Mirna „Posljednji trend“ (Croatia Records): Rock nostalgija u novom ruhu

Krajem rujna 2019. godine riječka pjevačica Mirna Škrgatić objavila je debi album „Snovi“ kojim se željela predstaviti javnosti. Predstavljanje je uspjelo utoliko što je zabilježeno da je objavila svoj prvi album koji je bio mješavina raznih stilova i načina pjevanja i evidentan početak potrage za vlastitim glazbenim identitetom. Očekivano, zapaženiji uspjeh je izostao. I onda je ovih dana objavila svoj drugi album „Posljednji trend“. U pravilu, drugi albumi potvrđuju talent glazbenika koji se čvrsto odlučio nametnuti publici. Mirna je nastavila suradnju s producentom Markom Mrakovčićem koji se savršeno uklopio u njezin pristup rock glazbi, u kojoj je pronašla svoje mjesto. Iako više nalik mladoj Vanessi Paradis dok nije zavela Johnnyja Deppa, ali kvalitetnije od nje, Mirna je na novom albumu ponudila 12 autorskih pjesama koje je predstavljaju kao kvalitetnu autoricu i nešto slabiju pjevačicu. Album još uvijek nema neki potencijalan veliki hit, ali je gotovo svih 12 pjesama sjajno umotano u rock zvuk 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, kada je hipi pokret diktirao glazbu, psihodelija se širila u svim smjerovima, a čvrste rock gitare bile dio popularne glazbe. Nažalost, ipak postoji taj jedan nesklad njezina glasa u tonalitetu i tempu u odnosu na zvuk prateće grupe, ali je zato prisutna izuzetno privlačna nota rock-nostalgije, koja Mirni odlično pristaje i u kojoj je očito pronašla svoju glazbenu nišu. Šteta je što su te iste gitare, kao i veći broj melodija, prežestoke za hrvatski radijski eter – iako je riječ o izuzetno toplim, prijemčivim i melodioznim pjesmama s odlično ubačenim glazbenim referencama na spomenuti glazbeni period 20. stoljeća – jer definitivno bi emitirajući Mirnine nove pjesme postao zanimljiviji. Puno je tu glazbenih citata, ali Mirna se vrlo pristojno snalazi u tom okruženju, a još bi bilo bolje kada bi nestalo te neke ukočenosti u glasu i manjka strasti pri pjevanju. Nedostatak osobnog pečata, autorskog pomaka i karizme, koji se osjetio na prvom albumu, bez sumnje je na drugom albumu ispravljen, zbog čega ga svakako treba pohvaliti. Mirna je vrlo odlučna autorica i pjevačica, a takav stav uglavnom i vodi do uspjeha. Koji zaslužuje, jer sada smo sigurni i da je talentirana.

Nela „Melodrama“ (Croatia Records): Predvidiv i neinventivan pop album

Nela se zapravo zove Antonela Đinđić i njezina matična diskografska kuća Croatia Records naziva je iznimno talentiranom pjevačicom i predstavnicom nove hrvatske scene. Šira javnost upoznala ju je zahvaljujući talent- showu „The Voice“, a potom i TV showu „A strana“. „Melodrama“ je njezin debi album iako je brojna hrvatska radijska publika poznaje zahvaljujući pjesmama kao što su “Netko kao ti”, “Vrijeme je”, “Poslije kiše”, “U zagrljaju spašeni” feat. Marko Kutlić, “Nauči me ploviti”, “Neke ljubavi”, “Ono što ostaje” i “Melodrama”. One čine gotovo cijeli novi album, a nekoliko novih pjesama ni po čemu od njih nisu drugačije, bolje ili vrjednije pažnje. Glas Antonele Đinđić jedan je od onih koji se u crkvenim zborovima ističu svojom čistoćom i snagom, ali na aktualnoj pop sceni zvuči zamorno, jednolično i pomalo dosadno. Ta „iznimno talentirana“ mlada gospođica samo se nadovezala na jednolične zabavnoglazbene hrvatske pjevačice i glasovno ne nudi ništa posebno, a s glazbene strane ništa autorsko jer je za potrebe albuma okupila niz autora da joj napišu pjesme prikladne za hrvatske top ljestvice. Znači, standardnu mješavinu zabavne glazbe s neznatnim dodirom suvremenog pop zvuka, više bliskog domaćim skladateljima nego globalnim zahtjevima suvremene pop produkcije, koja se nazire tek u tragovima. U pitanju je iznimno prosječan album pop glazbe koji u Hrvatskoj ima široku publiku, onu koja je svoj ukus formirala slušajući lokalne radiostanice čiji su glazbeni urednici i voditelji još uvijek skloni hrvatskoj zabavnoj glazbi. Nimalo uzbudljivo, jako predvidljivo, prilično dosadno i ni po čemu drugačije. No nema sumnje da će oduševiti Nelinu dosadašnju publiku.