Prošloga tjedna je, uz izravan prijenos na HTV-u, održana dodjela nagrada Zlatni studio. Takozvana najveća medijska nagrada u zemlji koju dodjeljuje najstariji i najčitaniji prilog za film, glazbu, televiziju, radio i kazalište, koji je u prodaji već punih 56 godina. Za nominirane je glasalo preko 300.000 čitatelja Jutarnjeg lista u 19 kategorija: kazališna glumica i glumac godine, predstava godine, radio godine, najbolji film godine, hit godine itd. Među tih 19 kategorija smjestila se i ona za grupu godine. Nominirani su bili Parni valjak, Prljavo kazalište i Opća opasnost. Za grupu godine proglašena je Opća opasnost.

Da rezimiramo, nakon 56 godina izlaženja tjednika Studio, vjerni čitatelji, njih preko 300.000, nisu se maknuli od grupa koje su na sceni više od 40, odnosno 30 godina. Uz dužno poštovanje Parnom valjku i Prljavom kazalištu, pa i Općoj opasnosti, ali u ovom trenutku u Hrvatskoj postoji barem još 30 odličnih ako ne i boljih grupa koje zaslužuju, ako ništa drugo, barem biti primijećene. Gdje je problem? Zar čitatelji Jutarnjeg lista nisu čuli ni za jednu drugu grupu ili doista misle da su ove tri spomenute najbolje što Hrvatska trenutno ima? Gdje je kvaka? Prosječan slušatelj jedne od 150 radiostanica u Hrvatskoj zna da postoje Prljavo kazalište i Parni valjak i zna barem jednu njihovu pjesmu. Slično je i s grupom Opća opasnost. Uglavnom svi znaju njihove starije pjesme, a malo tko aktualne, kojima i dalje pokušavaju osvojiti publiku. Vole ih još od svoje mladosti. Za neke druge grupe gotovo da nisu ni čuli. I grupe kao što su TBF, Hladno pivo, Jinx, Pips Chips&Videoclips, Pavel, Detour itd. već su takoreći stare grupe koje više od 30 godina egzistiraju na sceni i svaka od njih ima barem deset velikih hitova. Svejedno, kao da ih nema. Zamislite kako je tek s onima koji su „svega“ deset godina na sceni?

A scena u Hrvatskoj trenutno buja. Možda ne pjevaju svi na hrvatskom jeziku niti im je bivša predsjednica dodijelila Povelju Republike Hrvatske za izniman doprinos promicanju domoljublja, humanitarnog djelovanja te ugledu hrvatske rock glazbe, ali zato neke od tih grupa dobivaju iznimna priznanja izvan Hrvatske. Odlaze na turneje po Velikoj Britaniji i širom Europe, pjesme su im uvrštene na francusku nacionalnu top ljestvicu, nastupaju po najvećim svjetskim showcase festivalima, gostuju u popularnim američkim radioemisijama, pune koncertne dvorane po Hrvatskoj i ostatku regije itd. Svi oni imaju samo taj jedan „mali“ problem da spomenutih 300.000 čitatelja Jutarnjeg lista nikada nije za njih čulo. Možda to ima veze s urednicima koji nisu prepoznali njihovu kvalitetu niti cijene njihove uspjehe, pa im samim time nisu ni zanimljivi, bez obzira na glazbeni žanr. Bez obzira na uspjeh. Bez obzira na realnu popularnost „na terenu“.

Najveća medijska nagrada u zemlji zapravo nudi iskrivljenu sliku stanja na sceni. Nema sumnje da su spomenute tri nominirane grupe i te kako popularne, ali to je zato što se stalno i kontinuirano o njima piše, dok se novim, mladim, talentiranim i uspješnim grupama daje minimalno prostora. Stoga ne čudi da još uvijek mnogi, pa vjerojatno i većina od tih 300.000 čitatelja, vjeruju da se nakon novog vala otprije 40 godina ništa zanimljivo nije dogodilo na glazbenoj sceni u Hrvatskoj i regiji. Zašto je problem dati medijski prostor nekoj novoj grupi čiji je album, na primjer, tridesetak glazbenih kritičara i novinara u godišnjoj anketi tjednika Nacional svrstalo među najbolje albume objavljene u Hrvatskoj? Ako se već kompetentni ljudi koji profesionalno prate scenu slažu u tome da je netko svojom kvalitetom skočio iznad prosjeka, zašto je onda tim glazbenicima toliko teško dati vjetar u leđa? Žalosno, jadno i depresivno!