beverly brooks albumex (Dancing Bear): Neujednačeno, ali dobro

Okosnicu grupe beverly brooks čine gitarist Jura Geci i pjevačica Žarka Krpan, tandem kojem su se pridružili Vjekoslav Geček i Emir Čovran, a za potrebe snimanja albumexa još nekoliko odličnih glazbenika, naročito puhačka sekcija. Riječ je o žanrovski raznovrsnom ili, možda bolje reći, neujednačenom albumu s pjesmama koje kao da crpe inspiraciju u hippie pokretu, djeci cvijeća, grupama poput Jefferson Airplanea ili pak opusu Janis Joplin. Pola pjesama je stoga na engleskom, koji više paše uz njihovu glazbu, a pola na hrvatskom koji nešto manje paše. Album su najavili pjesmama Island i 5 minuta pa je bilo otprilike jasno što se može očekivati od albuma, a Island je jedna od ljepših pjesama koje su se pojavile u Hrvatskoj ove godine. Žanrovski se beverly brooks šeta od bluesa (Last Day) do rocka, od popa do gipsy jazza, koji im je fantastično sjeo u pjesmi Wolf zbog čega bi možda trebali razmisliti o fokusiranju na gipsy jazz, čak i na hrvatskom jeziku, jer gotovo ga nitko više ne izvodi unatoč velikoj pitkosti i zabavi koju nudi. Sveprisutna je i americana, koja se može prepoznati u svim pjesmama i nekako im je poput okosnice i niti vodilje. Generalno im lagane pjesme u downtempu bolje sjedaju pa je stoga i pjesma Teleport, koja zatvara album, predivna balada kakva se u Hrvatskoj rijetko čuje. Ovu grupu drugačijom i dobrom čine prije svega pjevačica Žarka Krpan, koja je ujedno i autorica svih tekstova, i sjajan gitarist Jura Geci koji se savršeno snalazi u svim žanrovima i svakom daje vlastiti pečat. Prvijenac albumex još uvijek je svojevrsno traženje, ali pruža dobar uvid u svu kreativnost autora na koje svakako treba obratiti pažnju na predstojećim izdanjima.

White on White Gotta Learn To Say No (Dallas Records): Vrlo dobar drugi album

Prava je šteta što na hrvatskoj glazbenoj sceni zapravo nema više ovakvih hrabrih glazbenika i autora poput Marka Rogića, koji svoje pjesme radi iskreno, bez zadrške i kalkuliranja. Grupu White On White osnovao je ponajviše na nagovor drugih koji su odmah prepoznali njegov talent i prekrasan glas te je 2018. objavio vrlo dobar debi album Out Of Nowhere kojim je privukao pažnju. Novi album Gotta Learn To Say No kao da i je i nije nastavak tog debija; jednako je emotivan i atmosferan, ali ipak drugačiji jer se Rogić ipak malo više otvorio i dopustio da pjesme poprime onu finu patinu, pa čak na momente i nešto žešći izričaj. Njegova glazba najbliža je Americani kakva je danas prisutna i cijenjena, ali i glazbenicima s jakim autorskim potpisom poput Chrisa Eckmana i njegovih The Walkabouts. Očito prepoznavši tu emociju i predanost Marka Rogića, Eckman se pojavljuje u pjesmi Magical Meadow. Nije to zapravo ni tipična americana, već iskreni kantautorski pristup glazbenika koji ne krije utjecaje suvremene američke pop folk glazbe na svoj glazbeni izraz. Rogić je još jedan emotivni Riječanin koji svoje boli liječi glazbom, a ona postaje ljekovita i za slušatelje ovog albuma jer odiše optimizmom i toplinom. Pjesme su izrazito zrele, što je bez sumnje zasluga Rogićevog prvog suradnika Darka Terlevića (The Siids) kao sjajnog aranžera i producenta. Gotta Learn To Say No nema baš neki hit koji bi mogao privući veći broj slušatelja, ali ima kvalitetu koja poziva na slušanje i prepuštanje albumu kao nekom pripovjedaču koji vas uvlači u svoj svijet. Vrlo dobar album kojemu trebate dati šansu i dopustiti da vas zavede.