Gilles Villeneuve, rođen 18. siječnja 1950. u kanadskom Saint-Jean-sur-Richelieu (Quebec) u Formuli 1 je debitirao 1977. na VN Velike Britanije…

… na stazi Silverstone, u timu McLaren, a već sljedeće godine prelazi u Ferrari. Na treningu za VN Belgije u Zolderu 1982. Didier Pironi (Ferrari) postavio je najbolje vrijeme, a Gilles Villeneuve, njegov momčadski kolega, izašao je na stazu i pokušao ga skinuti. Tada se vozilo na kvalifikacijskim gumama, koje su mogle izdržati samo dva-tri kruga. Nije mu uspjelo, te se razočaran vraćao u boks. Trebao je to činiti sporo, no iz nekog je razloga jurio. Je li to bilo zbog već opisane strasti za brzinom, zbog želje da pokuša nemoguće i s takvim gumama odradi još jedan krug i ipak biti brži nego Pironi, ili naprosto zaslijepljen bijesom zbog neuspjeha – nikada nećemo saznati. Pogrešno procijenivši na koju će se stranu skloniti spori Jochen Mass, svom je snagom udario u njegov bolid. Od siline udarca katapultiran je iz sjedala i preletio preko staze ravno u splet zaštitnih ogada.

Ozljede su bile preteške i preminuo je istog dana. Gilles Villeneuve je preminuo 8. svibnja 1982, no da bismo shvatili zašto se to dogodilo, moramo se vratiti dva tjedna unatrag, na drugi kraj Europe, na stazu Imola. Otprilike osam krugova prije kraja te farsične utrke u Imoli, Ferrarijev je boks izvjesio naredbu ‘SLOW’. Usred rata FIA-FOCA većina je britanskih momčadi odlučila bojkotirati ovo natjecanje, te se na startu pojavilo samo 14 bolida. Kad su Renaulti otpali, te su se za pobjedu borili vozači tima Ferrari – Gilles Villeneuve i Didier Pironi. Samo što te borbe, bar po Villeneuveu, nije trebalo biti. Bio je prvi, a Pironi drugi vozač Ferrarija te je smatrao da bi mu Francuz trebao pomoći u borbi za titulu.

No bila je to rana faza sezone i nitko od njih još nije imao bodova. Nije izvjesno jesu li postojale momčadske naredbe, kao ni je li postojao i kakav je bio prethodni dogovor među vozačima. Postoje različite teorije o tome. Ono što se čini izvjesnim jest da je Villeneuve, kada bi bio u vodstvu, usporio ritam i čuvao gorivo, a kada bi ga Pironi pretekao i ritam se pojačavao. Mnogi iz branše su tumačili kako je nesretni i neodređeni signal ‘SLOW’ prvi puta pokazan u trenutku kad je Pironi bio u vodstvu, te je moguće da ga je on protumačio kao znak da je pobjeda njegova. Uvjeren da je riječ samo o predstavi za publiku, Villeneuve je preuzeo vodstvo u predzadnjem krugu.

U posljednjem, Pironi ga je opet pretekao. Ne očekujući napad, Kanađanin se nije niti pokušao braniti. Parkirao je bolid odmah iza cilja i, jedva nagovoren, očigledno bijesan, smrknut se pojavio na dodjeli pehara, a potom smjesta odletio kući u Monako. Nikada više nije progovorio ni riječi s Pironijem. Teško da su mogla postojati dva različitija vozača od tadašnjeg Ferrarijevog dvojca. Villeneuve nije potjecao iz bogate obitelji i do F1 je došao isključivo zahvaljujući nevjerojatnom talentu, zbog kojeg ga i danas, statistikama usprkos, smatramo jednim od najboljih vozača u povijesti utrka.

Pironi pak nije bio ‘prirodni’ vozač, mučio se, borio s bolidom i nerijetko na kraju utrke bio potpuno iscrpljen. No strelovito je napredovao i vrlo bi vjerojatno te 1982. godine osvojio titulu da u nesreći na stazi Hockenheim nije doživio tešku nesreću koja mu je zauvijek prekinula karijeru. Nažalost, ta nesretna utrka na stazi Imola zauvijek je odredila tragične putove dvojice sjajnih vozača i momčadskih kolega, jednog kojeg je čudan splet okolnosti zapamtio kao jednu od najnegativnijih pojava u povijesti utrka, i drugog, poginulog 18. siječnja 1950., čija legenda i danas živi i smješta ga među istinske velikane sporta.