Ki Klop „U dućanu ćilima“ (Jeboton): Šarmantan debi nove pop grupe

Pokazalo se proteklih godina da su uglavnom svi izvođači koji su odlučili objaviti neko diskografsko izdanje za Jeboton, zapravo izuzetno zanimljivi muzičari koji donose neki novi zvuk na jedan novi način i pritom zvuče zanimljivo i dobro. Ista je priča s duom Ki Klop koji čine Jakov Ramničer i Luka Žigolić, članovi kolektiva Jeboton. Svoju muziku opisali su kao spoj modernog indie pop rock zvuka i primjesa čvrstog i plesnog elektro diska. Njihov EP „U dućanu ćilima“ upravo tako i zvuči: plesni ritmovi koji uvelike podsjećaju na slične elektro pop bendove osamdesetih u fuziji s karakterističnim suvremenim indie pop rock zvukom. Nema tu neke prevelike filozofije. Jednostavne i pitke melodije, mekani i ugodni vokal te minimalizirani aranžmani pjesama. Stariji slušatelji definitivno će prepoznati brojne utjecaje elektro popa starog više desetljeća dok će mlada publika bez zadrške zaplesati uz ovaj vrlo simpatičan duo, njegov suvremeni indie pop i plesne ritmove. Iako ima mjesta za popravak i napredak, naročito u produkciji, Ki Klop je bez sumnje dobrodošlo osvježenje koje će vrlo lako pronaći put do publike. Vrlo dobar debi.

Terminator „Glad“ (Sipa Music): Osrednje ostvarenje

Iako je prva asocijacija na ime benda metal ili hard core, zapravo je riječ o klasičnoj rock grupi s pogrešno odabranim imenom koja je stigla do svog drugog albuma. Iako prvim albumom „Ovo nije raj“, koji su objavili 2020. godine, i nisu ostvarili baš neku vidljivost niti su im se pjesme zavrtjele u programima radiostanica, Terminator je vrlo dobar bend s klasičnim manama, ali i nekim pozitivnim momentima. Prvo u uši ulazi vokal Katarine Vukadin koja bi, nastavili li s pjevanjem, mogla kroz koju godinu postati jedna od hvaljenijih ženskih rock pjevačica. Ima fino artikuliran glas, vidljivo dobrih vokalnih sposobnosti i ugodne boje, uz neskriveno oslanjanje na klasične rock pjevače. Same pjesme Terminatora nisu ništa posebno niti se i po čemu izdvajaju od mase, mada je vidljivo da su u pitanju dobri muzičari, od kojih gitarist boluje od potrebe iskazivanja umijeća suvišnog soliranja. Negdje na liniji grupe Markiz, s pjesmama koje su na granici melodičnog rocka i popa, ali ipak čvršći i moćniji od Markiza. Ima tu definitivno potencijala, ali i dosta mjesta za popravak. Na prvom mjestu je usklađivanje vokala spomenute pjevačice i ostatka benda u tonalitetu, a tu je i produkcija, koju je Terminatoru napravio Silvio Pasarić. Nije loše, ali previše utopljeno u masi bezidejnih rock grupa, a pjesme kojom će se istaknuti i privući pažnju publike zapravo i nema na ovom albumu. Vrlo vjerojatno su uživo moćniji i energičniji pa bi i album trebao zvučati brutalnije i prljavije, poput naslovne pjesme s debi albuma „Ovo nije raj“.