01. GO.ST „Secret Garden“ (vlastito online izdanje): Vrlo ugodno iznenađenje

Ovaj ušima izuzetno ugodan album djelo je Gorana Stanića iz Našica koji trenutno živi u Sarajevu. Uz pomoć prateće grupe koja se naziva Go Run Donkey Hot!, a koju čine Marko Galetić, Petar Glova, Krešimir Stojanović i Ivan Stanić, Goran Stanić snimio je izuzetno ugodan akustični ambijentalni album kakav se doista vrlo rijetko može čuti u Hrvatskoj. Njegov glas u pjesmama je dalek i maglovit, dok probire prstima po akustičnoj gitari naglašavajući sjajnu atmosferu u svih sedam pjesama. Što na hrvatskom, što na engleskom jeziku. Valja svakako naglasiti da je Stanić odsvirao sve akustične gitare, sintesajzere, harmonike, boce i dio električnih gitara, dodajući svemu tome odlične zvučne efekte. Pritom njegove pjesme na akustičnoj gitari ne zvuče kao većina pjesama hrvatskih kantautora, već više kao kombinacija suvremenih europskih indie rock grupa koje, poput njega, žele i uspijevaju staviti naglasak na atmosferu i ambijent. Bilo bi ih odlično poslušati na nastupu ispred Cigarettes After Sex jer savršeno odgovaraju toj nekoj glazbenoj poetici, ali su daleko zanimljiviji i nimalo dosadni, unatoč vrlo osjetljivom polju akustične ambijentalne glazbe. Velika zasluga za vrlo dobar dojam pripada i produkciji albuma jer upravo produkcija daje ovim pjesama potrebnu snagu i veličinu. Iako producent nije naveden, po svemu sudeći se spomenuta ekipa potrudila da album zvuči upravo onako kako treba. Odluče li što češće izvoditi te pjesme uživo, imaju velike šanse za odličan uspjeh na regionalnoj indie sceni, a naročito među ljubiteljima kantautorske pjesme i melankolije. Ukratko, vrlo ugodno iznenađenje.

02. Manntra „Oyka!“ (Menart): Nepotrebno podilaženje tržištu

Manntra je najistaknutiji hrvatski folk metal bend koji iza sebe ima već četiri albuma, uključujući i najnoviji „Oyka!“. Unatoč velikoj popularnosti Marka Perkovića Thompsona, folk metal nije pretjerano popularan glazbeni žanr u Hrvatskoj, ali je i te kako popularan u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, gdje je i grupa Manntra pronašla svoju publiku. Prethodnim albumom „Meridian“ osvojili su publiku njemačkog govornog područja, ali i oduševili publiku u Rusiji. I to tekstovima na hrvatskom jeziku i glazbom kojom su ispoštovali sve zakonitosti tog glazbenog žanra. Manntra je novi album „Oyka!“ objavila u Hrvatskoj za Menart, ali i za vrlo utjecajnu njemačku diskografsku kuću NoCut Entertainment (SPV) koja im je, po svemu sudeći, sugerirala da se ipak odmaknu od materinjeg hrvatskog jezika i pokušaju pjevati malo na njemačkom, a malo na engleskom. Pritom im se kao gost na albumu pridružio pjevač iznimno popularne njemačke folk metal grupe In Extremo Mihael Rhein, što je uspjeh otprilike kao da se Prljavom kazalištu pridružio Mick Jagger. Rezultat je, nažalost, relativno dobar jer Manntra na novom albumu ne nudi baš ništa inovativno, kreativno i drugačije od tipične šablone folk metala. Nema sumnje da će se dobro prodati i pridobiti na tisuće novih fanova, ali s ne baš najboljim albumom. Mogli su iskopati daleko zanimljivije instrumente iz hrvatske glazbene baštine i spojiti stare hrvatske napjeve s heavy metalom. Ovako su gotovo sve pjesme više-manje očekivane i gotovo posve neuzbudljive, što je prava šteta jer se osjeti ogroman potencijal kroz odlične glazbenike i vrlo dobru produkciju. Ili su se ravnali prema zakonitostima tržišta i napravili niz kompromisa kako bi se što bolje prodali ili doista nemaju previše ideja, što je teško povjerovati nakon prethodnih triju vrlo dobrih albuma.

03. Halftonz „Like Guardians of Time“ (Spona): Dosadan blues album

Ovaj blues rock bend živi po klubovima gotovo već pet godina i kroz to vrijeme su i nastale pjesme koje su odlučili staviti na prvi autorski album. Riječ je o klasičnom blues rocku koji se pjesmama, izrazom i produkcijom oslanja na sedamdesete godine i američku blues rock scenu tog vremena. Kao ideja drži vodu, ali realizacija baš i ne. Prvo upada u uši vokal Jelene Marković koji se nikako ne uklapa u ostatak benda, iako se ona vidljivo trudi. Loš izgovor engleskog jezika, nedostatak emocije u glasu i osjetno naprezanje pri pjevanju doista se ne bi smjeli toliko čuti. Bend svira klasični blues rock bez ikakva vlastitog pečata. Danas to apsolutno nije dovoljno. Nema sumnje da su naučili svirati što i kako treba, ali bez autorskog dodira. Poput gažerskog benda koji mora odraditi svirku za koju je plaćen. Bez duše, bez energije, više poput muzičara na zalasku koji se grčevito drže bluesa kao najvažnijeg glazbenog žanra, ne želeći se osvrnuti oko sebe i sa strahom da bi nekim svojim malo hrabrijim zahvatom sve mogli poremetiti. Dosadan blues album.