Pocket Palma “III” (Aquarius Records): Povratak korijenima

Luka Vidović i Anja Papa već više od deset godina stvaraju glazbu. Ne oduvijek kao Pocket Palma, jer davnih dana prvo su se pozabavili specifičnim obradama globalnih pop klasika, a potom se predstavili kao ozbiljan autorski dvojac Side Project. Odlične pjesme na engleskom i mračniji synth pop zvuk donijeli su slabu primijećenost na sceni pa su se potom oprobali i kroz poletniji synth pop s pjesmama na hrvatskom jeziku. Rezultat tog eksperimenta donio im je bezrezervnu popularnost. Kako kod publike koja ih je prepoznala kao glazbene pop heroje svoje generacije tako i među kolegicama i kolegama glazbenicima koji ih priznaju kao producente koji su shvatili kako treba zvučati suvremena pop produkcija „ofarbana“ synth popom. Upravo zato je teško pronaći nekog novog glazbenika na sceni koji ih nije pozvao na suradnju ili barem potražio njihove producentske usluge. Na krilima stečene popularnosti Luka i Anja snimili su album koji je svojevrsna kombinacija njihovih korijena i još uvijek aktualnog synth popa kojim su pridobili fanove. To je dvosjekli mač koji bi im mogao donijeti neku novu publiku, ali će možda i izgubiti staru. Pjesme na novom albumu su mračne, ali vidljivo prošarane suvremenom produkcijom i aktualnim glazbenim stilovima, poput trapa sa singla „Ne mogu biti kao oni“ kojim su najavili novi album, koristeći neizbježan auto tune. S druge strane, to je možda i pametan potez kojim pokazuju koliko su zapravo zreli autori i koliko su bili dobri i prije nego što su postali Pocket Palma, stvarajući glazbu iz vlastitog zadovoljstva, za vlastiti gušt, bez obzira na izostanak komercijalnog uspjeha. Dakako da bi im bilo pametno sada i reizdati svoja dva albuma pod imenom Side Project, kada su se već na novom albumu i sami osvrnuli na taj svoj kreativni period. Možda nije veselo, poletno i pop, ali je dobro i kvalitetno, a na publici je da prepozna svu njihovu kvalitetu koja se na novom albumu i te kako čuje.

Matija Cvek “Vile se ovdje igraju” (Menart): Neočekivano dobar drugi album

Kao što je više-manje poznato, prvi album svatko može snimiti, ali je drugi album zapravo potvrda kvalitete ili pad. Matija Cvek, kao jedan od najpopularnijih hrvatskih pjevača, i to dobrih nekoliko godina unazad, drugim albumom pokazao je svu svoju zrelost i dokazao da nije bez razloga najhvaljeniji i najpopularniji. Nakon triju najavnih pjesama – „Ne moram ni ja“, „Sava“ i „Zalazak“ – Cvek je snimio iznenađujuće dobar album na kojem se odmaknuo od predvidivog pop izraza i naglasio svoju privrženost funku, jazzu i soulu. Možda je to jedan od razloga što nije nastavio suradnju s Alanom Dovićem, koji je bio koautor većine pjesama na prvom albumu i njegov producent, no Cvek je sa svojim Funkensteinima snimio 10 autorski odličnih pjesama. Svakako treba istaknuti posljednju pjesmu „Zalazak“, s kojom je nastupio na Melodijama Jadrana i u kojoj je sjajno spojio specifičan orkestralni aranžman 60-ih sa svojim glasom, prizivajući Olivera Dragojevića i njegov patos. Iako je na debi albumu pokazao da ne želi biti dio hrvatske estrade te se okrenuo zapadnom pop izrazu, na novom albumu Cvek je posegnuo za funkom 80-ih i tim nekim klasičnim rock zvukom na kojem je vrlo vjerojatno odrastao. Puno je tu glazbenih citata koji se mogu prepoznati u gotovo svih 10 pjesama, ali je vrlo dobar i autorski pristup. Treba svakako izdvojiti izuzetno dobar bend koji je svojim muziciranjem dokazao da je vrijedan pažnje. Vrlo vjerojatno Cvek bez njih ne bi uspio snimiti ni upola tako dobar album. Odlična funk, soul i jazzy podloga poslužila mu je da plasira svoje pop pjesme, kakve se od njega i očekuju, ali je ipak napravio pohvalan korak naprijed ne želeći biti samo još jedan od bezličnih kolegica i kolega na sceni. Još kada stihovi ne bi bili toliko slatkasti i prilično blijedi, Matija Cvek osvojio bi mnogo više fanova – iako se doista ne treba žaliti na svoj uspjeh. Drugim albumom „Vile se ovdje igraju“ Matija Cvek pokazao je da je stupio na pozornicu kako bi tu i ostao.