Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Otkrića materijala o neriješenoj seriji ubojstava u istočnoj Njemačkoj uzbunila su policiju, a vlasti su očito podcijenile spremnost na nasilje u desničarskim krugovima

Duže od deset godina troje ekstremnih desničara iz istočne Njemačke ubijalo je useljenike, otkriveno je nakon što su istražitelji preko jednog drugog slučaja sastavili sliku neonacističke skupine odgovorne za kampanju nasilja diljem zemlje. Spektakularna otkrića iz istočnonjemačke provincije uzbunila su njemačku policiju i politiku, a javnost se pita kolika je opasnost od desničarskog nasilja i kakvu su ulogu u slučaju imale sigurnosne službe.

Istraga je počela 4. studenoga nakon što je u Eisenachu u pokrajini Tiringiji izgorjela jedna prikolica. Na zgarištu su pronađeni leševi 34-godišnjeg Uwea Z. i 38-godišnjeg Uwea M. koji su počinili samoubojstvo nakon neuspjela pokušaja pljačke banke. Istog dana u Zwickauu u Saskoj u jakoj je eksploziji srušena kuća u kojoj su njih dvojica živjeli s 36-godišnjom Beate Z., koja se u međuvremenu predala policiji i priznala da je podmetnula požar u kući da bi uništila dokaze. U ruševinama je policija neočekivano pronašla veće količine oružja i eksploziva, kao i filmski materijal koji slučaj povezuje s nikad riješenom serijom u kojoj su u više godina ubijena osmorica turskih i jedan grčki useljenik. “Imamo posla s najgorim slučajem ekstremna desničarskog nasilja u Njemačkoj u više desetljeća”, kaže predsjednik Službe za zaštitu ustavnog poretka Donje Saske Hans-Werner Wargel, koji je dodao da služba već duže zna za postojanje skupina spremnih na nasilje, ali da se tek ovdje radi o “novoj kvaliteti zbog koje se mora govoriti o desničarskom terorizmu.”

Prvi trag policiju je vratio u travanj 2007., kad je u Heilbronnu ubijena 22-godišnja policajka u ophodnji. Njezin službeni pištolj pronađen je sada u izgorjeloj prikolici, a drugi, pronađen u ruševinama kuće, policiju je doveo do višegodišnje serije ubojstava malih poduzetnika useljeničkog porijekla, koju su mediji svojedobno prozvali “kebab ubojstva”. Prva žrtva misteriozne serije bio je Enver Simsek, cvjećar u kojeg su nepoznati počinitelji 2000. pucali ispred njegova štanda u Nürnbergu. Sljedeće je godine s dva hica u glavu ubijen krojač Abdurrahim Özüdogru, nekoliko dana kasnije u Hamburgu prodavač voća i povrća Süleyman Taskörpü, zatim prodavač Habil Kilic u Münchenu. Nakon duže pauze, u veljači 2004. u Rostocku je ubijen vlasnik kebab-kioska Yunus Turgut, godinu dana kasnije Ismail Yasar u Nürnbergu, pa bravar Theodors Boulgarides iz Münchena, zatim 2006. vlasnik kioska u Dortmundu Mehmet Kubasik i Halit Yozgat, vlasnik internet-kafića u Kasselu. Svi su ubijeni istim pištoljem s prigušivačem, usred bijela dana, a policija je do ovog tjedna tapkala u mraku.
Isti je rezultat donijela i duga istraga eksplozije u kölnskoj Keupstraße 2004. Tada su dvojica počinitelja, pred jednim frizerskim salonom u ulici uglavnom nastanjenoj turskim useljenicima parkirala bicikl s eksplozivnom napravom napunjenom čavlima. U detonaciji je ozlijeđeno 22 ljudi, od toga četvero teško. U istrazi koja je odvela u prazno isključeni su politički motivi, a napad je pripisan ratu bandi.Jesu li njemačke sigurnosne službe u godinama uzbune zbog islamističke opasnosti “prespavale” opasnost terora desnice? To se sada pita politika, a slučaj bi mogao imati posljedice i u Službama za zaštitu ustavnog poretka, koje su možda o svemu znale više nego što je poznato. Ponajviše je na meti kritika Služba u Tiringiji, zbog prakse vrbovanja brojnih desničara kao informatora – među njima je, navodno, bio i trojac ubojica, koji su možda upravo zahvaljujući toj suradnji uspjeli godinama izbjeći vlastima. Već su, naime, dugo poznati policiji kao članovi skupine Tirinška zaštita domovine, koja je otišla u ilegalu nakon što je 1998. policija pronašla njihovu radionicu za izradu bombi. Prema dosadašnjim saznanjima, dvojica muškaraca i Beate Z. još od kraja 90-ih kreću se u ekstremističkim krugovima, a u srušenoj kući pronađeni su i materijali i predmeti koji ukazuju na njihovu političku orijentaciju, među kojima i četiri DVD-a na kojima svoju skupinu nazivaju Nacional-socijalističkim podzemljem, koje je, navodno, dio “mreže istomišljenika koji se vode parolom: s riječi na djela”.

Ipak im policija nakon 1998. gubi svaki trag. Kako smatra predsjednik parlamentarnog povjerenstva za kontrolu rada tajnih službi Thomas Opperman, nevjerojatno je da je grupa duže od deset godina operirala iz ilegale iako je sigurnosnim službama već odavno poznata. Oppermann i ostali upozoravaju na to da bi se slučaj mogao pretvoriti u pravi skandal sigurnosnih službi, pri čemu se postavlja pitanje je li riječ o šlampavosti, lakomislenosti ili pogrešnim metodama rada, prije svega vrbovanju desničara u svrhu infiltriranja na scenu. “Želimo znati koliko su službe znale”, rekao je Oppermann i već sazvao sjednicu na kojoj će se povjerenstvo pozabaviti slučajem.
Osim toga, javnost se u Njemačkoj – i u svjetlu događaja poput norveškog masakra u srpnju ove godine kad je desničar Anders Breivik ubio 77 ljudi – prije svega pita koliko je visok potencijal nasilja desničara u Njemačkoj. Stručnjak za ekstremnu desnicu Bernd Wagner smatra da u zemlji nema organizirane desničarske terorističke mreže, ali da postoje grupacije “koje rade na tome da se osposobe za terorizam”, odnosno s političke agitacije prelaze na nasilje. Bivši kriminalist Wagner osnivač je Exita – berlinskog programa za pomoć mladima pri izlasku s desne scene i već desetljećima promatra krajnju desnicu. “Uvijek smo isticali da su se unutar scene razvile militantne skupine koje su prešle granicu prema terorizmu”, kaže Wagner, dodajući da je cilj tih skupina uvijek isti: gerilska borba protiv demokracije i stranaca. Wagner ipak eksplicitno navodi i to da pravosuđe ta upozorenja dosad nije shvaćalo dovoljno ozbiljno, te da i sam poznaje slučajeve koji su tretirani kao običan kriminal, pri čemu je tužiteljstvo posve zanemarilo političku pozadinu. Najnovija otkrića iz Tiringije pokazuju jedno: da su njemačke vlasti nakon vala desničarskog divljanja početkom devedesetih – kad su u Hoyerswerdi i Rostocku napadani domovi azilanata, a u Möllnu i Sölingenu paljene kuće Turaka – spremnost na nasilje unutar desničarskih krugova očito podcijenile.