Nedavno je najavljen veliki dvodnevni turbo folk spektakl koji bi se trebao održati u splitskoj Spaladium Areni 29. i 30. srpnja ove godine pod nazivom ‘’Ringišpil’’. Najavljeno je gostovanje najvećih regionalnih zvijezda turbo folka Milice Todorović, Seke Aleksić, Ane Nikolić, Harisa Džinović, Ace Lukas i drugih. Dakako, odmah je počelo hejtanje i navođenje svih razumnih i nerazumnih razloga zašto bi trebalo zabraniti održavanje tog koncerta. Od potrebe da se spale, pobiju i zatre sjeme svima koji će tamo nastupiti i uz čiju muziku će se mnogi zabavljati, do spomena stanja u državi i kulturi u Hrvata. Zašto toliko mržnje i hejtanja? U ime obitelji, Krista, Boga i razne druge katoličke udruge, pa ni Kaptol nisu osuđivale svakojake koncerte death metal, black metal i gothic bendova koji su nastupali u Hrvatskoj sa svojim obrnutim križevima i bučnim veličanjem vrijednosti pakla. Barem ne javno.

I skladatelji i izvođači klasične glazbe sigurno nisu obožavatelji punka, pa se nikada nisu pobunili protiv punk koncerata. I zadrti rokeri su se već pomirili s elektronskom glazbom, prihvaćajući je kao ravnopravni glazbeni žanr sa svim svojim subkulturnim karakteristikama. Čak su se i feministički pokreti pomirili s tretiranjem žena u hip hop kulturi. I zašto bi sad trebalo dići glas protiv jednog glazbenog žanra? Turbo folk hitovi ne vrte se na radijskim stanicama. Njihovi spotovi se ne emitiraju na nacionalnim televizijama. Oni nemaju svoje magazine, pa čak ni portale. Oni imaju svoje klubove u koje zalazi njihova publika. Uvijek možemo pričati o vrijednosti tog glazbenog žanra i svim njegovim karakteristikama i često s razlogom utvrditi da je u pitanju doista isprazan glazbeni pravac koji gotovo da nema umjetničke vrijednosti. Međutim, turbo folk ima neke svoje zakonitosti kao i mnogi drugi supkulturni pravci.

Ljubitelji turbo folka imaju omiljenu drogu kao i neke druge skupine. Oni tretiraju žene na specifičan način, a koje se pak oblače i ponašaju na karakterističan način povezan uz turbo folk. Njihovi tekstovi često tretiraju žene kao niža bića, a oružje je često obavezan odjevni rekvizit uživatelja turbo folka, dok je jezik izražavanja dijela te publike uglavnom primitivan i siromašan. Filozofija provoda svodi se na seks, alkohol, drogu i nasilje. Pokazati što više zlata na sebi i materijalno stanje stvar je prestiža i statusa. Ukratko, odgovaraju zakonitostima jedne prosječne supkulturne zajednice, a to je po definiciji skup normi, sustava vrijednosti i obrazaca ponašanja koje razlikuju jednu grupu ljudi od kulture šire zajednice kojoj pripadaju. Međutim, upravo tu dolazimo do problema. Što kada ta zajednica podsjeća na taj isti skup normi, sustav vrijednosti i obrazaca ponašanja? Što ako nas vladajuća struktura sa svojim glasačkim tijelom i vojnicima partije neodoljivo svojim ponašanjem podsjeća na sve te karakteristike turbo folk kulture? Je li onda turbo folk supkultura ili idealan oblik zabave vladajuće strukture koja automatski time turbo folk vadi iz područja supkulture, dajući joj legitimitet navodeći je i primjenjujući je često kao idealan oblik zabave.

E to nas treba brinuti! Ali onda se to ne hejta na Facebooku i po birtijama, nego se drugačije zaokružuju imena na glasačkim listićima. Educira se, čita, razmišlja i diskutira. Pustite ove ljude koji odlaze na te koncerte da se zabavljaju uz svoju glazbu, dokle god ne nanosi štetu drugim ljudima. Ne mentalnu, nego tjelesnu. Ionako nitko više ne govori o sreći pojedinca, nego isključivo o važnosti pripadnosti nekoj vjeri, stranci, političkoj opciji, seksualnom opredjeljenju… A sretnih i zadovoljnih ljudi sve je manje. Daleko je veći problem kada ljubitelji turbo folka odlučuju o našim životima.