Boa II „Sinovi i kćeri“ (Menart): Prošlost u sadašnjosti

Kada je nakon razlaza Mladena Puljiza i Slavka Remenarića, okosnice grupe Boa, Puljiz 2018. godine objavio album „Boa II“, najavljujući time nastavak života te sjajne grupe koja je obilježila art rock scenu osamdesetih, mnoge je iznenadilo što na albumu nisu nove autorske pjesme već stare pjesme u novim aranžmanima. Logičan zaključak bio je da je uslijedila kreativna kriza ili je pak, s druge strane, mogući razlog i autorstvo nad pjesmama koje je potpisao Remenarić, a koje Puljiz u starim verzijama, prema sudskoj odluci, više nije smio izvoditi. No to su ipak bila samo nagađanja. Bilo kako bilo, dvije godine nakon izlaska tog albuma zahvatila nas je pandemija covida-19 pa su i svi planovi oko koncertne promocije Boe II pali u vodu. Lockdown je „natjerao“ Puljiza da se više posveti skladanju i pisanju stihova pa je napisao tekstove za svih osam novih pjesama i glazbu za njih tri, a Luka Banić, koji je zapravo zauzeo mjesto Slavka Remenarića, ostalih pet pjesama. I tek sada možemo govoriti o nastavku karijere grupe Boa, odnosno Boi II, koju uz Puljiza i Banića čine još Elvis Sršen Noa na klavijaturama, Branko Štrbić na basu, Frano Putica na bubnjevima te Martina Banić Petrlić i Antea Žure kao prateće vokalistice. Novi album već su tijekom posljednje dvije godine najavili pjesmama „Lacrima“, „Neizgovorene riječi“, „Zauvijek moja“, „Paraziti“ i singlom „Sinovi i kćeri“ koji prati izlazak albuma. Stoga nije bilo nekog velikog iznenađenja u zvuku, stilu i pristupu ostavštini grupe Boa, uz napomenu da će možda najbolje pjesme s albuma tek osvojiti eter. Puljiz je dobar pjesnik i zna kako napisati pjesmu, a u suradnji s Banićem uspio je nastaviti tamo gdje je grupa Boa stala. No iako je Boa ostavila neizbrisiv trag u povijesti hrvatske rock scene, nekako je već nakon posljednja dva albuma – „VII“ 2012. i „Indigo“ 2013. – postalo jasno da je njihovo vrijeme na neki način prošlo, ma koliko to grubo zvučalo. Punih 40 godina prošlo je od prvog albuma Boe, a Boa II trudi se zvučati kao nekada. To je pogrešan put i mogao bi ih koštati nastavka karijere unatoč tome što album „Sinovi i kćeri“ zvuči jako dobro. Za razliku od Remenarića – koji je Bou ostavio iza sebe i napravio album „Million“ kojim se predstavio kao skladatelj koji je uhvatio korak s vremenom i pridobio publiku koja za Bou nije ni čula – Puljiz se pokušao vratiti u vrijeme u kojem je Boa bila na vrhuncu. Nažalost, to je vrijeme prošlo. Boa II na albumu „Sinovi i kćeri“ podsjeća prvenstveno na to koliko je Puljiz dobar pjevač i dobar tekstopisac, ali moglo bi se reći da je bend zatočenik vremena iz kojeg dolazi. Teško je naći neke konkretne zamjerke ovom albumu i obožavatelji Boe vjerojatno će biti jako zadovoljni novim pjesmama, ali njihov je broj zanemariv. Unatoč na momente sjajnom plesnom grooveu, odličnim ritmovima, vrhunskim gostima i prije svega jako dobrim pjesmama, nova publika, nove generacije teško će prepoznati Puljizove stihove i njegov skladateljski talent, kao i talent odličnog Luke Banića, a Boa II vjerojatno neće dobiti puno mjesta u hrvatskom radijskom eteru. Jako dobar album, ali za neko drugo vrijeme u nekoj drugoj zemlji.

Grad „Brdo“ (Dallas Records): Bolji nego ikada

Nema nikakvog logičnog objašnjenja zašto riječka grupa Grad, nakon nešto više od 30 godina djelovanja, ne uživa u popularnosti i tantijemama. Objavila je dosad šest studijskih albuma, a prije dvije godine objavljene su i izdvojene selekcije najboljih pjesama „Best of & Band on“. Iako u Rijeci ima svojevrsni kultni status, grupa Grad je svih tih godina bezrazložno u sjeni i stalno nekako postrani: izvan top ljestvica, izvan radijskog etera, izvan medija. Grad oduvijek ima tu jednu izvanserijsku kvalitetu vrhunske rock grupe, izuzetno pjevnih melodija, nerijetko zaraznih refrena i vrlo kvalitetnih tekstova. I stoga nije jasno zašto nisu grupa koja puni koncertne dvorane i čije su se pjesme urezale u kolektivnu memoriju. Nešto više od deset godina trajala je pauza od posljednjeg albuma da bi se sada vratili jači i bolji nego ikada. Bilo je jasno već nakon singlova „Deset“, „Sjever“ i „Top“ da su još uvijek u odličnoj formi. Njihov čvrsti i melodiozni pop rock daleko je bolji od većine pjesama s top-lista hrvatskih radiostanica. Frontmen grupe Dean Škaljac kao da je u međuvremenu raspjevao svoj glas jer sada zvuči još moćnije, a prati ga uigrani stroj koji valja takav rock’n’roll kakav bi mnogi poželjeli znati skladati, aranžirati i svirati. Snimili su suvremeni pop rock album kojem je teško pronaći manu, a devet novih autorskih pjesama samo potvrđuju njihovu kvalitetu i veliku nepravdu hrvatske rock scene koja ih do sada nije prepoznala.