativnu energiju, ona mora teći kroz cijeli tim koji stvara. Čim krenu trzavice, odmah se sve narušava i kreću potencijalni problemi. Na snimanju “Zvizdana” toga nije bilo ni u jednom trenutku, svi su bili spremni ispred i iza scene baš za sve, poginuti za dobar kadar. To je po njegovu mišljenju najvažnije za uspjeh nekog filma.