Sassja „Chwakka“: Heroina suvremene underground scene

Sanela Halilović koja nastupa pod umjetničkim imenom Sassja ima uvjerljivo najbolji album suvremene glazbe u regiji u posljednjih par godina. Kako glazbeno i žanrovski tako isto i produkcijski. I to čak i u svjetskim okvirima. Sassja se od svog posljednjeg albuma „No problemo“ iz 2017. godine očito zaljubila u drum’n’bass, jungle, grime i sukladne ritmove vezane uz elektroničku glazbu, uz želju da nastavi karijeru kao punk reperica bliska reggae glazbi. Takav jedinstven pristup doveo je Sassju na sam vrh regionalne rap scene. Pritom je još jedina njezina velika vrlina, koja je jednako istaknuta i na novom albumu, upravo tekstualni dio jer kroz svoje stihove ona progovara o brojnim problemima o kojima mnogi šute. Album nosi naziv „Chwakka“ što u slengu označava vrlo sposobnu i snalažljivu, donekle lukavu osobu, onu koja stvari radi na svoj način, ima iskustva i u svašta se razumije. Dobro bi joj stajalo i da preuzme naziv tog albuma i doda ga svom pseudonimu Sassja Chwakka. Kako god, Sassja je u goste pozvala Dedduha iz crnogorske grupe Who See, MC Bahata iz Srbije i Sooma iz Škotske, koji su se sjajno uklopili u njezino viđenje suvremene klupske glazbe. Pritom su joj oko samih skladbi pomogli Koolade, Kontriman, Dedduh, Hornsman Coyote, Fokus i Tendo. Tko prati tu scenu može se samo nakloniti tim ljudima i njihovu radu i iskreno čestitati Sassji na vrhunskim suradnjama. Sassja na novom albumu ponovo glasno govori i stvarima o kojima mnogi šute, ali otkriva i intimne priče kakve mnogi nemaju hrabrosti ispričati. Ona je heroina suvremene klupske underground scene, a novim albumom „Chwakka“ to je bez ikakve sumnje i potvrdila. Fantastičan album.

Psihomodo Pop „Vjerujem u čuda“ (DallasRecords): Svih 40 godina iskustva na možda najboljem albumu u karijeri

Prošlo je punih 40 godina kako je grupa Psihomodo Pop zakoračila na scenu i punih 36 godina od njihova debi albuma „Godina zmaja“, a oni i dalje praše kao da su upravo stigli sa željom da nam isporuče nove doze rock’n’rolla. Nema više toliko punk rocka kao u početku, ali svejedno je to više nego pristojna doza čistokrvnih rock pjesama. Bez fige u džepu. Među deset novih pjesama ima ih nekoliko koje svojom kvalitetom, težinom i emocijom spadaju među najbolje pjesme Davora Gopca i Psihomodo Popa. Ponajprije se to osjeti na teškoj, čemernoj, ali fantastičnoj pjesmi „Bol“, baladi „Bye Bye Baby“ ili prljavoj „Neću“ s ubojitim kotrljajućim basom i odličnim prikladnim tekstom koji bi se mogao uvući i u kolokvijalni govor nakon što album zaživi, a „Neću“ postane radijski hit kao i totalno nabrijani „Full“. Autor glazbe i tekstova svih pjesama je Davor Gobac, uz dvije asistencije Smiljka Kejteza – Smileta na tekstovima. Odmah upada u uši doista izvanredna produkcija koju je vrhunski sredio Srđan Sekulović Skansi, a zbog koje nove pjesme Gopca i uhodane rock mašine zvuče toliko moćno i čvrsto. Cijeli album odiše rock atmosferom 60-ih i 70-ih, kao što su Rolling Stonesi zvučali na početku karijere. U dobrom dijelu pjesama dodali su orkestracije koje su ih na neki način uzdigle. Pritom su orkestracije i aranžmani sjajno napravljeni jer se očito upravo tome posvetila posebna pažnja i daju tu jednu dodanu vrijednost albumu. U povodu izlaska novog albuma Gobac je izjavio „mislim da imamo najbolje snimljen album u karijeri“ – i nije daleko od istine jer „Vjerujem u čuda“ definitivno spada među najbolje albume grupe Psihomodo Pop. Kratko, jasno i konkretno bez puno filozofije. Zreli album iskusnih rokera.