01. MAHATMA ‘’LOVE AND MUSIC’’ (VLASTITO IZDANJE NA BANDCAMPU): Odličan grunge Made in Zagorje

Grupa Mahatma na sceni je od 2000. i iza njih su dva studijska izdanja (album ‘’Motorpeople’’ 2001. i EP ‘’Format c’’ 2004.) te live album snimljen kod kuće, u klubu Regenerator u Zaboku. U tih 16 godina zapravo i nisu ostvarili neku značajniju karijeru. Štoviše, nekako su ostali više naklonjeni lokalnoj nezavisnoj sceni. Tvrde da je novi album ‘’Love and Music’’ nastajao od 2006. Dakle, punih deset godina. Bez obzira na to je li istina ili ne kao i sam razlog zašto im je trebalo punih deset godina, ‘’Love and Music’’ odličan je album koji ih bez ikakve sumnje stavlja među najkvalitetnije rock bendove s hrvatske rock scene danas.

Ne skrivajući svoju ljubav prema grungeu od samih početaka, grupa Mahatma pjesmama na novom albumu uspješno je prevladala sve greške i propuste iz prošlosti te stvorila album kojeg se ne bi posramili ni najvatreniji obožavatelji grunge scene 90-ih u Seattleu. Da su shvatili kako stoje stvari i da bi novi album mogao biti iznad očekivanja, dalo se naslutiti po singlovima ‘’I play you vibrate’’ i ‘’Feel so fine’’, s kojima su tijekom 2015. najavili izlazak ovog albuma. Ono što ga posebno krasi je ujednačena kvaliteta pjesama, podjednako žešćih i laganijih, snažan i dobar vokal (sve su pjesme na engleskom jeziku), karakterističan i prepoznatljiv zvuk benda i aranžmani melodija koje zvuče moćno, bez obzira na to je li riječ o brzim i žešćim pjesmama ili baladama. Da je manje patetike i više groovea u produkciji, bilo bi još bolje. U svakom slučaju, jako, jako dobar album.

02. ČUDNOREĐE ‘’DNO JE SVE RJEĐE’’ (VLASTITO IZDANJE NA BANDCAMPU): Dvorska luda kantautorske scene

Ognjen Bašić koji se krije iza pseudonima Čudnoređe, prisutan je na sceni od 2009. i kroz svoje nastupe i pjesme dobro je poznat poznavateljima hrvatske kantautorske scene. Međutim, prvi je album uspio objaviti tek nedavno. Poput nekog ridikula, dvorske lude ili potpuno pomahnitalog pjesnika opće prakse, Bašić kroz svoje pjesme na doista neobičan i neuobičajen način priča priče o svijetu u kojem živi. Njegovi su stihovi puni začuđujuće smiješnih, ali i vrlo smislenih rima, pa tako ima pjesmu posvećenu Dinamu ‘’Ti si u banani’’, u kojoj pjeva: ‘’Hej moj Diname, nešto su ti male plaće, nakon premije nemaš ni za gaće, kada popušiš, Mamić ti jebe majke a kada pobijediš, on odlazi na cajke’’. Svoju filozofiju ogolio je do krajnosti: ‘’Zlato – sve što sija, biljka – sve što klija, govno – sve što smrdi, nije tvrdnja sve što tvrdi’’. A ima i pjesmu ‘’Hvala od srca’’ sastavljenu od (polu)pismenih obavijesti i upozorenja koje su stanari i njihovi predstavnici ostavljali po stubištima zagrebačkih zgrada, a koje je prikupio dijeleći letke.

Na momente je sličan Tomi Bebiću, ali u pijanom stanju ili Franku Zappi nakon desetog džointa ili pak Mikeu Pattonu u jednoj od njegovih inkarnacija u grupama kao što su Fantomas, M. Bungle ili Peeping Tom, a ni System of a Down mu nije stran (‘’Rančić na speedu’’). Glazbeno je Čudnoređe potpuno lišen definiranja žanra jer unatoč klasičnoj postavi rock trojke, on u svojoj glazbi miješa apsolutno sve žanrove i to odjednom. U pitanju je zanimljiv, ali konfuzan album suludog kroničara konfuznih vremena sulude države u kojoj živimo.

03. DISKODELIJA ‘’CRVOTOČINA’’ (DANCING BEAR RECORDS): Ugodno gitarsko iznenađenje

Nakon nešto malo više od godinu dana od debitantskog albuma ‘’U vremenu’’, šibenska grupa Diskodelija predstavila je nedavno novi album ‘’Crvotočina’’. Zapravo, s obzirom na to da se radi o sedam pjesama trajanja 25 minuta, mogli bi to proglasiti i EP-em ili maxi singlom. Kako god, novo izdanje ujedno je i novo lice Diskodelije. Dok su se na prvom albumu mračnim pjesmama, obojenih svojevrsnom depresijom izmiješanom s melankoličnim pjesmama jedva uzdignuli od prosjeka, ali dovoljno drugačiji da privuku potrebnu pažnju, na drugom albumu potpuno su odskočili od prosjeka i pristojno se izdigli. To više nisu klasične indie rock pjesme, nego svojevrsna gitaristička crvotočina u kojoj gitarski rifovi i distorzija imaju glavnu riječ, dok je vokal potisnut u drugi plan i jedva primjetan. Gitara priča svaku od sedam pjesama, predstavljajući Ivu Grubišića kao vrhunskog rock gitaristu, dok ga ostatak benda savršeno prati stvarajući rijeko ponuđenu ugodnu buku koja diže, udara gdje treba i ima taj rijetko prisutan groove kod domaćih rock bendova. Na momente ne djeluju uopće kao domaći produkt, nego kao novo rock iznenađenje iz Amerike koje je na krilima pozitivnih recenzija krenulo na dokazivanje u Europu. Ugodno iznenađenje koje bi bilo možda ocijenjeno i najboljom ocjenom da je produkcija moćnija, monolitnija i prljavija od ove Ante Prgina Surke. U svakom slučaju, album vrijedan pažnje i pohvale.