Dementronomes „Sakati paun“ (Croatia Records): Fantastičan funk vrhunskih glazbenika

Izlaskom prethodnog debi albuma „Žurkadelik“ prije punih osam godina bilo je više nego jasno da smo dobili odličan hrvatski funk bend. Napokon! Nije bilo nikakve sumnje da su se okupili vrhunski glazbenici zaljubljeni u funk koji su učili zanat više kroz jazz nego funk, ali je namjera bila jasna i sjajna. Dakako, upravo zbog te jazz škole i album je bio daleko više jazzy nego funky uz veći postotak instrumentala i tek s dvije vokalne pjesme i s naglašenim brass motivima. Nije baš jasno zašto im je trebalo punih osam godina da snime novi album, ali to nije ni važno jer je album napokon izašao. Sve ono što je bilo možda manjkavo na debi albumu, to je nestalo na drugom albumu kojim su potvrdili svoje opredjeljenje i odlučan pristup funku. Štoviše, drugi album kao da je inspiraciju crpio iz albuma jedinstvene kraljice funka Betty Davis, ali i brojnih velikana funka sedamdesetih. Naravno da odlična pjevačica Nikolina Kovačević ne može zvučati kao Betty Davis, ali je bezrezervno dala sve od sebe da se svojim vokalom što bolje stopi s bendom i u tome odlično uspjela. Bas dionice su rasplesane i čvrste kakve trebaju biti, a gitara reska i podatna bez želje da dominira, ali žestoka kada treba biti snažnija. Istovremeno brass sekcija tu je da pojača groove i da podigne zvuk na jedan moćan, viši nivo predstavljajući Dementronomes kao vrhunski funk bend kakav do sada nismo imali u Hrvatskoj. Niti jedna od 11 pjesama ne dozvoljava vam da mirujete, već da se ljuljate u ritmu do momenta kada shvatite da vam nema druge nego da i sami zaplešete s najvećim zadovoljstvom i osmjehom na licu slušajući umorni od plesa posljednju pjesmu jer upravo je takva u kakvoj se uživa nakon dobrog provoda. Na žalost, negativna strana albuma su tekstovi koji su prilično, blago rečeno čudni i na njima bi bez ikakve sumnje trebali poraditi. Sve ostalo je bez greške – prljavi i sirovi funk kakav se danas stvarno rijetko može čuti, ali i koji mogu i znaju svirati samo vrhunski glazbenici.

Million „2“ (Menart): Prvi je bio bolji

Prvi album grupe Million, odnosno projekta Slavka Remenarića „2020. – 2022.“ bio je, po njegovim riječima, kompilacija do tada izdanih singlova. Drugi album jednostavno nazvan „2“ je nastajao pune dvije godine tijekom kojih je Remenarić skladao skroz nove pjesme u tom periodu. I dok se na prvom albumu pokazao kao vrhunski skladatelj neopterećen žanrovima i odličnim pjesmama iznimne kvalitete, na drugom se albumu ipak osjeti određeni zamor i svojevrsni izostanak fokusa kakav je bio prisutan na prvom albumu. Tako se na momente pjevač Ernest Ivković na prvom albumu pokazao kao odličan izbor, dok na novim pjesmama djeluje vokalno siromašno unatoč tekstovima koji zahtijevaju daleko veću emotivnu interpretaciju. Svakako valja naglasiti da je dio pjesama Remenarić otpjevao sam. Je li u pitanju traženje ili ispitivanje vlastitih mogućnosti nije jasno, ali nije niti baš dobro ispalo. Na novom albumu sudjeluje i pjevačica Zorana Unković, ali u puno manjoj mjeri jer se priključila kasnijoj fazi snimanju albuma. Remenarić kao da je izgubio hrabrost i stav koji je pokazao prvim albumom te krenuo nekom mainstream stazom bez volje i želje da ponovi neke sjajne skladateljske i aranžerske poteze s prvog albuma. Zvonimir Dusper Dus na početku nastanka projekta Million bio je u funkciji producenta i sukreatora pjesama s naglaskom na aranžmane, da bi vremenom postao dio stalne postave grupe pa je bilo logično da će producirati i novi album. No i on se na neki način poskliznuo jer kompletan album produkcijski u najmanju ruku zvuči čudno. Međutim, unatoč nekim vidljivim nedostacima, njegove pjesme i dalje su daleko iznad prosjeka hrvatske pop rock produkcije. Kako zbog kompleksnih aranžmana, tako i zbog kvalitetnih tekstova. Drugim riječima, sve ono što se danas sve manje cijeni, iako bi upravo to trebalo biti na prvom mjestu i primarno svakome tko želi ostvariti kakav takav uspjeh na sceni.