Fire In Cairo „High Degrees“ (LAA/Basic & Rough): Odličan hrvatski britpop album

Mate Ponjević je dinamo grupe Fire In Cairo, u njegovoj glavi nastaju ideje koje potom s bendom pretvara u odlične, punokrvne i pitke pop rock pjesme s glavom i repom. Štoviše, tih se pjesmama ne bi posramio ni jedan Blur, na čije se rane radove svojim zvukom i glazbenim izrazom djelomice naslanjaju, kao i na kompletnu britpop scenu. Pogotovo je to primjetno u fenomenalnoj zadnjoj pjesmi na albumu – „While Driving Around“, pravom dragulju od pjesme!

No unatoč očiglednim glazbenim utjecajima, Fire In Cairo doista nudi jedan nesvakidašnji, izrazito zreli pristup skladanju rock pjesama, ne tako čest u Hrvatskoj. Oni ne forsiraju garažni rock niti svojim rock’n’rollom žele razvaliti publiku, već su se usredotočili na aranžmane pjesama koje je zaista zadovoljstvo slušati i u njima svakim novim slušanjem otkrivati nove momente. U pitanju su vrlo kompleksni aranžmani, ali se jasno osjeti zrelost Mate Ponjevića koji je ovim albumom i s novih sedam pjesama potvrdio status iznimno potentnog skladatelja i glazbenika koji ima jako puno toga reći i to radi više nego kvalitetno. Treba spomenuti i brojne utjecaje iz povijesti rock glazbe, koji se poput sitnih ali važnih citata provlače kroz pjesme. Uz Ponjevićevu standardnu ekipu glazbenika na albumu su gostovale Mary May i Dunja Ercegović, što dokazuje da su se potvrdili kao jedan nezaobilazan „novi“ zagrebački rock bend kojem će mnogi rado „priskočiti u pomoć“. Nažalost, postoji taj jedan nesklad njegova vokala i izgovora engleskog jezika, kao i same produkcije kompletnog materijala, zbog kojega se čini kao da nedostaje onaj „final touch“, ali i uz taj „nedostatak“ „High Degrees“ je jedan od najboljih rock albuma koji su se ove godine pojavili u Hrvatskoj.

Radioactive Boy Scout “Something Broken, Something Beautiful” (Basic & Rough): Dobar glazbeni povratak u devedesete

Nakon što se predstavio publici odličnim nastupnim albumom 2016. godine, ali i s bendom koji je nazvao Slow Motion Suicide, Nikša Lovrinić, glazbenik koji je odrastao u San Franciscu, unatoč vrlo dobrim kritikama svog prvijenca tijekom godina je jednostavno nestao sa scene. I onda se odjednom pojavio s novim bendom nazvanim Radioactive Boy Scout, u kojem uz njega sviraju Ivica Antunović poznat mnogima kao Naranča, odnosno basist grupa ESC Life, Hemendex, Seven That Spells, The Lassermen, zatim Pavle Gulić na bubnjevima – po kojima udara i za Pipse, Liku Kolorado, Melody Lane i delapse – i gitarist Marko Kostić. Rezultat je gitaristički grunge rock album s vrlo pitkim i radiofoničnim pjesmama koje predstavljaju Lovrinića kao prvoklasnog rock skladatelja. Jest da je evidentan i neizbježan utjecaj grungea i rock zvuka devedesetih, ali je svejedno riječ o vrlo kvalitetnim pjesmama izvedenim Lovrinićevim specifičnim vokalom – koji nekoga na prvu može odbiti iako je neupitno riječ o odličnom pjevaču i vrsnom glazbeniku kojem je pritom engleski jezik poput materinjeg. Da je kojim slučajem izdao ovaj album u Hrvatskoj sredinom devedesetih, bili bismo presretni što imamo vlastite grunge heroje. Da ne bi bilo zabune, nije riječ o teškim gitarističkim rifovima, već naprotiv, vrlo pitkim melodijama i tekstovima koji vrlo lako ulaze u uho, ali uz naglašenu gitarističku pratnju i vrlo, vrlo dobru ritam sekciju koja zaokružuje sve njegove pjesme u dojmljivu cjelinu. Još bi bilo bolje da je napravio taj jedan potreban korak naprijed i pjesme prilagodio rock izričaju 2022. godine, ne gledajući unatrag. Jako dobar album s deset pjesama koje mame osmijeh na lice i otvaraju pitanje zašto za takvu kvalitetnu glazbu nema mjesta na domaćim radiostanicama.