01. SENSHI ‘SENSHI NO SEISHIN’ (HI-PLY RECORDS): Novi bogovi ragga metala

U Hrvatskoj ne postoji predstavnik ragga metala. Domaćoj publici najpoznatiji je beogradski bend Eyesburn koji je ostavio veliki trag na regionalnoj, ali i svjetskoj ragga metal sceni od 1994. do 2011. godine. Taj glazbeni pravac vole i metalci i ljubitelji reggaea jer objedinjuje snagu i energiju metala i specifičan reggae vokal i ritmove. Dugo se nije čulo u ovim krajevima za ijedan ragga metal sve do dolaska novosadske grupe Senshi koja je nedavno objavila debi album za japansku diskografsku kuću Hi-Ply Records. Shodno tome, a po svemu sudeći i zbog popularnosti u Japanu, pred grupom Senshi je velika japanska turneja na koju kreću u rujnu. Svjetska ragga metal scena ne obiluje tisućama izvođača, no Senshi među svima njima zvuče kao bogovi tog žanra. Pritom su u nekim pjesmama koristili japanske instrumente i segmente japanskog folklora i ugostili neke japanske pjevače te dobili savršenu kombinaciju za osvajanje svjetske ragga metal scene. Senshi (ratnik na japanskom) zvuče moćno i brutalno, ali vrlo pitko. Odlična produkcija albuma ispunjenog snažnim gitarističkim rifovima koji deru pjesme i sirovi plesni ritmovi stavljaju ih u vrh tog glazbenog žanra.

02. IVAN ŠKRABE ‘DODIROM SLOBODE’ (MAST PRODUKCIJA): Odlučno, ali nespretno

Tijekom proteklih 10, 15 godina Hrvatsku su preplavili mlade kantautorice i kantautori. I to je dobro jer kvantiteta uvijek iznjedri kvalitetu. Neki su već uspjeli, neki će tek uspjeti, a neki će nestati kao da ih nikada nije ni bilo. Neki od njih maksimalno se trude da bi pronašli svoje mjesto pod suncem. Jedan od njih je i Ivan Škrabe koji se trudi već desetak godina. Publika koja prati hrvatsku scenu i nova kantautorska imena zna tko je Ivan Škrabe jer se tijekom tih deset godina svojim autorskim pjesmama pojavljivao na raznim kompilacijama i nastupao je kada god bi se ukazala prilika. Brusio se i klesao dok nije pronašao autorski izraz. Ne računajući samizdate kojima se dosad predstavio, nedavno je za sve agilniju produkcijsku kuću MAST objavio EP „Dodirom slobode“. Nije to onaj isti Škrabe kakvog smo poznavali. Nove pjesme su jednako poetične i sanjive, ali je njegov stav čvršći i izvedba odlučnija, uz prepoznatljivu melankoličnu crtu koja se provlači kroz četiri pjesme. Njegov vokalni izraz je pažljivo promišljen, nije originalan, ali je lijepo spojen s akustičnom gitarom te ga izdvaja od konkurencije. No Ivan nije ponudio pjesme koje će nas osvojiti na prvo slušanje, već poziva na pažljiv ulazak u njegov svijet glazbe i stihova. Pomalo nespretno, ali odlučno, iako još uvijek daleko od statusa velikog i važnog hrvatskog kantautora. Svejedno vrlo simpatičan EP.

03. HOJSAK & NOVOSEL ‘PERLE’ (CROATIA RECORDS): Fantastičan album obrada

Kada su se Filip Novosel i Tihomir Hojsak 2016. godine s projektom ‘’Bow vs. Plectrum’’ prvi put predstavili svojim skladbama koje su stvorili neobičnom kombinacijom tambure i kontrabasa, bilo je jasno da smo dobili dvojicu vrhunski skladatelja i glazbenika koji su se uspjeli predstaviti originalnim glazbenim djelom. Odlično, drugačije, originalno i kvalitetno. No Novosel i Hojsak žive u Hrvatskoj. I umjesto da ih kao takve autore slušamo na radiju, gledamo na koncertima i čitamo tekstove o njima, ispali su senzacija kratkoga daha. Po starom lošem običaju, uspjeti u Hrvatskoj znači vezati se za nekoga tko je već odavno uspio jer novi glazbenici nemaju pristup vrhu, koliko god bili talentirani. Vrh hrvatske glazbene scene rezerviran je za odabrane, koliko god oni bili loši. Najnoviji, treći album „Perle“ ovog izuzetno talentiranog dvojca sastoji se od obrada pjesama Zlatana Stipišića Gibonnija. Njih dvojica su na posve novi način predstaviti Gibonnija, čiji je pak skladateljski talent ponovo naglašen kroz njihove aranžmane. Dodamo li tome da je i Gibonni zapjevao s njima te da na albumu gostuju vrhunski glazbenici kao što su Monika Leskovar, Ismail Lumanovski, Elvis Stanić, Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadić i Damir Urban, rezultat je iznad svih očekivanja. Ukratko, fantastičan album. No pitanje je zašto ta dvojica genijalnih glazbenika moraju posegnuti za pjesmama Zlatana Stipišića Gibonnija da bi bili primijećeni, emitirani i hvaljeni? Zar doista u Hrvatskoj nema sluha za nove, talentirane glazbenike s novim idejama?