Nakon što nas je okupirao koronavirus, protresao nas je potres. Tek toliko da se u karanteni ne opustimo. No desilo se i nešto pozitivno. Dok smo se još pokušavali snaći i priviknuti na ideju o dugotrajnoj izolaciji i obustavi života, na društvenim mrežama pokrenuta je lavina kulturno-umjetničkih manifestacija. Kulturno-umjetnički sektor pao je na koljena pa se nastavak kreativnog izražavanja u virtualnom svijetu nametnuo sam po sebi. Možemo birati između livestreamova koncerata, virtualnih obilazaka muzeja i izložbi, igranih i dokumentarnih filmova, bezbrojnih knjiga, Skype-tuluma itd. Mnogi su ostali zatečeni količinom programa koji se nude, kao i nastojanjima brojnih umjetnika koji su nesebično odlučili svoje kreacije u svim oblicima pokloniti publici tim sterilnim virtualnim putem. Međutim, financijska pozadina tih događaja ostala je također u virtualnom svijetu, ali nažalost ne kroz fluktuaciju kriptovalute. Umjetnici zasad ostaju bez prihoda, a ni njihova publika nije u boljoj situaciji.

Izuzmemo li te dvije depresivne činjenice da ni kreativci niti publika ne znaju od čega će i kako živjeti, ostaje još jedna izuzetno važna komponenta. Čovjeka kao društvenog bića. Divno je vidjeti koliko je umjetnika nesebično ponudilo svoje stvaralaštvo i koliko je muzike poklonjeno publici, ali nitko nam trenutno ne može vratiti to naše druženje zbog kojega, između ostalog, i pohodimo brojne kulturne manifestacije, pa tako i koncerte. Nisu koncerti samo odlazak u neki klub, gledanje i slušanje nastupa od početka do kraja i odlazak kući. Svaki koncert jedna je mala životna priča. Od priprema za izlazak preko druženja s publikom sličnog svjetonazora ili barem ukusa pa sve do zajedničkih emocija nakon doživljena nastupa. A tek zdravice s uzdignutim čašama, iskreni osmijesi, neočekivani dodiri i pogledi, započeti planovi, kritike i pohvale, prepričane anegdote, ispovijedi, spontani ples i još koješta. Malo tko na rock koncert dolazi samo zbog svog omiljenog benda. Ili benda za koji je čuo da bi ga valjalo doživjeti jer osim što zvuči sjajno, uspijeva stvoriti tu nevjerojatnu kemiju s publikom i specifičnu atmosferu. Jer, uz muzičare, koncerte čini publika: gromoglasan pljesak, pjevanje, pozivanje na bis, upoznavanje, komentiranje, zavođenje… Uživanje punim plućima. Slavlje života koji nam prija i želimo ga podijeliti s drugima. A onda dojmovi, prepričavanje, uspomene…

Odjednom je, preko noći, sve to nestalo. Društveni život pretvorio se u izolaciju ili eventualno neočekivano bliski život s članovima obitelji. Pomalo postajemo svjesni da će takvo stanje potrajati, jer čak i da kroz mjesec, dva ili tri iziđemo iz karantene, trebat će još neko vrijeme da se vratimo na staro. Da se ponovo okupimo na nekom koncertu i iskreno nekome pružimo ruku ili ga čak zagrlimo. Nakon svih tih dezinfekcijskih sredstava, zaštitnih maski, konstantnih upozorenja epidemiologa i realnih prijetnji izazvanih koronavirusom, naš život više sigurno neće biti isti. Strah i stres koji smo, uz sve nabrojeno, zbog potresa doživjeli, da i ne spominjemo. Definicija čovjeka kao društvenog bića dobila je novi smisao otkad je društvo naredilo samoizolaciju. PTSP 2020.

F