Ahmed Burić „Sin pustinje“ (Dallas Records): Sevdah kao spoken word

Najbolji opis albuma „Sin pustinje“ jest da je to jedan od rijetkih primjera spoken word albuma na ovim prostorima, na koji se autor odlučio kao formu kroz koju će se najbolje izraziti. Ahmet Burić je književnik i novinar iz Sarajeva koji jako dobro poznaje snagu riječi i zna kako s njima. Burić jako voli i muziku, ali po svemu sudeći, nije vičan sviranju niti zna svirati. Ali zna s riječima i zna što želi reći, a zna i ljude koji znaju svirati. Stoga je angažirao Damira Imamovića, koji je pak uz pomoć gitarista Tonija Kitanovskog i basista i producenta Ivana Mihajlovića osobno izgovorio upečatljive stihove. Nije to onaj klasičan spoken word niti je to njemu, kao uostalom i Imamoviću, blizak sevdah, ali ima tu jednu veličinu sevdaha zbog snažnih stihova i specifične atmosfere koja se proteže od prve do posljednje pjesme. Kao što su svoje pjesme znali izgovarati poete poput Rade Šerbedžije, Arsena Dedića ili Darka Rundeka, tako je i Ahmet Burić izgovorio svoje stihove. Muzički je to zanimljivo i odlično produkcijski ujednačeno da podjednako dolaze do izražaja muzika i stihovi. S druge, pak, strane, muzika nije toliko privlačna niti i po čemu posebna da bi funkcionirala sama iako zvuk gitara i na momente nekih drugih instrumenata zadovoljavajuće sjeda uz poeziju Ahmeta Burića. S muzičke strane nema tu ni s od sevdaha, ali ima finog prebiranja po gitarskim žicama i šetnje kroz razne muzičke žanrove. No muzika je možda mogla još bolje pogoditi srž nekih pjesama, ali nije. Ona je tu kao pratnja. S druge strane, možda je tako i bolje jer su ipak u prvom planu stihovi. Koji nude pregršt emocija i odlično, kao u nekoj zadimljenoj kavani, odjekuju kao eho vremena u kojem živimo. U svakom slučaju, hrabro i neuobičajeno glazbeno vokalno djelo kojemu treba posvetiti vrijeme i prepustiti se simbiozi muzike i riječi.

Jovan Petrović „Oni što grabe meso sa stola“ (Multimedia Music): Pretenciozna ali važna rock opera

Jovan Petrović odlučio je napraviti rock operu po tekstovima Bertolta Brechta, zaključivši da je Brecht još početkom 20. stoljeća postavio temelje urbanog društva. U te temelje, smatra Petrović, ugrađen je i rock’n’roll jer sublimira više žanrova i stilova, uz poznata izrugivanja modernog društva s naglaskom na bludničenje, jedenje, tučnjavu i pijančevanje. Možda i zato što su ga Brechtovi tekstovi podsjetili na suvremena zbivanja, Petrović ih je odlučio predstaviti u ovom vremenu koje, nažalost, nevjerojatno ocrtava vrijeme prije Drugog svjetskog rata, koje je Brecht često opisivao u svojim radovima. Petrović je tako Brechtove tekstove pretočio u rock operu. No, nažalost, rezultat je zapravo neujednačeno glazbeno djelo koje je isprepleteno raznim muzičkim žanrovima s naglaskom na hard rock, ali i operne vokalne dijelove iako je sam Petrović najčešći pripovjedač Brechtovih stihova te pritom podsjeća na cabaret velikog srpskog glumca Pavla Minčića. Kako su ipak u pitanju svevremenski tekstovi Bertolta Brechta, tako Petroviću treba i reći hvala što ih je stavio u prvi plan jer će bez sumnje privući neku novu publiku koja nije upoznala tog vrhunskog njemačkog književnika i dramatičara. Jaka antiratna proza uz neizbježno izrugivanje ljudskim manama ipak je zaslužila daleko bolju muzičku prezentaciju. Album ima par izuzetno kvalitetnih muzičkih brojeva, ali je više nego primjetan veliki disbalans u kvaliteti, što zapravo čudi. Naime, Petrović je dugogodišnji muzičar, novinar, glumac, skladatelj kazališne muzike, producent, a član je i Udruženja jazz muzičara Srbije. Sve u svemu, izuzetno kreativan i talentiran muzičar s mnogim interesima vezanima uz umjetnost. Među brojnim grupama s kojima je svirao valja izdvojiti Oružjem protiv otmičara i Presing, a skladao je i muziku za brojne kazališne predstave. U radu na albumu „Oni što grabe meso sa stola“ pripomogli su mu brojni suradnici, no rezultat je dosta diskutabilan iako album treba slušati pažljivo i glasno jer tekstovi Bertolta Brechta to definitivno i zaslužuju.