Popularna muzika oduvijek je bila utjecajan medij. Još u periodu kada se rock’n’roll tek rađao, Woody Guthrie, poznati američki folk pjevač i kantautor te jedan od najutjecajnijih američkih muzičara 20. stoljeća, svoju je popularnost stekao na ulicama američkih gradova pjevajući o socijalnoj nepravdi od 30-ih do 50-ih godina prošlog stoljeća. Puno je primjera iz povijesti popularne kulture tijekom kojih su muzičari iskoristili svoju popularnost kako bi odaslali neke svoje političke stavove. Dakako, paralelno s jačanjem njihova utjecaja, svjesni snage popularne muzike bili su i političari koji su njihovu popularnost nerijetko koristili za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Rock muzika oduvijek je imala buntovni izraz, što su kroz povijest potvrdili brojni muzičari poput Johna Lennona čije su istupe protiv američke intervencije u Vijetnamu prenosili svi mediji. Primjer je i veliki trodnevni antiratni koncert u Woodstocku 1969. godine. I rock grupe koje su se kasnije pojavile svojim su čvrstim i jasnim političkim stavovima utjecali na svoju publiku poput rock grupe Rage Against the Machine, ili repera Public Enemy i NWA.

U Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji brojni su muzičari kroz svoje pjesme željeli upozoriti na društvene nepravde ili loše političke poteze, a političari su neke muzičare koristili za svoje političke kampanje. Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat shvatio je tijekom godina pisanja o muzici i muzičarima koliko je politika svuda oko nas, pa i na estradi i rock sceni te se zapitao kakav je i koliki tijekom godina bio odnos kulture, politike i estrade u stvaranju i funkcioniranju scene te koliko se mijenjao od početka domaće estrade pedesetih godina do danas? Koliko su glavni protagonisti, estradne zvijezde, bili omeđeni, ograničeni ili određeni i poticani utjecajem politike na glazbu? Upravo iz tog razloga je ovih dana završio knjigu “Estrada i politika 1950.-2020.: od Robića do Thompsona i Škore” te nam ispričao kako je nastala knjiga.

„Politika je svuda oko nas, pa i na estradi i rock sceni i stalno nas žulja, to je prisutno od kad smo počeli slušati glazbu i kasnije profesionalno pisati o njoj. Tako je bilo u Jugoslaviji, a tako je i ostalo zadnjih desetljeća u Hrvatskoj. Pišući godinama u glazbi bilo je normalno dotaknuti se i tih tema, dapače nužno. Evo i Miroslav Škoro koji je i službeno krenuo u politiku friški je dokaz. Od politike ne treba bježati, niti se može, ali glavni okidač bila je izložba ‘Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost’ koju je Zvonko Maković priredio u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 2018. Među 18 dionica izložbe ja sam postavio onu o glazbi, od zabavne do popa i jazza i pisao tekst o tome za katalog izložbe. Tu sam prošao kroz mnoge događaje iz pedesetih i šezdesetih i postavio ih u priču koja je otkrivala i brojne utjecaje politike na estradu i međusobnu vezu. A budući da sam se već ranije bavio sličnim temama iz kasnijih razdoblja, ideja o knjizi bila je logična.“

Hrvoje Horvat glazbenom kritikom bavi se već više od 30 godina, autor je brojnih knjiga o glazbi i glazbenicima poput knjiga o Prljavom kazalištu, Johnnyju B. Štuliću i Rolling Stonesima, kao i brojnih predgovora knjiga o glazbenicima. Radio je kao urednik brojnih diskografskih izdanja i kao koscenarist dokumentarne televizijske serije „Naši dani – priča o hrvatskom rocku“. Trenutno piše za Večernji list i obnaša funkciju umjetničkog direktora nagrade Rock&Off. Naglasio je i kako je dosta toga već znao i prije pisanja knjige jer je od početka pisanja o muzici shvatio da su politika i estrada itekako povezani: „Prvo shvatiš intuitivno, a onda i profesionalno. Prve tekstove objavio sam u Poletu 1984., a čini mi se da je prvi bio o ljubljanskim Pankrtima kad su objavili ‘Rdeči album’. Tako da sam se kao i svi od početka susretao s politikom u rocku. Naravno, već kao čitatelj prolazio sam kroz te teme krajem sedamdesetih, pogotovo radi punka i novog vala koji su plastično pokazivali vezu između tadašnjeg rocka i politike, i na zapadu i u Jugoslaviji.“

Za pisanje knjige je pronalazio sve što je mogao, od privatnog arhiva do ponovnog pregledavanja povijesti jugoslavenske i hrvatske scene, tekstova starijih kolega koji su pisali još u sedamdesetima te se podsjećao koji su sve likovi s estrade dolazili u doticaj s politikom. Dosta toga imao je u njegovim objavljenim novinskim tekstovima od devedesetih. Knjigu je koncipirao kao panoramski prikaz estrade i scene od pedesetih godina do danas, podijeljena u poglavlja u kojima je pisao o pojedinim procesima, fenomenima, pomacima u društvu i izvođačima. Pokušao je dati pregledan niz glavnih događanja i događaja, s izdvojenim pričama o imenima koja su imala više dodira s politikom, ili politika s njima. Pritom je nastojao ne izgubiti podlogu, kronološku priču o događajima na sceni jer nije sve bilo vezano uz politiku. Istaknuo je u razgovoru da ima i jednog i drugog te se nada da će biti informativno i onima koji ne vole politiku u glazbi. S obzirom na to da knjiga nosi naslov “Estrada i politika 1950.-2020.: od Robića do Thompsona i Škore” pitali smo ga znači li to da je i Ivo Robić bio povezan s politikom i političarima svog vremena:

„To je i mene zanimalo kad sam radio na izložbi u MUO-u. Tadašnja scena pedesetih i šezdesetih bila je apolitična u smislu izravnog odnosa prema politici, pogotovo kritičkog. Ali je čitava kulturna politika itekako bila obilježena ideologijom, od tog da se i tvornica Jugotona u Dubravi gradila odlukama političkih vlasti. Ivo Robić nije izravno bio povezan s politikom, ali je njegov ogroman uspjeh i doma i u inozemstvu definitivno imao političku težinu na tadašnjoj kulturnoj sceni i estradi. Bio je to onaj ‘dašak zapadnog vjetra’ u propuhu koji je zahvatio estradu. Svojevrsna liberalizacija došla je nakon Sedmog kongresa komunističke partije Jugoslavije 1957., nakon kojeg se počelo poticati ‘trošenje’ zarađenog novca radnog naroda, što je dovelo do povećanog konzumerizma, kupnje statusnih simbola, od automobila do bijele tehnike i zabavne glazbe koja je otvorila nove vidike ljudima s nadolazećom televizijom, radijskim programima i festivalima. Naravno, na tragu festivala Sanremo i sličnih preuzetih modela iz inozemstva, ali ne treba zaboraviti da je prvi Zagrebački festival održan 1953., samo dvije godine nakon prvog Sanrema. Politika je bila u svemu, možda ne izravno na sceni ili u karijeri Ive Robića, ali je možda najzanimljivije da je s petnaestogodišnjom debitanticom Zdenkom Vučković pobijedio na opatijskom festivalu 1958., s pjesmom ‘Moja mala djevojčica’. Danas bi to bilo upitno i propitkivano.“

Horvat smatra da izneseni politički stavovi nekog izvođača kroz njegove pjesme mogu utjecati na njegovu publiku, iako ističe da su utjecajniji oni populističkog usmjerenja, nego oni koji postižu jači umjetnički dojam. Naglašava i da kod nas nema toliko sjajnih politički osviještenih autora kakvih je u svijetu bilo od šezdesetih te da nije bilo toliko bardova ozbiljne političke pjesme, ali zato je onih sklonih politikantstvu:

„Nečiji politički stav uopće nije nešto loše, makar se s njim i ne slažemo, ako je poduprto ozbiljnim pristupom, a ne dnevnopolitičkim smicalicama. Ali su među najutjecajnijima po političkoj poruci često oni najnižeg umjetničkog dometa, a domaća dnevna politika toliko je iznervirala ljude da se sad i glazbenici sve manje bave politikom, čak i kad bi trebali.“

U knjizi je pisao o muzičarima koji su pjevali predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu, ali i onih koji su pjevali Franji Tuđmanu, iako naglašava bitnu razliku:

„Za Josipa Broza Tita ili o Titu su pjevali i snimali mnogi, po direktivi, pa je to teško pregledno i točno pobrojati. Franjo Tuđman je bliži pa se više zna tko mu je pjevao. Najviše žalim što 2005. nakon koncerta Arsena Dedića, Gina Paolija i Zorana Predina u Lisinskom nisam na večeri na koju smo otišli i ostali do tri, četiri sata ujutro, upalio mobitel i snimio sjajne Arsenove priče o jugoslavenskoj estradi i zvijezdama koje su pjevale za Tita. Bilo je to beskrajno duhovito Arsenovo podsjećanje, a budući da je bio educiraniji od drugih, prava enciklopedija, vjerojatno sam propustio zabilježiti možda najbolje dojmove o tom razdoblju iz autentičnog izvora.“

Bilo je i očekivano da će se u knjizi u kojoj se bavi odnosom politike i zabavne muzike dotaknuti i Domovinskog rata:

„Bio je to svojevrsni ‘new deal’ domaće estrade i politike u vrijeme rata kad se pomagalo i pjesmom. No i tada je bilo različitih pokušaja, nekih uspješnijih, a neki su se samo ukrcali na taj val domoljubnih pjesama nastojeći nadoknaditi manjak umjetničke vrijednosti domoljubnim pristupom i zaraditi. Kiča uvijek ima, pa tako i među domoljubnim pjesmama, jednako kao što ga je bilo i u vrijeme komunizma kad su se pjevale pjesme Jugoslaviji i Titu. Samo što neki naprave bolje, a neki lošije pjesme, a ima i onih koji s glazbom nisu imali nikakve veze, koji su bili čista propaganda. Onda tu stradaju i ovi koji su napravili bolje pjesme.“

Jedan od najistaknutijih pjevača iz vremena Domovinskog rata bio je i Marko Perković Thompson koji se nametnuo svojim desnim političkim stavovima te velikim ratnim hitom „Bojna Čavoglave“, zbog čega mu je Horvat posvetio dosta mjesta u svojoj knjizi:

„Prilično je mjesta posvećeno Thompsonu, a i tijekom godina redovito sam pisao o njemu. Obično su baš ti tekstovi proizvodili najžešće reakcije čitatelja, pogotovo onih koji su mu bili skloni. Ali nije mi bio atraktivan zbog toga što mi je njegova glazba loša, nego jer je svoje političke stavove nekontrolirano gurao u svakodnevni život i masovnu distribuciju, potpirujući niske strasti i stvarajući psihozu među publikom. Bilo bi bitno da glazbenici, kao i svi drugi, odgajaju svoju publiku, a ne da joj podilaze. Thompson je populistički najčešće radio upravo to, pa i danas jaše na tom valu ‘obrane’ od zamišljenih neprijatelja, samo se više ne zna tko nas napada. Upravo to promoviranje izmišljene ugroze me navelo da tekst o njegovom zadnjem albumu nazovem ‘Dobrodošli u građanski rat’ jer psihološki se radi upravo o tome, proizvodnji imaginarnih neprijatelja protiv kojih se onda netko treba i boriti, a to je opasna podjela za bilo koje društvo.“

Upravo zbog toga Horvat smatra da bi glazbena karijera bez iznošenja svojih političkih stavova i svjetonazora Marka Perkovića Thompsona bila vrlo upitna i naglašava da je Thompson vrlo rano shvatio da mu radikalno desna pozicija nacionalnog tribuna koji optužuje druge koji “napadaju” Hrvatsku može koristiti:

„Tu poziciju praktički i praktično koristi i danas, glazba je u drugom planu. Paradoks je u tome da Thompson zvuči poput loše kopije Alena Islamovića, a glazba mu stilski nipošto nije bila na tragu onoga što je propagirao političkom pozicijom. Dapače, radi se o estradnim heavy-polunarodnjacima koje ni Bijelo dugme ne bi snimalo u vrijeme najžešćeg novokomponiranog folka. Thompson je žestoko zajahao na poziciju koju, srećom, nije htjelo Prljavo kazalište, pa je i Jajo Houra pisao kritičke pjesme u vrijeme Tuđmana, čak i u himnama poput ‘Lupi petama’ spominjući one koji se pobrinu sami za sebe, vile na Tuškancu, ‘Laku noć tebi Zagrebe’, ‘Sretan Božić gladna djeco’, sve do ‘Moj dom je Hrvatska’ koje su govorile i o drugoj strani medalje. No mnogi to Houri nisu bili spremni priznati i sjećam se kad sam krajem devedesetih razgovarao s kolegama novinarima, a jedan od njih rekao ovom drugom ‘još ćeš ti žaliti za Prljavim kazalištem’, misleći na dolazak Thompsona.“

Horvat se u knjizi dotaknuo i reperkusija koje su neki hrvatski izvođači proživjeli u državi i od raznih glazbenih udruga tijekom Domovinskog rata zbog svog otvorenog antiratnog stava ili pak zbog nastupa sa srpskim grupama u Sloveniji: „Ta priča iz devedesetih me i tada zanimala i često sam o tome pisao. Ne samo o problemima koje su neki domaći izvođači imali, poput KUD Idijota, ili kada su pokušali dovesti Ramba Amadeusa radi suradnje 1995., nego i onome što su neki srpski muzičari doživljavali kada su počeli dolaziti u Hrvatsku. Kao i u svakom radikalizmu radilo se o posvemašnjem gubljenju zdravog razuma, pa su neki, potpuno pogrešno naciljani, poput Ramba Amadeusa ili Električnog orgazma, a i drugi, imali problema i znali satima čekati na Bajakovu, iako su s druge strane granice bili u antiratnim projektima poput Rimtutituki i otvoreno se izjašnjavali protiv Miloševićevog ratnog stroja. Uostalom, priča oko Bajage dan danas govori da neki ne odustaju od sličnih teza i bez ikakvih dokaza optužuju za neke nedokazane grijehe u vrijeme rata.“

U razgovoru o knjizi je također naglasio da je uvijek više cijenio ljude i autore s jasnim političkim stavom, iako se s nekim od njih nije slagao. Tako ističe primjer Bore Đorđevića, nekad sjajnog autora, za razliku od Đorđa Balaševića za kojega smatra da je danas sinonim za propagiranje mirotvorstva i razumijevanja iako je prije toga, naglašava Horvat, pljuvao po Pankrtima kad su dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a ili se neslano šalio na račun Albanaca i Slovenaca. Smatra i da su političari u Hrvatskoj svjesni utjecaja nekih hrvatskih glazbenika i njihovih političkih stavova:

„Taj utjecaj najlakše bi bilo izmjeriti iznosima uplaćenih honorara za nastupanje u kampanjama, kad bismo do tog popisa mogli doći. Ili popisima ‘usluga’ koje su neki dobivali radi podržavanje nekog političara ili stranke na nekim izborima. Politički utjecaj je legitiman, nije on loš, loše je što se kod nas često radilo bez svijesti i savjesti o tome što politički angažman donosi. Pa uostalom, početkom dvijetisućitih neki su svirali za dijametralno suprotne političke opcije, od HDZ-a do Mesića i nitko se nije pitao je li to normalno. Onda smo imali one obrane, mi samo sviramo, ne zanima nas politika, ali kad sviraš u nečijoj kampanji isto ti je kao kad potpišeš ugovor sa sponzorom, više nisi nezavisan. Utjecaj glazbenika političari najviše priznaju kad se radi o svirkama na velikim trgovima, pa i za Nove godine, to je onaj podsvjesni utjecaj u kojemu neka politička opcija u pojedinim gradovima gura svoje favorite. Zadnji nastup Thompsona na splitskoj rivi za Dan oluje 2019. godine bio je znakovit. Nije nastupio u Gospiću gdje se tada podijelio HDZ s Milinovićem, čak je i odgovarao na optužbe rekavši da za Dan oluje nastupa zabadava, a onda je u Splitu dobio preko 400 tisuća kuna za ‘besplatni’ nastup. Pa i nedavne pjevačke eskapade bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pokazuju svijest o moći glazbe, i ona je javno pjevala znajući da to donosi popularnost.“

I političari nekadašnje Jugoslavije i aktualna politička elita današnje Hrvatske izvršili su i još uvijek imaju utjecaj na glazbena zbivanja i pojedine glazbenike svjesni njihove popularnosti i značaja. S tim se slaže i Horvat:

„Utjecaja je uvijek bilo, ne samo u prihvaćanju, nego i sprečavanju nekih ideja ili rada, od Vice Vukova do KUD Idijota. Ali oni koji se najviše prodaju i predaju politici obično ostanu samo među svojim političkim istomišljenicima, što je vjerojatno najniži oblik odnosa politike i glazbe. Bilo je i loših i dobrih primjera utjecaja politike na glazbu, za vrijeme Jugoslavije, s jedne strane se radi politike zvalo na radne akcije i besmislene sletove, pjevali su ‘Računajte na nas’, ali je omladinska organizacija u klubovima poput Lapidarija, Kulušića ili SC-a davala prostora novovalnim izvođačima i sceni koja se ne bi tako razvila da nisu imali gdje svirati. Utjecaja uvijek ima, ali nekad je prikriven. Pa i danas u Rijeci imate Obersnelov model pomaganja lokalnim glazbenicima koji su dobili ateljee ili povoljno plaćaju stanove, no srećom se radi o ozbiljnim autorima i sviračima. To je malo drugačije nego kada Bandić nekome pomogne, iako on najčešće pomaže kumovima i ima loš ukus u glazbi.“

Spoj politike i popularne muzike nesumnjivo je velik i toga su svjesni i jedni i drugi. Iako su muzičari ti koji su najčešće svojevrsni „šećer“ raznim političkim idejama ili kako je Jasenko Houra svojevremeno u jednom intervjuu Hrvoju Horvatu istaknuo:

“U jednom trenutku činilo mi se da smo uz sve naše želje i namjere postali eskort servis političarima”.

[adrotate banner=”19″]