Splitska fotografkinja Glorija Lizde izlagat će na 42. Splitskom salonu od 21. rujna, a organizira i samostalnu izložbu u Galeriji Galženica u siječnju. Bavi se temama obiteljskih odnosa, traume, naslijeđa i sjećanja, pri čemu se koristi dokumentarnom i insceniranom fotografijom.

Višestruko nagrađivana splitska fotografkinja Glorija Lizde često izlaže pa je nakon izložbe “Ponavljanja, probe, uprizorenja” koju je upravo imala u zagrebačkoj Laubi čeka izlaganje na 42. Splitskom salonu koji se otvara 21. rujna i samostalna izložba u Galeriji Galženica u siječnju. Na 42. Splitskom salonu moći će se vidjeti njezina fotografska instalacija “Krevet za Jordana Neelya”. U tom radu se bavi odnosom sustava prema pojedincu kroz prijedlog nacrta za krevet, jednog od tisuću koji nedostaju u newyorškom psihijatrijskom sistemu. Rad je posveta Jordanu Neelyu, mladom crncu, beskućniku koji je bolovao od shizofrenije, kojeg je u podzemnoj željeznici u New Yorku u svibnju prošle godine usmrtio bivši marinac. U trenutku ubojstva, tijekom njezine rezidencije u New Yorku, našla se nedaleko od mjesta tragičnog događaja. Glorija Lizde rođena je 1991. u Splitu. Završila je preddiplomski studij filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao fotografkinja bavi se temama obiteljskih odnosa, traume, naslijeđa i sjećanja pri čemu se koristi dokumentarnom i insceniranom fotografijom. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Dekaničine nagrade ADU za rad na seriji fotografija “F20.5” te nagrade ELLE Style Award 2021 za umjetnicu godine. Radovi “(Ne)stalno” i “F20.5” otkupljeni su joj za zbirku Erste fragmenti. Nominirana je za prestižni World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nove umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. Dobila je nagradu Radoslav Putar za 2022. za seriju radova “Neustrašiva mladost”.

NACIONAL: Što za vas znači sudjelovanje na 42. Splitskom salonu? Koliko dugo izlažete?

Izlažem aktivno od završetka studija, od 2018. Moja prva samostalna izložba bila je u Galeriji f8, koja je i otvorena kako bi studenti Katedre za fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti imali priliku za svoje prvo izlaganje i tako se susreli sa svim izazovima koje to nosi. Izložbe su prilika za dijalog s publikom, ali i za mene da vidim kako rad funkcionira u drugačijim prostorima i kako se može postaviti na nove načine. Primjerice rad “Ponavljanja, probe, uprizorenja” bio je izložen u Splitu u Galeriji umjetnina, prostoru koji je nekoć bio bolnica i psihijatrija, tako da je to dalo dodatni sloj jer se rad bavi odnosom medicine i ženskog tijela. Na Splitskom salonu nisam dosad izlagala, a ove godine mi je tema Regeneracija koju je kustosica Jasmina Šarić odabrala bila posebno bliska i činilo mi se da mogu doprinijeti radom “Krevet za Jordana Neelya”. Takve vrste izložbi su mi zanimljive jer radovi dolaze u dijalog s drugim radovima i tako nastaje novi kontekst.

‘Fotografija je u bliskom odnosu s vremenom, ona je pokušaj manipulacije osjećaja prolaznosti. Kada fotografiram imam osjećaj da sam si uzela isječak vremena, nešto pohranila’

NACIONAL: Kako fotograf živi od svoga rada i koliko se teško probiti u tom mediju danas kada je fotografija svima dostupna? Što vi sve radite, od čega sve živite?

Radila sam različite poslove vezane uz fotografiju i iz svakog sam nešto dobila, ponekad tehničko znanje, a ponekad bih shvatila što ne želim raditi i što nije za mene. Volim raditi s ljudima u formi radionica ili predavanja tako da mi je drago da imam priliku raditi kao vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a osim toga radim i na filmovima, a određeni dio sredstava za život dođe i od umjetničkog rada i izlaganja.

NACIONAL: Možete li reći više o serijalu “Neustrašiva mladost” koji se temelji na neobjavljenoj autobiografiji vašeg djeda Hasana koji je služio u ustaškoj vojsci od 1943. do 1945. Kako to da vas je inspirirao njegov ratni put i što za vas znači to obiteljsko naslijeđe?

Njegova autobiografija koju je ostavio obitelji nakon smrti bila je početna točka na kojoj sam zatim gradila ostatak rada te sam, između ostalog, proputovala i fotografirala mjesta na kojima je on bio kao petnaestogodišnji vojnik. Djed mi je bio jako blizak i drag pa mislim da mi je ovaj rad dopustio još jedan, zadnji zamišljeni dijalog s njim. Zanimalo me zašto je pred kraj života napisao cijelu knjigu o sebi i odakle dolazi ta potreba da se iza sebe ostavi nešto tako, je li to pokušaj da se njegova priča čuje, razumije ili pamti. Kako god bilo, kroz taj rad upoznala sam njega kao osobu, a ne samo kao mog djeda. S druge strane, bilo mi je važno govoriti o tom naslijeđu rata, generacijskoj traumi koju ljudi nose i danas neovisno o tome jesu li svjedočili ratu ili ne. Posljednje tri, četiri generacije na ovom području sudjelovale su direktno ili indirektno u ratovima, to je golemi teret koji će imati svoje odjek i generacijama nakon njih. Htjela sam govoriti o toj predodređenosti rođenjem na takvom području i u takvom ozračju. Ta prošlost, iako joj nisam svjedočila, neupitno pripada i meni te sam smatrala da je moram upoznati izvan konteksta dominantnih povijesnih kanona, kao osobnu povijest te rasvijetliti odnosno razumjeti i ako je moguće transformirati.

Fotografska instalacija ‘Krevet za Jordana Neelya’ | Foto: Luka Pešun

NACIONAL: U radovima često kombinirate dokumentarnu i insceniranu fotografiju, možete li reći više o tome kako to činite i što za vas znači dokumentarna, a što inscenirana fotografija?

S jedne strane volim insceniranu fotografiju jer mi dopušta da u sliku unesem neke elemente koji inače ne postoje, a dokumentarna fotografija donosi vjerodostojnost pa kombinacijom jedne i druge nastaje nešto novo. Taj pristup sam prvi put koristila u seriji “F20.5” jer sam željela očeve halucinacije i moja sjećanja smjestiti u svakodnevne situacije kako bih naglasila da se unutarnja, naizgled nevidljiva stanja preslikavaju na van, na ono što poznajemo kao objektivnu i dijeljenu stvarnost. U drugim radovima taj sam pristup koristila na drugačije načine pa u “Neustrašivoj mladosti” postoji dio koji je isključivo dokumentarna fotografija u vidu fotografija pejzaža te drugi inscenirani dio u kojem se prerušavam u svog djeda kako bih naglasila tezu rada da se iskustva predaka na neki način prenose s koljena na koljeno.

NACIONAL: Psihičke bolesti jedna su od tema koja vas neupitno inspirira. U serijalu “F20.5” bavili ste se očevom šizofrenijom. Čini se hrabrim uhvatiti se ukoštac posredstvom medija fotografije s nečim tako traumatičnim kao što je teška psihička dijagnoza člana najuže obitelji. Je li to bilo ljekovito za vas?

Psihička stanja su jedna od tema koja me okupira pa se tako dogodilo da nekoliko radova govori o tome, ali u suštini me zanima kako se odnosimo jedni prema drugima, možemo li uopće razumjeti tuđe živote i biti empatičniji. Diplomski rad “F20.5” je nastao u želji da bolje razumijem okolnosti u kojima sam odrasla, ali i svoje članove obitelji te općenito dinamiku obiteljskih odnosa u takvoj situaciji. Rekreirala sam i reinterpretirala očeve vizualne halucinacije koje je proživljavao tijekom bolovanja od shizofrenije te vlastita sjećanja na odrastanje. Imala sam priliku promišljati i baviti se tom temom s određene distance, koristeći fotoaparat kao kakvu zaštitu. Pomoglo je i to što je proces trajao više od godinu dana i što sam si dala vremena da upoznam što je točno ta dijagnoza, koji su simptomi i posljedice. Razumijevanje pomaže da dođe do prihvaćanja, pa je to i neka forma terapije.

NACIONAL: U izložbi koju ste nedavno imali u zagrebačkoj Laubi bavili ste se pacijenticama kojima je dijagnosticirana histerija u jednoj pariškoj bolnici. Kakav je bio taj pomak s bliskog, poznatog i osobnog, na vremenski udaljeno, na nepoznate i anonimne žene koje su patile zbog dijagnoze koja danas više ne postoji?

Histerija se dijagnosticirala mnogim ženama i u ostatku Europe, uključujući i Hrvatsku, a kao dijagnoza izašla je iz uporabe 80-ih godina. U tom ciklusu zanimalo me kako su te žene fotografirane, ali i zašto im je dijagnosticirana histerija koja inače dolazi od grčke riječi za maternicu za koju se vjerovalo da luta tijelom i uzrokuje probleme. Sam proces fotografiranja pacijentica uključivao je i liječničko poticanje simptoma i napadaja kako bi se dobila dobra fotografija koja je tada smatrana preslikom realnosti te znanstvenim dokazom. Rekreirajući te fotografije i stavljajući u odnos s njima liječničke tekstove preuzete iz opisa pacijentica željela sam potaknuti na razmišljanje o neetičkim povijesnim praksama liječenja kao i o odnosu moći između liječnika i pacijentice, ali i fotografa i subjekta. Iako se radi o praksama s kraja devetnaestog stoljeća, mislim da one imaju svoj odjek i u sadašnjosti.

NACIONAL: Rekli ste jednom da fotografirate ono što želite pamtiti i time to želite posjedovati. Stvara li to određenu frustraciju s obzirom na to da ne možemo ni zaustaviti ni posjedovati vrijeme, a i mi sami smo sve različitiji, što više vremena prođe, u odnosu na ono što smo bili u trenutku koji je fotografija pokušala zaustaviti?

Da, fotografija je uvijek u bliskom odnosu s vremenom, za mene je ona pokušaj manipulacije tog osjećaja prolaznosti. Kada fotografiram prisvajam sadržaj fotografije, imam osjećaj da sam za sebe uzela neki isječak vremena, nešto zaustavila i pohranila. Ne znači nužno da bih se na to vraćala ili da s nostalgijom gledam na te fotografije, dapače, tim činom fotografiranja nešto završavam, taj okidač i udarac zrcala u tijelu fotoaparata označavaju da je trenutak gotov, da je to sada proživljena prošlost.

Serija fotografija ‘F20.5’ u kojoj se Glorija Lizde bavila očevom shizofrenijom | Foto: Glorija Lizde

NACIONAL: Upoznali ste se i s pojmom fototerapije koja se odnosi na korištenje nekih tehnika iz psihoanalize u fotografiji. Može li fotografija biti alat za put do vlastitog nesvjesnog? Jeste li kroz svoje cikluse saznali o sebi nešto što vam je prije njih “bježalo”?

Forma fototerapije na koju se oslanjam podrazumijeva preuzimanje tuđih uloga i korištenje autoportreta da bi se u nekoj formi proživjela ili možda bolje rečeno reinterpretirala iskustva drugih. Mislim da je to dobra vježba za svakoga tko bi želio promišljati o vlastitom identitetu jer fotografiranje ima element igre i znatiželje, pruža neku neizravnost pa možda može biti most do podsvjesnog, do nečeg neuhvatljivog govorom. Takva praksa osobno mi je omogućila da osjetim veću povezanost s ljudima o kojima su moji radovi te da bolje razumijem kako se nađemo u određenim situacijama nad kojima često nemamo kontrolu.

NACIONAL: Može li umjetnost, u ovom slučaju fotografija, pomoći da u fokus uđu važne društvene teme kao što su psihičke bolesti, koje su i dalje tabu u nekoj mjeri? Je li se nešto promijenilo nakon vašeg ciklusa o očevoj šizofreniji?

Smatram da može do neke mjere, svaki javni istup, pa tako i ovaj naš razgovor, otvara prostor za razgovor o tim temama. Često se ljudi koje ne poznajem otvore i ispričaju vlastita iskustva ili iskustva svojih bližnjih kada posjete izložbu ili pročitaju nešto o tom radu “F20.5”, stvori se neki siguran prostor za dijalog. Na kraju krajeva, to je možda i neki smisao tih radova, da netko drugi, osim mene, u njima vidi nešto vlastito.

NACIONAL: Zašto vam je anksioznost, kako ste jednom rekli, zanimljiva kao tema i na koji se način time planirate baviti u budućnosti? Što je to u vremenu u kojem živimo što stvara pogodno tlo za porast psihičkih poremećaja, odnosno kako vi to vidite? Što vama eventualno narušava psihičku ravnotežu, a kako ju pokušavate održavati i povratiti?

Mislim da je važno raditi na tome da osvijestimo koliko su anksioznost i slična stanja prisutni, da u svom svakodnevnom životu stvorimo prostor i razumijevanje za potrebe drugih, bilo da dajemo jedni drugima više prostora ili da prepoznamo kada se netko ne osjeća dobro u nekoj situaciji. Osobno to nastojim napraviti kroz svoje radove na neki način, a i sam rad na njima mi pomaže da ostanem uzemljena i da si svakodnevno dajem neki smisao.

‘Svi moji radovi govore o poziciji čovjeka bez mnogo izbora; o psihičkim poremećajima koje nitko sam ne odabere, bivanju vojnikom u ratu, nametnutim ulogama’

NACIONAL: Tko je i sve što utjecalo na vaš fotografski izričaj i na koji se način trudite sačuvati autentičnost i ono izvorno vaše, danas kada smo preplavljeni fotografskim sadržajima?

Dosta me oblikovao studij na Akademiji dramske umjetnosti, a onda i neki umjetnici i umjetnice čije radove sam osjećala bliskima.

Oni čiji rad pratim i volim su fotografkinje Jo Spence, Cindy Sherman, Ana Mendieta, redateljice Alice Rohrwacher i Jane Campion te redatelji Andrej Tarkovski i Alejandro Jodorowsky. Bilo je potrebno vrijeme da pronađem neki svoj jezik i izričaj, neovisan o utjecajima i uzorima. Ponekad me ponese neka druga forma ili izričaj, ali se ipak vratim u neki vlastiti vizualni jezik koji nastojim učiniti samoj sebi izazovnim, da ipak iz rada u rad napravim nešto drugačije.

NACIONAL: U ciklusu “Postojanje: Mitovi o ženskosti” bavili ste se i time što je to ženski identitet kada se maknu utjecaji i društvene uvjetovanosti pa spominjete i da je majčinstvo jedna od uloga koja se nerijetko nameće ženama. S druge strane, danas je, barem u urbanim krugovima, sve popularniji i feminizam, pa i teza da je majčinstvo nametnuto, da žena u nekom smislu treba nadrasti ono “biološko” u sebi. Ne čini li vam se onda da nije lako reći što je nametnuto i da je žena slobodna onda kada uspije zagrepsti ispod svih tih uvjetovanosti i doći do onoga što ona stvarno jest i što stvarno želi, a to je praktički utopijski ideal?

Naravno, u osnovi feminizma je, i tako bi trebalo biti i danas, isticanje prava na izbor, ne samo žena već i drugih marginaliziranih skupina, ali i muškaraca. Iako zasigurno nikada nećemo doći do te spoznaje što stoji ispod uvjetovanosti jer su društvo, kultura i biološko isprepleteni, možda ne moramo stremiti odgovoru, već stalnom kritičkom promišljanju i propitivanju. Na neki način svi moji radovi govore o toj poziciji čovjeka bez mnogo izbora; o psihičkim poremećajima koje nitko sam ne odabere, o bivanju vojnikom u ratu, o nametnutim ulogama u kojima se nađemo kao žene itd.