Glenda Jackson umrla je u 87. godini nakon “kratke bolesti” u svom domu u Londonu. Njezin agent, Lionel Larner je izjavio: “Glenda Jackson, dvostruka dobitnica Oscara, glumica i političarka, jutros je umrla mirno u svom domu u Blackheathu u Londonu, nakon kratke bolesti uz obitelj. ”

Jackson je koračala je izašla iz 23-godišnje stanke u karijeri i glumila Kralja Leara u dobi od 82 godine. Ne samo da je za tu izvedbu osvojila kazališnu nagradu Evening Standard, nego je digla publiku na noge.

Jackson je započela život u Birkenheadu, Merseyside, 1936., kao prva od četiri kćeri rođene od oca zidara i majke koja je radila kao čistačica. Njezini rani snovi da postane plesačica bili su osujećeni kad je narasla previsoka, pa je s 15 godina napustila gimnaziju za djevojčice West Kirby radi posla u prodavaonici Bootsa.

Otkrivši da voli glumu, nakon što ju je prijateljica nagovorila da se pridruži lokalnoj dramskoj skupini, prijavila se u jednu dramsku školu za koju je čula, Rada, svjesna da si istu može priuštiti samo ako dobije stipendiju . Uredno je to učinila. Tamo je još bila studentica kada je 1957. u Worthingu debitirala na profesionalnoj pozornici, u dvodijelnoj predstavi Terencea Rattigana, Odvojeni stolovi.

Šest godina u kojima je radila kao glumica i voditeljica programa u repertoarnim kazalištima diljem zemlje naposljetku ju je dovelo do pažnje RSC-a, kojem se pridružila 1964. baš kad je redatelj Peter Brook ostavio trag sa sezonom pod nazivom Theatre of Cruelty. Angažirao ju je u Marat/Sade Petera Weissa, kao zatvorenicu kojoj je dodijeljena uloga Maratove ubojice, Charlotte Corday, izvedbe koje se godinama kasnije prisjetio dramatičar David Edgar kao jedne od najboljih koje je ikada vidio, u produkciji koja je “promijenila Britansko kazalište zauvijek”.

Nastavila je reprizom te ulogu na filmu 1967. godine. Do kada je već imala kratki debi u filmu This Sporting Life Lindsaya Andersona. Njezina je filmska karijera ozbiljno započela dvije godine kasnije, kada joj je uloga abrazivno seksualne Gudrun, u adaptaciji romana Zaljubljene žene D. H. Lawrencea Kena Russella, donijela prvog od dva Oscara za najbolju glumicu, od kojih nijednog nije primila. Kasnije je rekla da je svoje kipiće ostavila u nasljedstvo svojoj majci.

Kad je završila film Zaljubljene žene, bila je u šestom mjesecu trudnoće sa sinom Danom, jedinim djetetom iz 18-godišnjeg braka s kolegom glumcem Royem Hodgesom. Ali daleko od toga da je nakratko usporila, dvije godine kasnije vratila se nizom uloga. Njezina postignuća 1971. uključivala su ženu nimfomanku Čajkovskog u drugom Russellovom filmu, The Music Lovers, Kraljicu Elizabeta I., u televizijskom serijalu Elizabeth,  koji joj je donio dva Emmyja. Godine 1973. osvojila je svog drugog Oscara kao ljubavnica Vicki u romantičnoj komediji A Touch of Class.

Iako je otvoreno govorila o nedostatku dobrih uloga za žene, nastavila ih je pronalaziti u svojim 50-ima, kada je donijela iznenađujuću odluku da odustane od svega i kandidira se za parlament. Od izbora 1992. do ostavke 2015., okrenula je leđa prijašnjoj zvjezdanoj slavi, posvetivši se predstavljanju birača Hampsteada i Kilburna u Londonu kao laburistička zastupnica.

Sve ambicije koje je možda imala za vodeću ulogu u vladi bile su pokvarene njezinim otvorenim protivljenjem ratu u Iraku, piše Guardian.

Uslijedio je njezin trijumfalni povratak u kazalište ulogom Kralja Leara s još jednom nagrađivanom izvedbom, ulogom  pokvarene 92-godišnje udovice u brodvejskoj obnovi predstave Tri visoke žene Edwarda Albeeja i ulogom Maud, oboljele od Alzheimera u Elizabeth Is Missing.