01. Chui „Iz kapetanovog dnevnika“ (Dancing Bear Records): Uzbudljivo putovanje intergalaktičkog broda Chui

Kada su se 2012. godine pojavili s prvim albumom „Chui“, čuđenju nije bilo kraja. Iznenadili su posve novim, suvremenim pristupom jazzu i aranžmanima koji su mnoge iskreno oduševili, dok je dio slušatelja ostao zbunjen, ne znajući je li to jazz ili neki novi smjer klupske glazbe. Samo godinu dana kasnije Chui je predstavio novi album „The Second Arrival“ i potvrdio svoj status vrhunske jazz grupe. Nakon tog albuma sve je bilo lakše. I bendu i publici koja se sve više veselila njihovim nastupima i novim albumima. Dodatno su pridobili publiku trećim albumom „Third Sun From The Stone“, da bi je potpuno osvojili suradnjom s jazz orkestrom HRT-a i dvostrukim albumom „Chui ovu glazbu“. Sada su tu s novim albumom „Iz kapetanovog dnevnika“ i novim glazbenim avanturama koje svojim pomaknutim viđenjem suvremenog jazza u fuziji sa znanstvenom fantastikom, predvodi Toni Starešinić. Ponovo su uspjeli pomaknuti granice i isporučiti nam album pjesama izgrađenih na temeljima jazza na koji se nevjerojatnom lakoćom vežu divlje bas dionice ili pak raspojasana saksofonska sola, dok bubnjevi zvuče kao u nekoj novoj heavy metal pjesmi Metallice, a dotakli su se i folklornih elemenata. Grupa Chui sve je to fenomenalno uskladila i učinila neodoljivim. Istražujući započeto na albumu „Third Sun From The Stone“, na novi album pozvali su niz gostiju s kojima su sjajno kliknuli: Ink Experiment koji čine udaraljkaši Ivana Kuljerić Bilić i Nikola Krbanjević, potom jazz gitarist Zoran Majstorović, majstor didgeridooa Dubravko Lapajne, gitarist Ivan Urević, kompletan Mangroove, odličan riječki pjevač Boris Štok te Andrea Ljekaj koji je zaslužan sjajan remiks pjesme „Tebi putujem“. Pritom treba naglasiti da uz Starešinića i Jocića, Chui sada čine i vrhunski basist Konrad Lovrenčić i sjajan mladi bubnjar Ivan Levačić. Toni Starešinić evidentno s velikim zadovoljstvom hrabro istražuje granice svog benda, uživajući kroz svaku pjesmu, ma koliko neke od njih na momente zvučale kaotično. U izvedbi grupe Chui to sve ima smisla i sjeda na svoje mjesto. Možda bi bilo pogrešno ovaj album svrstati u jazz jer progresivni način stvaranja glazbe u njihovu slučaju nadilazi i jazz i ostale glazbene pravce, tvoreći jedan posve novi žanr koji bismo možda mogli nazvati chuizam. Nevjerojatno uzbudljivo ostvarenje iza kojega stoje vrhunski glazbenici na čelu s kapetanom Starešinićem, koji hrabro kroči svemirskim prostranstvima svojim intergalaktičkim brodom zvanim Chui. Odličan album!

02. Srđan Sacher „Biser, ambra, jantar“ (Dallas Records): Autorski dragulji iz nekih davnih vremena

Mnogo je među današnjom generacijom publike koja ne zna da je Srđan Sacher glazbenik koji kao autor stoji iz nekih važnih pjesama u povijesti hrvatske popularne glazbe, poput pjesme „Moja prva ljubav“ grupe Haustor ili pjesama „Totalno drukčiji od drugih“ i „Zlato“ grupe Vještice, odnosno nastavka pjesmarice koju je uglazbila njegova grupa Brojani i koja nikada nije dočekala službeno diskografsko izdanje, a koja je prethodila grupi Vještice, u kojoj su uz Sachera sudjelovali Max Juričić i Boris Leiner. Ukratko, jedan i te kako važan i veliki skladatelj popularne glazbe koji je od samih početaka spojio međimurski melos s afro kubanskim ritmovima i karipskim zvukovima, stvarajući specifičan zvuk koji je obilježio njegov kreativni autorski rad. Uostalom, hitovi Haustora i Vještica koji su preživjeli desetljeća, pokazuju o kako je dobrim, kompleksnim i odličnim pjesmama bila riječ. Kako glazbeno, tako i pjesnički. Malo tko zna zašto je Sacher šutio dobrih 20-ak godina. S Vješticama je 1989. godine snimio album „Totalno drukčiji od drugih“ te dvije godine kasnije „Bez tišine“ i onda se povukao. Bilo je tu nekih sporadičnih izleta u eter, ali gotovo nezapaženih i po svemu sudeći nevažnih. Sacher je, kako se čini, ipak marljivo radio na novim pjesmama koje nam je upravo predstavio na samostalnom albumu „Biser, ambra, jantar“. Album zvuči kao logičan nastavak Vještica. Iako primjetno bez kreativnog sviračkog utjecaja Maxa Juričića i Borisa Leinera, ali sa zacrtanom idejom o tome kako trebaju zvučati nove pjesme, Sacher je isporučio svoju prekrasnu verziju ljubavnih pjesama koje su nestale iz etera i kojih se eventualno sjećamo s nostalgijom. Gotovo zaboravljeni kajkavski dijalekt savršeno paše uz taj njegov fenomenalni hibrid Međimurja, Latinske Amerike i Kariba i atmosferu koja priziva neko zaboravljeno vrijeme. U tih 20 godina, koliko je njemu trebalo da se odluči objaviti novi album, dogodilo se nekoliko revolucija na globalnoj glazbenoj sceni i nastali su mnogi novi glazbeni pravci, no Sacher je ostao dosljedan vlastitom glazbenom izričaju. Ukratko, prava poslastica za nostalgične ljubitelje novog vala te lika i djela Srđana Sachera, jer nas je novim albumom podsjetio koliko je velik i važan autor. Možda i zarobljen u nekom prošlom vremenu ili, pak, kao što je pjesnik Zoran Kostić Cane ispjevao: „Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj.“ Neočekivano dobro zarobljen u prošlosti.