Bunú „Walk The Path“ (vlastito online izdanje): Pretenciozan ali zanimljiv debi

Iza neobičnog imena Bunú krije se glazbenik Martin Reljanović koji je pomoću iPada složio ovaj album kojim je htio ispričati neku svoju duhovnu priču, naglašavajući brojne vrijednosti života, duhovnosti i ljubavi. Pomalo pretenciozno i teatralno, Reljanović je najbliži spoken wordu. Evidentno je htio ispričati neke svoje priče, što mu je djelomično i uspjelo. Nažalost, njegov izgovor engleskog jezika previše je sirov da bi mogao proći izvan granica Hrvatske iako ima vrlo lijepu boju glasa. S druge strane, vrlo se zanimljivo poigrao upravo spoken wordom i afro beatom, ali i bluesom i klasičnim rock izrazom. Daleko bi spoken word album zvučao bolje na engleskom jeziku, uz konzultacije s nekim vokalnim trenerom radi ispravnog naglašavanja riječi i stihova. Čak bi možda bilo dobro da posegne za nekim dijalektom i kroz njega ispriča priče kako ih je ispričao na ovom albumu, negdje na pola puta između pjevanja, repanja i pričanja. Iako je glazba nastala na iPodu, gotovo da joj je teško išta zamjeriti, a svakako valja pohvaliti i produkciju za koju je također zaslužan. „Walk The Path“ zanimljiv je debi album koji predstavlja Reljanovića kao glazbenika s originalnim idejama koje će, bez sumnje, nastaviti razvijati, pa možemo očekivati još njegovih pjesama i albuma te napredak u skladanju, pričanju i aranžiranju.

Trokut „Shapeless“ (Rika Muzika): Privlačna fuzija jazza i elektronike

„Shapeless“ je čudnovat album koji su snimili visoko školovani glazbenici, dobitnici strukovnih nagrada i priznanja koji duboko promišljaju o glazbi. Okupili su se elektroničkom jazz bandu u sastavu Hrvoje Kralj (bas i bas sintesajzer), Filip Pavić (gitara), Jaka Arh (tenor saksofon, sintesajzer, efekti) i Jerko Jurin (bubnjevi, elektronika) – sve vrhunski glazbenici koji su tijekom godina surađivali i snimali ili svirali s Pavelom, Šumovima protiv valova, J.R. Augustom, Pastelama, NLV-om, Denisom Katanecom, Rokambolom, Lucijom Čustić, Ninom Romić itd. Još 2018. godine, dok su svi studirali na Fakultetu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Grazu, odlučili su oformiti vlastiti sastav. Zašto je ovaj album zapravo čudnovat? Jer su ponudili jedno svoje viđenje jazza, obojeno elektronikom i brojnim efektima, koje će, bez sumnje, jako začuditi starije ljubitelje tradicionalnog jazza, ali i oduševiti ljubitelje suvremenog jazza u kojem je elektronika postala bitan dio glazbenog izraza. Nastavljajući na neki način zvuk koji su promovirali Chui i Kozmodrum, Trokut ne krije ni utjecaje trip hopa, afro beata, fusiona, pa čak i drum’n’bassa. Njihovo eksperimentiranje sa zvukovima i melodijama pitko je i zadivljujuće, što zbog vrhunske izvedbe, a što zbog na momente neobičnih harmonija i spoja eksperimentalnog jazza s ambijentalnom elektronikom – koji, neočekivano, u njihovoj interpretaciji i te kako drži vodu. Možda su na momente sa svojim eksperimentiranjem odlazili korak predaleko, ali ti su momenti rijetki i kratki. Valja izdvojiti odličnu kolaboraciju sa slovenskom vokalisticom Anom Čop u pjesmi „Porzellan“, koja koliko god je možda ambijentalno mračna, toliko je i zavodljiva, poput ranih radova grupe Portishead. Kako je Chui svojim pojavljivanjem i hrabrim skladateljskim izletima Tonija Starešinića napravio svojevrsnu revoluciju na hrvatskoj jazz fusion sceni, promovirajući neki novi „space sound“, a Kozmodrum klupskim zvukom oduševio publiku koja želi nešto više, tako je Trokut dobrodošlo pojačanje koje će s lakoćom doći do publike željne sjajnih novih sastava.