Četvrti Rab Jazz Fest održat će se od 5. do 8. rujna na nekoliko lokacija u Rabu, a nastupit će Vasil Hadžimanov Band, Duško Gojković Kvintet i Tamara Obrovac, Branimir Gazdik Kvartet i Ansambl Jazz Salsa Philosophia, a festival će otvoriti Radojka Šverko, koja je tim povodom dala intervju Nacionalu.

Nacional: Već ste kao dijete bili članica i solistica dječjih zborova. Je li vam odmalena bila želja profesionalno se baviti glazbom?

Glazba me pratila od najranijeg djetinjstva i bila je izvor mnogih radosti. Odrastala sam u Buzetu u Istri, bez velikih materijalnih mogućnosti, u obitelji koja je živjela skromno, sa skromnim dohotkom moga tate, a mama se brinula o četvero djece. U najranijem djetinjstvu jedini prozor u svijet glazbe bio je radioprijemnik. Televizor smo si mogli priuštiti tek mnogo godina kasnije. Grad je bio bez automobila, motora, bicikala. Sjećam se boravaka u prirodi i druženja s odraslima koji su nam znali pričati razne priče iz svoga djetinjstva. Polaskom u osnovnu školu postala sam članica pjevačkog zbora, dramske sekcije i tamburaškog orkestra u kojem je naglasak bio na klasičnoj glazbi. Mnogo je razloga da se i danas s velikim poštovanjem sjetim profesora Damira Jiraseka koji nas je okupljao i uvodio u taj prekrasni svijet glazbe, u kojem i danas beskrajno uživam i kojim se profesionalno bavim više od pedeset godina.

Nacional: Kroz karijeru proputovali ste svijet. Jesu li vam neki grad ili neki nastup ostali u posebnom sjećanju? Reagira li publika drugačije na vas i vašu glazbu, ovisno o kontinentu?

Povod za moja putovanja uvijek je bio povezan s nastupima ili festivalima, gostovanjima na televizijskim emisijama, kao i s turnejama. Svugdje mi je bilo lijepo, doživljavala sam respekt i obostrano uvažavanje sa svim kolegama koje sam susretala. Kad se danas sjetim svih tih gradova i kontinenata, sve mi to iz današnje perspektive djeluje kao jedan ostvareni san. Ono po čemu su me ljudi pamtili bili su, po ocjeni stručnih žirija, moja boja glasa i raspon. Prisjećam se nastupa u Tokiju i reakcija publike na moj alt, contra alt. To se ne da prepričati. Neponovljivo!

Nacional: Već je legendarna priča kako ste dva puta na festivalskim natjecanjima pobijedili Davida Bowieja, a jednom Natalie Cole. Danas su se velika glazbena natjecanja preselila na televizijske kanale u formi reality showova, „The Voicea“, „Zvijezda“, „Supertalenta“… Kako danas gledate na glazbena natjecanja i je li to, po vama, dobar početak za jednog mladog pjevača?

Često se spominju David i Natalie. Bilo je to u počecima naših karijera. Popis pjevača koje sam pobjeđivala mnogo je veći, ali mene, za razliku od današnje generacije, nije privlačio život u inozemstvu. Bilo mi je nezamislivo graditi karijeru po diktatu nekog menadžera, daleko od kuće, od svoje obitelji, djece, svoje mame, sestara i brata. Nikakvi unosni ugovori i pozamašni iznosi nisu se mogli mjeriti s potrebom da se spustim na domaće tlo. Mnogo puta čula sam od svojih dobronamjernih prijatelja: „Kak’ si bedasta! Kak’ si te šanse mogla propustiti? Mogla si zaraditi novac.“ Mogla sam posjedovati mnogo, ali bih izgubila sebe.

Što se tiče pjevačkih natjecanja, i sama sam kao mlada pjevačica sudjelovala u natjecanjima „Prvi pljesak“ i „Mikrofon je vaš“, u čijim su žirijima uvijek sjedili cijenjeni ljudi iz struke. Već sam sa 16 godina predstavljala Hrvatsku na festivalu pjevača amatera bivše države. Ta natjecanja doista su mi otvorila vrata daljnjim suradnjama. No hoće li sudionici natjecanja koja ste spomenuli doista uspjeti, ne ovisi samo o njima i njihovu talentu, već o trudu izdavača, o autorima pjesama, producentima te u konačnici o glazbenim urednicima. Imala sam sreću da su moj talent prepoznali, ali sam isto tako morala mnogo raditi na sebi i to ne samo na svom vokalu, već sam učila ponašati se pred kamerom, kako se odnositi s medijima i mnoge druge vještine koje glazbenik treba imati kako bi se ozbiljno i profesionalno bavio tim poslom. Profesija glazbenika ne znači samo pojaviti se na pozornici. To je tek finale dugog i napornog rada.

Nacional: Posljednji album „As Times Goes By“ osvojio je kritičare i publiku, bio je među najprodavanijim albumima u zemlji. Budući da je album snimka vašeg koncerta u Muzičkoj akademiji u Zagrebu i da nije kao obično sniman iz više pokušaja, već je live album, kako ste vi zadovoljni dok ga slušate?

Do toga je došlo zahvaljujući Davoru Hrvoju, koji mi je predložio taj koncert. Ideju sam s radošću prihvatila jer sam se zaželjela sličnog repertoara. Naime, nema baš mnogo prostora gdje bi takav program bio za preporuku. Došlo je vrijeme drugih stilova u glazbi, iako na ovim našim prostorima ima potrebe i za jazz glazbom. Nedavno smo na sličnu temu razgovarali u krugu glazbenih stručnjaka i svi smo se složili da bi neke stvari trebalo mijenjati, s aspekta kulturnih sadržaja ponuđenih turistima, pogotovo gostima u hotelima najviših kategorija. Uz takvu klijentelu potrebno je prilagoditi i glazbene sadržaje. No da se vratim na vaše pitanje. Lijepo je bilo surađivati s profesorom Vladimirom Babinom, koji je moj višegodišnji suradnik, kao i s basistom Henryjem Radanovićem i bubnjarom Tončijem Grabušićem. Taj koncert nazvali smo “glazbena igraonica”, a izveli smo skladbe iz „američke pjesmarice“. Moram priznati da sam bila ugodno iznenađena prijemom i reakcijom publike. Možemo stvarno reći da je snimka uživo, bez post produkcije, uljepšavanja, ušminkavanja, popravaka i krpanja. Ako se i dogodila neka greškica, nije važno, ostaje zapisano kao dokument jednog vremena i jednog koncerta.

Nacional: Nastupate na Rab Jazz Festu. Primjećuje se porast jazz festivala i koncerata u Hrvatskoj, što znači da postoji i interes publike za jazz. Istovremeno, mediji prenose da je ukus publike sve lošiji, barem sudeći po onome što se sluša na platformi YouTube i koncertima koje mladi posjećuju. Kako se vama čini današnja konzumacija glazbe?

Veselimo se koncertu na Rabu, vjerujući da ćemo svojim nastupom pridonijeti ljetnom raspoloženju. Kad spominjemo mlađu publiku, moram reći da na naše koncerte dolazi sve veći broj mladih, što nam je drago. Nije riječ samo o koncertima jazz repertoara, nego i koncertima sakralne glazbe koje izvodim u crkvenim prostorima. Uz to, na koncertima u pratnji svog banda i pratećih vokala izvodim repertoar s pop i rock pjesmama domaćih i stranih autora. Pored nabrojenog, tu je i program filmske glazbe, mjuzikla i klasične glazbe, koji izvodim u suradnji sa simfonijskim orkestrima ili kao prije dvije godine sa Zagrebačkom filharmonijom, akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“, svojim bendom i pratećim vokalima u prekrasnim aranžmanima Olje Dešića.